Veliko Rujno danas i prije 50 godina

Naši Starigrađani dobro znaju da koliko si uzeo sa zemlje, toliko joj moraš i vratiti – kroz gnoj. Ako iz nje više uzimaš nego što joj daješ, zemlja postaje siromašnija i siromašnija i više nema što dati. Znali su reći: “Bez jednadžbe, râno – nigdje! Niti kumstvo, niti prijateljstvo, a ni pobratimstvo, na duže staze nećeš održati bez jednadžbe”

Već više dana drži burno vrijeme. Temperatura u Ravnim kotarima je oko nule. Po  vrhovima Velebita nekoliko dana pada snijeg. Nedjelja je, predzadnji dan u mjesecu siječnju  2011. Jutros, oko osam sati, zvao  me, tebi sine Ivane dobro poznat Peko Marasović i govori:  “Milka i ja smo na Velikom Rujnu. Sav je pod snijegom! Divota  koju treba vidjeti i doživjeti!  Dođi i dovedi suprugu”. Zna on  dobro da kada je, za mene, u  pitanju naš Velebit i naši Podgorci, “žabu nije teško u vodu  natjerati”. Brzo smo se spremili  jer lijep sunčan zimski dan u  tren prođe. Kada smo izišli na  Veliko Rujno, a ono, sve prekrasno u bijelom. Ne znaš koji je  vrh ljepši od kojega. Kao da se  takmiče i dobacuju: “Baci pogled i na mene”. Crkvica Velike  Gospe ponosito stoji u ravnici  ispod visova i imaš osjećaj da  govori: “Vrata su vam uvijek otvorena! Dođite i pomolite se za  sve one koji su doživjeli i proživjeli Rujno. Za sve one koji su tu!  Za one koji dolaze i odlaze s  Rujna! Svima neka je sa srećom,  mirom, ljubavlju i zdravljem”!
Novi, drugačiji život
Sine Ivane, po dolasku sam  se odlučio prošetati sam po  Rujnu. Želio sam vidjeti što je  novo i drugačije u odnosu na  prije četiri godine. I šetam tako po snijegu, gledam ga i  divim mu se! Život se ponovno  vraća na Rujno – pomislih. Ali,  neki novi – drugačiji život. Ispred kuća automobili. Donedavno stare zapuštene kuće ili  kako ih nazivaše “stanovi”, obnavljaju se i to dosta brzo.  Imaš osjećaj da je prisutan takmičarski duh. Tko će bolje i  brže urediti svoj dom, tj. stan.  Glasovi djece u naseljima čuju  se poput španjolskih vrabaca.  Sanjke se vuku gore – dolje.  Sve je veselo i razdragano.  Djeca obučena u skijaška odijela. Svatko vuče svoje sanjke.  Pred zalazak sunca roditelji ih  pozivaju u kuću, a oni bi, najradije, iako umorni, ostali vani  cijelu noć. Jer, tko zna da li će  sljedeći vikend opet biti snijega? Ovaj se već danas napola  rastopio. No, roditelji sutra  moraju na posao, a oni u školu.  Jedno je sigurno – probojom  ceste do Velikog Rujna ovdje  se, uistinu, vraća život. Život  puno, puno drugačiji od onoga  prije pedesetak godina.
Prije pedeset godina
 Šezdesetih godina prošlog  stoljeća, od mjeseca travnja do  listopada, Veliko Rujno vrvilo  je životom. U naseljima Marasovići, Krapići, Koići, Milovci, Dokoze, Katalinići, Petričevići, Adžići, Jovići, Bušljete, Čavići, Ramići, Jusupi,  Smokrovići, Katići i Ercegi, tijekom ljeta je boravilo preko  dvjesto čeljadi. Svi vrtovi bili su  ograđeni i obrađeni. Ovaca je  bilo preko petnaest tisuća, krava više od stotinu, dvadesetak  volova, preko stotinu mazgi,  tridesetak magaraca… A, koza? Od njih ni spomena! Zabraniše ih dekretom i od tamošnjih ljudi napraviše još  veću bijedu. U Starigradu bi  ostala starčad, po koje grlo blaga i po koje nejako dijete. Svi  drugi bili bi na Rujnu. Svatko  bi imao svoj zadatak, od najmlađih do najstarijih. Na raspored poslova odlučujuća je  bila životna dob, snaga, snalažljivost i živahnost. Najmlađi  su išli janjcima, a nešto stariji  ovcama, dok su se oni živahniji  bavili kravama, mazgama i volovima. Besposličarenje se nije  toleriralo. Kada bi se vidjelo da  su djeca besposlena dobila bi  zadatak da idu u berbu sikavca,  koprive i slatkovine za blago.  Najružnji posao za djecu je,  bez sumnje, bilo skupljanje izmeta od kopitara i papkara po  putevima i pašnjacima. Uzimalo se golim rukama, stavljalo u staru vreću i nosilo na  gnojište. Sve je to bilo normalno i nitko se nikada nije  žalio, gadio, a niti razbolio.  Stari Podgorci su dobro znali  da koliko si uzeo sa zemlje  toliko joj moraš i vratiti – kroz  gnoj. Ako iz nje više uzimaš  nego što joj daješ, zemlja postaje siromašnija i siromašnija i  više nema što dati. Znali su  reći: “Bez jednadžbe, râno –  nigdje! Niti kumstvo, niti prijateljstvo, a ni pobratimstvo,  na duže staze nećeš održati bez  jednadžbe”. Bili su, prirodno,  nadareni matematičari. Njihovo dijete je znalo kako teret  staviti na mazgu. Razumljivo  za njih – lijeva i desna strana  moraju biti jednake težine. Kada bi djeca u mjesecu listopadu  s Rujna gonili ugojene svinje  do Starigrada, put bi trajao i  dva dana. Posao se morao obaviti. Neposluh se nije tolerirao.  Kada su išli u tuđi svijet “trbuhom za kruhom” nitko se  nikada na njih nije požalio.  Djeca koja su polazila nastavu  na Rujnu su boravila od sredine lipnja do Male Gospe.  Njihovu neimaštinu neki nastavnici nisu znali razumjeti.  Mislili su da je učenik iz nemara onako loše obučen i obuven dolazio na nastavu. Djeci  bi bilo ružno slušati prigovore,  ali oni su najbolje znali što im  otac može priuštiti. Sjeća se  Peko i učitelja Šime Zekanovića. Taj nikada nije prigovorio. Kada bi ga pitao za izostanak s nastave jer mora pomoći ćaći on bi odgovorio:  “Nema problema! Puštam te  samo kada je lijepo vrijeme,  tako da ćaći možeš što više  pomoći. Kada je loše vrijeme  ostat ćeš duže jer moramo nadoknaditi gradivo”.
 Djeca su čuvala krave
Sjeća se Peko jednoga posebnog događaja. Imao je šest  godina i još nije pošao u školu.  Dogovor ćaće i dida je bio da  preko ljeta ostane s didom i  babom. Od blaga je u Starigradu ostala samo krava koja  se je nedavno bila otelila. Telić  je Peki bio velika radost. Često  ga je promatrao kako veselo  skakuče okolo matere. Došao  bi i do njega, a on bi ga češkao  po vratu. Ujutro u četiri sata  Peko bi gonio kravu na ispašu.  Vraćao bi se oko deset sati  ujutro. Poslijepodne, oko četiri sata, kravu bi ponovno gonio  u ispašu i vraćao se kući po  zalasku sunca. Telić je ostajao  sam u štali. Sredinom mjeseca  srpnja bila je paklena vrućina.  Poslijepodne je Peko od djeda  dobio zadatak da odvede kravu Lozovu na ispašu u ogradu,  podalje sela. U blizini ograde  nalazio se bunar. Upozoren je  da ni slučajno ne ide blizu  bunara jer može upasti i  ugušiti se. Tek što je sunce  zašlo, Lozova sama dolazi  kući. Did i baba gledaju kako  bi ugledali Peku, ali njega ni od  kuda. Misle, možda se je malo  zadržao putem i doći će. No,  kako je vrijeme odmicalo to se  sve više i više počela u njih  uvlačiti sumnja. Bunar je blizu  ograde, možda je dijete ožednilo i upalo u bunar. Napuštaju kuću i brzim korakom idu  prema bunaru. Jedna baba,  koja se tim putem vraćala, upita ih kuda tako žure, a did će  joj tugaljivim glasom: “Govorio sam mu da ne ide na bunar,  da je opasno…” Brzo su došli  do bunara, nagnuli se i gledaju  u vodu. “Ne, hvala Bogu nije u  bunaru” – reći će did. – “Idemo  do ograde. Nije ga valjda nekakva zvijer pojela? Istina, u  ovo doba godine zvjerad su  podalje od sela ali, kada je zlo  u pitanju onda je sve moguće”.  Tek što su došli do ulaza u  ogradu ugledaše Peku kako se  popružio po širini ulaza i spava  tvrdim snom. Djed ga prodrma, a on pomisli da je jutro i da  treba Lozovu goniti u ispašu.  “Znaš što – reće mu djed –  toliko si nas uplašio! Sada idemo kući. Ujutro ranom zorom  ideš na Rujno ćaći i materi”. A  što se je to Peki, zapravo, dogodilo? Dan prije nije poslijepodne odspavao, a svako  jutro se rano budi jer goni  Lozovu na ispašu. Uhvatio ga  je drijem i počeo je razmišljati  što može biti ako zaspe i krava  bez njega dođe kući. Dakako,  bit će ukoren, a to ne želi!  Kako ograda nije imala na ulazu lisu odlučio je leći po širini  ulaza misleći kako Lozova  neće prijeći preko njega. I, kada malo odspava, krenut će  zajedno kući. Tada će se i sumrak početi spušatati i biti će  sve u redu. Međutim, Lozova  ima svoju uru. Kada je osjetila  da je teliću vrijeme za cicanje,  nema toga što je može zaustaviti. Pažljivo je prešla preko  Peke da ga ne ugazi. A, Peko?  Peko, koji je na sebi imao samo kratke hlače, sanjao je da  je preko njega propuzala velika zmija. Krava je za rogove  imala vezan konop dužine nekoliko metara. Ni taj konop  nije ga mogao probuditi. Ujutro, kada se je razdanilo, djed  ga je probudio. Pomazio je  malog telića i žurnim korakom, pješice, otišao sam na  Rujno.
Nastavak slijedi