I Dubrovčani i Zadrani puno su pretrpjeli za svoju slobodu. Neka ih Gospodin blagoslovi i čuva!

Slika korisnika martinazd
Razgovor glavnog urednika Zadarskog lista s nadbiskupom zadarskim mons. Želimirom Puljićem
Kad se uhodaš u neki posao, svaka promjena čovjeka iznenadi. Pogotovu promjena u smislu preuzimanja posla za koji se nisi spremao, ili škole završavao. A za biskupa nema takvog studija. Stoga, nije mi se bilo lako rastaviti od kolega i posla koji sam imao u Stadlerovoj bogosloviji u Sarajevu. No, u duhu one pjesme »svoju lađu sad ostavljam žalu, odsad idem kako šalješ me ti«, krenuo sam prema Dubrovniku, a dvadeset godina kasnije i prema Zadru. Vjerovao sam u Providnost koja vodi povijest pojedinaca i naroda. I nisam se pokajao – mons. Puljić
S talijanskim predsjednikom Cossigom u Dubrovniku 2002.

U povodu 30. godišnjice njegova biskupskog ređenja, koja se navršila 14. siječnja ove godine, razgovarali smo s mons. Želimirom Puljićem, zadarskim nadbiskupom i predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije.
Oče nadbiskupe, za početak, u kakvoj obitelji ste odrasli, s koliko braće i sestara? Vi imate još jednog brata svećenika na službi u Americi? To odaje da je cijela Vaša obitelj bila pobožna.
-Rodio sam se u obitelji Ivana i Ane, rođene Raguž, koji su imali petero djece, tri sina i dvije kćeri. Ja sam najmlađi. Sestra Marica je umrla kao dijete one godine kad sam se ja rodio (1947.), a najstariji brat Fabijan je preminuo nakon saobraćajnog udesa 1983. godine. Još smo živi nas troje, sestra Tereza koja živi u Križevcima i brat fra Ilija koji je sada u mirovini u samostanu u Chicagu.
Kako je došlo do toga da idete na studij u Rim? Tko Vas je tamo poslao?
-Budući da sam klasičnu gimnaziju završio u isusovačkom Kolegiju u Dubrovniku s odličnim uspjehom, a teologiju nastavio u Splitu gdje sam također imao dobre rezultate, tadašnji mostarski biskup mons. Petar Čule poslao me nastaviti studij u Rimu.
Može li se Vaš odlazak u Rim promatrati u kontekstu da su nadležni u Vama već kao mladom svećeničkom kandidatu prepoznali akademski potencijal koji je došao do izražaja i u Vašim službama profesora i u kasnijem znanstvenom djelovanju?
-U Sarajevu je u to vrijeme bila proradila bogoslovija za spremanje budućih svećenika iz biskupija Sarajeva, Banja Luke i Mostara. Ta je bogoslovija bila utemeljena 1890., a dolaskom komunizma 1945. bila je zatvorena. A kad je ponovno otvorena sedamdesetih godina prošlog stoljeća, biskupi tih triju biskupija slali su na studij teologije svoje kandidate kako bi mogli preuzeti nastavničku ulogu na spomenutoj teologiji. Među brojnim studentima našao sam se i ja, pa sam u Rimu proveo na studiju sedam godina.

Za biskupa nema studija

Kako ste Vi osobno bili primili svoje imenovanje dubrovačkim biskupom, a onda i zadarskim nadbiskupom? Pretpostavljam da taj odabir Svetog Oca čovjeka ipak iznenadi.
-Moram reći kako mi se sviđao odgojno obrazovni rad sa studentima teologije u Stadlerovoj ustanovi u Sarajevu. Tamo sam proboravio punih 12 godina i srastao sam se bio sa zadatcima koje je pred nas stavljao teološki studij. Uz profesorski rad imao sam i druga zaduženja u odgoju i administraciji, od prefekta i dekana do rektora zavoda. I danas se rado sjećam divnih kolega i suradnika na istom polju odgoja i obrazovanja mladih naraštaja. A kad se uhodaš u neki posao, svaka promjena čovjeka iznenadi. Pogotovu promjena u smislu preuzimanja posla za koji se nisi spremao, ili škole završavao. A za biskupa nema takvog studija. Stoga, nije mi se bilo lako bilo rastaviti od kolega i posla koji sam imao u Stadlerovoj bogosloviji u Sarajevu. No, u duhu one pjesme »svoju lađu sad ostavljam žalu, odsad idem kako šalješ me ti«, krenuo sam prema Dubrovniku, a dvadeset godina kasnije i prema Zadru. Vjerovao sam u Providnost koja vodi povijest pojedinaca i naroda. I nisam se pokajao.
U Rimu se obrazuju i odgajaju i budući crkveni diplomati. U Vašem djelovanju i službama bilo je potrebno i diplomatsko umijeće. Gleda li Rim (za biskupiju gdje takva osoba postoji) imenovati za biskupa onoga svećenika koji je već bio kod njih, jer imamo takvih primjera.
-Istina, u Rimu postoji Diplomatska akademija u kojoj studiraju svećenici koji će kad završe studij poći diljem svijeta i raditi u nuncijaturama kojih ima preko 180 u zemljama koje imaju diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Ne postoji, međutim, škola za biskupe, kako sam već spomenuo. Njih se traži među svećenicima koji su angažirani u samoj biskupiji, a to je prvenstveno zadaća Apostolskoga nuncija. I nema natječaja. Kandidati koje nuncij predlaže ne moraju biti oni koji su studirali u Rimu. Pogotovu ne oni koji se »samoreklamiraju«. Papa Franjo, koji je neposredan u komunikaciji, kad je prije par godina imao susret s nuncijima, zamolio ih je neka predlažu dobre kandidate, i naglasio »volentes nolumus«. Tu latinsku frazu moglo bi se prevesti »one koji sami žele biti biskupi, mi ne želimo«.

Duhovne vježbe

Koje su osobine ili kriteriji ‘presudni’ da bi se postalo nadbiskupom?
-Uz ovu već spomenutu rečenicu pape Franje ima puno stvari, odlika i karakteristika koje se traže i očekuju od onoga koji preuzima službu biskupa. Sudjelovao sam na jednoj sinodi biskupa na kojoj je bilo govora samo o tomu. Bile su to prave duhovne vježbe i razmišljanje o službi biskupa koja nije samo sociološka, društvena već nadasve vjernička i otajstvena jer nas uvodi u Božji plan koji on ima s ljudima. A taj je plan započeo davno odabirom Izraelskoga naroda i ostvario se utjelovljenjem Sina Božjega, Isusa Krista koji je odabrao dvanestoricu apostola i ovlastio ih, poslao neka idu, navješćuju evanđelje i krste sve ljude. Oni su bili obični ribari, bez nekih osobitih škola. Ali, vjerovali su Kristu i pošli za njim. I potpuno se predali. Vjera i potpuno predanje u poslanju koje Isus traži glavni je i »presudni kriterij« u biskupskoj službi. Stoga je moj zareditelj kardinal Kuharić, koga ste prije par dana citirali, rekao kako ja »ne dolazim ni iz Blagaja gdje sam kršten, ni iz Požege gdje su mi roditelji živjeli, ni iz Sarajeva gdje sam radio, već iz Jeruzalema, Galileje i Samarije kuda je Isus hodao skupa sa svojim učenicima«. To je taj otajstveni, vjernički vid i identitet biskupa. No, traži se da ima i druge, rekli bismo stručne i ljudske kvalitete o čemu se naširoko govorilo na spomenutoj sinodi biskupa u Rimu 2001. godine.
Jeste li se dugo premišljali što odabrati za svoje biskupsko geslo koje glasi: »(U bitnome) jedinstvo - (u dvojbama) sloboda, (a u svemu) ljubav«?
-Pa, potrajalo je nekoliko dana dok nisam formulirao i priopćio javnosti svoje biskupsko geslo. Pomogli su mi dvojica kolega profesora kojima sam rekao da mi se sviđa simbol Dubrovnika koji je opisan u riječi sloboda, »libertas«, pa bih volio kad bi se u tom vidu nešto i našlo. Razmišljao sam o nekoliko znakovitih biblijskih izreka koje zbore o slobodi. Ali, prevladalo je ovo što ste naveli u pitanju, a pripisuje sv. Augustinu. U središtu je riječ »libertas«, sloboda. Naime, cijela izreka glasi: »In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas«, »u nužnomu jedinstvo, u dvojbenomu sloboda, a u svemu ljubav«. Kad sam to pročitao, tekst mi je djelovao privlačno, pa sam to »posvojio«. Budući da je povijest Dubrovnika bila protkana borbom za slobodu, »koju nam višnji Bog je do«, spomenuta rečenica bila mi je nadahnuće da se odlučim za to geslo. Pomalo sam se identificirao s njime i s vremenom sam otkrio kako je ono praktično i korisno, kako u osobnom odnosu s drugima, tako i u međuodnosu u obitelji, zajednicama, društvu.
Možete li povući neku paralelu između Dubrovnika i Zadra u smislu vjerničkoga puka i Vaše službe?
-Oba grada imaju svoju bogatu narodnu i kulturnu prošlost na koju se s ponosom gleda i cijeni. A zajedničko im je bilo da su za svoju narodnu i kulturnu svijest i slobodu puno pretrpjeli, posebice tijekom Domovinskoga rata. Iako mi se nije bilo lako rastaviti od Grada sv. Vlaha i njegovih odanih štovatelja s kojima sam proboravio dvadeset godina, brzo sam se uklopio u ovo podneblje koje čuva četvero svetih zaštitnika. Zahvaljujem Bogu što sam i ovdje, kao i u Dubrovniku, u kleru i u Bogu posvećenim osobama ove slavne Nadbiskupije našao vrijedne suradnike na njivi Gospodnjoj, te susreo mnoštvo odanih vjernika laika koji vole Crkvu, papu, biskupa i sve što je lijepo, dobro i sveto. Neka ih Gospodin sve blagoslovi i čuva.

Odnosi s državom

Vi ste od početka svoga biskupstva službom bili usmjereni na odnose s državom u ime HBK. Član Komisije za uređenje odnosa s državom bili ste od 1996. do 2002., a njezin predsjednik od 1999. do 2002. g. Ima li netko od odgovornih, starijih hrvatskih biskupa, tko Vas je svojim povjerenjem osobito ‘usmjeravao’ u tom pogledu? Iako je to uvijek bila odluka tijela HBK.


Moderna jurnjava i razdvojenost članova obitelji, kao i suvremena sekularizacija s modernim sredstvima radija i televizije udaljila je zajedničku molitvu iz naših domova. Osjećam prijeku potrebu vraćanja obiteljske liturgije koja će pomoći njezinim članovima da budu osjetljiviji jedni za druge

-Najprije valja reći da smo mi skromna Biskupska konferencija koja ima sedamnaest biskupija i dvadeset biskupa. A zajedničkih zaduženja previše. Tako da svatko od nas ima barem dvije službe, a neki i više. Nema, međutim, neke službe koja bi »nekomu pripadala«. Istina, ja sam u nekoliko navrata bio član Komisije za odnose s državom. Nisam se sam ni kandidirao, a niti birao. U danom trenutku kad je nekomu istekao mandat, bira i predlaže drugoga.
Često govorite o potrebi slobodne Crkve u slobodnom društvu. Kako ocjenjujete dijalog između predstavnika Crkve i predstavnika države svih ovih godina u demokratskoj Hrvatskoj?
-Poznato je kako je Hrvatska među prvim državama bivšeg komunističkog bloka s četiri potpisana ugovora uredila odnose sa Svetom Stolicom u svezi odnosa društva i Crkve. Ugovorima nije »izboren« nikakav povlašten položaj Crkve, već je osigurana sloboda služenja, kako bi Crkva bila »slobodna u slobodnom društvu«. Potrebno je, naime, da Država i Crkva budu »neovisne i samostalne«, te da obostrano surađuju i uzajamno se uvažavaju, kako ne bi došlo do »konfesionalizacije društva« ili pak do »antiklerikalizma« koji se obično pretvori u »protukršćanski pokret« kakav je bio u vrijeme fašizma i komunizma. Mislim da sklopljeni ugovori omogućuju Državi i Crkvi da budu samostalni »svaka u svom poretku« i da su dijalog i odnosi do sada korektni i pomažu razvoju demokracije i obostrane suradnje.
Bili ste i član Biskupske komisije HBK za odnose s Europskom unijom. U kojem vremenskom razdoblju i što je ta služba podrazumijevala?
-Hrvatska je 2003. godine podnijela zahtjev za punopravno članstvo u Europsku Uniju. Budući da je većina biskupskih konferencija zemalja EU imala tijelo koje je bilo zaduženo za odnose Crkve i Europske unije, hrvatski su biskupi 2008. osnovali Komisiju HBK za odnose s Europskom unijom. U toj komisiji izabrana su tri člana: kard. Josip Bozanić, predsjednik, te mons. Ivan Devčić i ja - članovi. Komisija je pripremila »Pismo hrvatskih biskupa povodom pristupnih pregovora za ulazak RH u EU« koje je usvojeno i objavljeno u ožujku 2010. Pismo ima četiri kratka poglavlja i 22 broja. U prvom poglavlju ukratko se izlaže što su željeli utemeljitelji EU koji su bili praktični vjernici i uvjereni Europljani. U drugom poglavlju opisuje se kako su na političku asocijaciju gledali Rimski Prvosvećenici, od pape Pija XII. do Benedikta XVI. U Pismu se govori također i o nekim problemima koji se javljaju, kao i o perspektivi EU. Zadnje poglavlje posvećeno je odnosu RH i EU s preporukom pregovaračima da brane interese svoga naroda i svoje države, te da traže rješenja koja će biti manje bolna za određene kategorije građana i društva u cjelini. Kad je RH 2013. bila primljena u EU, Komisija više nije bila potrebna jer snagom službe Predsjednik HBK postao je članom Vijeća Europskih biskupskih konferencije (CCEE), a HBK je uz to izabrala jednoga svoga člana u Vijeće Europskih biskupskih konferencija EU (COMECE).

Crkva ne može šutjeti

Smatrate li da je danas teže pred vjernicima ‘braniti’ potrebu zemlje da bude dijelom Europske unije, s obzirom na zakone koje njezine strukture donose a protive se ne samo kršćanskim, nego naravnim i Božjim zakonima i općeljudskim vrednotama?
-Imate pravo kad velite da nije lako braniti pred vjernicima potrebu da zemlja bude dijelom Europske unije kad se »tamo donose zakoni koji se protive i kršćanskim i naravnim, Božjim zakonima i općeljudskim vrjednotama«. Reklo bi se »kuda ide ovaj svijet«. Crkva, međutim, ne može šutjeti kad je u pitanju čovjek i njegov moralni identitet. Pozitivno je da ljudi žele udruživati se, te zajedničkim snagama stvarati bolje uvjete za život i rad. Istina, u prošlosti su društva nastojala svoje zakone uskladiti s Dekalogom (deset Božjih zapovijedi) i s onim što je Bog upisao u narav čovjeka. Danas, nažalost, puno je toga u neskladu i s Dekalogom i s prirodnim zakonima. Stoga, potrebni su nam »proroci i učitelji vjere«, kako sam već rekao, koji će s osjećajem odgovornosti i hrabrosti naviještati prave vrjednote i upozoravati suvremenike i donositelje zakona na krive antropologije i zavodljive ideologije koje šire poluistine o čovjeku, njegovim ciljevima i vječnom životu. Potrebni su nam, dakle, učitelji vjere koji će to činiti »bilo zgodno ili nezgodno«, kako lijepo savjetuje sveti Pavao svome dragom učeniku Timoteju: »Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve: propovijedaj Riječ, uporan budi, uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka… od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati«.
Kada pogledate unatrag, primjećujete li da se nešto u Crkvi i društvu znatno promijenilo u odnosu na Vaše imenovanje biskupom prije 30 godina, da i od Vas kao pastira traži dodatni angažman, iskorak, poziva na dodatnu ‘borbu’, osim one egzistencijalne koju ste prošli kao dubrovački biskup u vrijeme Domovinskog rata?
-Narod je davno stvorio izreku kako »svako vrijeme nosi svoje breme«. U tom vidu je dobra Vaša primjedba s upitom »je li se nešto u Crkvi i društvu znatno promijenilo« u zadnjih 30 godina. Činjenica je kako se navike, pitanja i problemi vrlo brzo mijenjaju. Brže nego u prošlosti. Nekada je za određene promjene trebalo čekati i desetljećima, dok se danas to događa u mjesecima. Tomu valja dodati i veliku mogućnost manipulacije s ljudima kako na društvenom, političkom i odgojnom području, tako i u onom virtualnom, medijskom. Stoga je potreban veliki oprez i budnost, kao i dodatni angažman i borba za istinu, slobodu i dostojanstvo čovjeka.

Oštro oko i sigurna ruka

Kako Vi gledate na činjenicu da ste dva puta od subraće biskupa izabrani biti predsjednikom HBK? Što Vam je ta služba kvalitativno donijela, osim dodatnih obveza?
-Za razliku od uhodanih procedura u društvenom sektoru gdje se pojedinci kandidiraju za vodeće pozicije u stranci ili službi od važnosti za neku javnu poziciju, u biranju predsjednika HBK biskupi slobodno biraju nekoga od nazočnih. Uz brojne dodatne obveze, koje me sve više opterećuju, ova služba kvalitetno donosi i razvija osjećaj za slušanje i uživljavanje u problematiku koju drugi iznose. Kao predsjednik obvezan sam pažljivo pratiti što drugi pričaju, obrazlažu i predlažu. To, istina, umara i iscrpljuje, ali razvija osjećaj slušanja i razumijevanja drugih. I prisiljava uživljavati se u situaciju drugih i drugačijih razmišljanja. Uči nas, što narod veli, »obuvati cipele drugih« i dijeliti njihove misli i stavove.   
Ima li nešto što je osobito teško u službi nadbiskupa, s obzirom da je to osoba upravitelj koja mora puno okolnosti uzimati u obzir, ‘pomiriti’, a moguće je ipak nekome i ‘zamjeriti se’. Je li potrebna i odvažnost u odlučivanju nadbiskupa?
-U svezi sa službom biskupa čini mi se potrebnim imati u vidu i činjenicu kako među Hrvatima nije lako »biti glavni i prvi«. I kao što se alkaru veli i želi neka »ima oštro oko i sigurnu ruku«, slično bi se moglo poželjeti i svakom biskupu. Jer, kao »vidljivom principu jedinstva« mjesne Crkve, potrebno mu je i oštro oko i sigurna ruka. A nadasve mu je potrebno srce i duša dobroga pastira koji poput apostola Pavla »služi Gospodinu i braći ponizno, u suzama i kušnjama«. Budući da je apostol Pavao znao kako će »nakon njegova odlaska ući među vjernike vuci okrutni koji ne štede stada«, on im se ispovijeda kako je »tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevao i urazumljivao svakoga od njih«. I biskupu je dužnost miriti, koriti, upozoravati i kažnjavati kad treba, pa makar se i zamjerio. A nerijetko biti i »rame za plakanje«.
Postoje li neke pastoralne, crkvene želje koje biste još željeli ostvariti dok ste u aktivnoj službi zadarskog nadbiskupa?
Puno je stvari koje bih htio početi ili završiti, kako na planu pastorala, tako i na polju infrastrukture koja traži vremena, prostora i sredstava. Odrastao sam u obitelji gdje je bilo normalno moliti se osobno i zajednički. Kad sam se rodio prije sedam desetljeća u obiteljima je bila prisutna molitvena liturgija. Nije bilo kuće u kojoj se navečer nakon obavljenih poslova na polju nije molilo u obiteljima krunicu ili preporuke. Moderna jurnjava i razdvojenost članova obitelji, kao i suvremena sekularizacija s modernim sredstvima radija i televizije udaljila je zajedničku molitvu iz naših domova. Osjećam prijeku potrebu vraćanja obiteljske liturgije koja će pomoći njezinim članovima da budu osjetljiviji jedni za druge, te u obiteljskom ozračju razvijati religiozni osjećaj prema životu i radu. Uz rad s obiteljima smatram važnim i rad s mladima. Oni su nada Crkve i društva i valja im posvetiti dostatno brige, ljubavi i vremena, posebice krizmanicima koji na važnoj prekretnici života. Drago mi je što smo uz katoličku gimnaziju otvorili i osmogodišnju školu »Ivo Mašina«, a započeli su radovi i nove škole na Bokanjcu. Volio bih osigurati i prikladan smještaj za biblioteku i nadbiskupijski arhiv, koji je vrlo bogat i dragocjen kako za crkvenu, tako i civilnu povijest. Naime, podrumski prostor gdje je arhiv sada smješten nije prikladan, a dio arhiva je stradao u nedavnoj poplavi.

Od svetaca mi je posebno drag sveti Ivan Pavao II.

Ima li neki svetac koji Vam je omiljen ili autor kojega rado čitate? Osim stručne literature, područje Vašeg rada bila je psihologija koju ste doktorirali na rimskoj Salesiani.
Završio sam studij psihologije na Papinskom sveučilištu Salesiani gdje sam 1980. i doktorirao s temom »Samoostvareni čovjek i sinergijsko društvo u psihologiji Abrahama H. Maslow«. Još uvijek imam volje i znatiželje čitati znanstvene priloge i knjige iz područja odgoja, psihologije i teologije. Svidjela mi se Petersonova knjiga o dvanaest pravila za život, a sada čitam izvrsnu i aktualnu studiju njemačkog neuroznanstvenika i psihijatra Manfred Spitzera, Digitalna demencija. Tu bih knjigu preporučio svakom roditelju, svećeniku, kateheti, profesoru i odgojitelju jer Spitzer, kao otac obitelji i znanstvenik, ukazuje na strašne posljedice moderne digitalizacije. I upozorava da mi i naša djeca s pretjeranom uporabom digitalnih sredstava malo pomalo »silazimo s uma«. Moram ipak priznati kako me zadnjih godina osobito privlači literatura poput knjiga kardinala Saraha: »Snaga tišine«, »Bog ili ništa«, te najnovija »Zamalo će večer i dan je na izmaku«. I meni su godine službe »na izmaku«, pa je možda i to razlog što su mi privlačne knjige spomenutih naslova. Što se tiče svetaca ima ih dosta koji su mi dragi i o kojima rado čitam ili slušam. Posebice mi je mio sveti Ivan Pavao II. kojega sam osobno upoznao i više puta susreo. I pripremio dobrodošlicu u Dubrovniku 2003. kada je za svoje stoto, jubilarno putovanje odabrao našu zemlju i pohodio Dubrovnik, Osijek i Đakovo, Rijeku i Zadar. Smatram ga privlačnim svecem koji nas dobro razumije, koga smo posebice voljeli i kome se sada možemo moliti. A i on je nas volio, poticao, tješio i hrabrio. Dok iskreno Bogu zahvaljujemo za toga velikoga Papu, molimo neka nas sada s neba prati svojim moćnim zagovorom.

Ocjena: 
Nije još ocijenjeno