Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Vikanje

19.02.2011. 23:00


Eh što volim što radim na poluotoku.  Jer ne radim nedjeljom. I nema veze  što vjerojatno za nekoliko mjeseci  neću raditi nigdje, jer sve mi se čini  da je i dućan u kojemu je moje radno  mjesto spreman za odstrel. Pa ćemo  s poluotoka kolektivno, vrlo  vjerojatno, ne u neki trgovački  centar nego na Zavod za  zapošljavanje. Ali ne da bismo utukli  neke beneficije i privilegije, nego  ono – zaozbiljno.
Svejedno, ne raditi nedjeljom,  unatoč (ne)izvjesnoj budućnosti –  neprocjenjivo. A ja voooolim  spaaaaavati. Baš volim. I mrzim kad  me susjedi lupanjem po kući  probude prije 10. Oko 12 bih još i  preživjela, ali hebote, što imaju lupat  po kući u 8 i po? I to u nedilju svetu,  svete ti nedilje?! Pa tko još normalan  nedjeljom ranom zorom radi  generalku?! Onako krmeljava, već  sam po telefonskom imeniku tražila  broj nadbiskupije, Kaćunka i ostalih  dužobrižnika. A malo mi falilo i da  policiju nazovem i prijavim Hrvate  neljude i nekatolike koji mi u nedjelju  remete san. A onda sam se sjetila da  sam i ja u to vrijeme trebala biti na  misi, pa da ne ispadne da i sama  moram egzorcistima, samo sam se  uvalila u kadu, odradila ritual,  zapalila nekoliko cigareta i navukla  se da odbauljam negdje vani.
– Teta, koliko je sati?, pitao me klinac  iz portuna.
Nisam znala da mu na to teta  odvalim dvije pedagoške, pogladim  ga po glavi zbog pristojnosti i dam  mu koju kunu za lizu ili da se odem  odmah baciti s bedema.
Teta. Teta. Još mi odzvanja u glavi.  Doduše jesam teta bratovoj djeci, ali  oni me zovu isključivo imenom i  nikako drugačije. I kad ih vukeljam  okolo sa sobom i kupujem im  gluparije, tete u dućanu još uvijek  misle da sam im starija sestra.  Mislim, toliko starija… hm, a u stvari  je fora – što ti više tepaju – više ćeš  potrošiti. Eh, jesam i ja neki šugavi  trgovac! Nikad nisam znala prodati  ni muda ni bubrege, a kamo li jedno  za drugo.
Da teta!!!!! A tek kad mi kažu  gospođo… U takvim butigama iz  principa nikad ništa ne kupim. Pa  taman bilo samo mlijeko i kruh. Da  gospođo. Kako to tek staro i ružno  zvuči. Općenito, sve to nekakvo  Vikanje mi je opća katgastrofa.  Osjećam se kao stara baba. Dobro,  ne volim baš ni da me svaki papan  tika kao da smo zajedno ovce čuvali,  ali vidiš nekome kad ti kaže ti i  resprektira te, a kad ti tika jer te  gleda kao niže biće. Ne volim ni  vikanje kao stvar strahopoštovanja,  nekako se osjećam odna da mi viču,  pogotovo ovi klinci jer si metuzalem.  Dobro je sve dok ne počnu vikati  povišenim tonom, tako ja obično  starijim ženama jer mislim d asve  lošije čuju, kao moja susjeda. Onda  mi i vlastita baba drekne:
– Bogati, što se tako dereš?! Niti sam  gluha, niti ćorava!
Čovječe, pa onaj mali iz portuna je  ono ‘teta-koliko-je-sati’ naglašavao  svaku riječ, glasno i razgovjetno…
S kave sam se vratila poprilično  depresivna. Odmah sam išla pred  ogledalo. I zaključila da su mi se od  Nove godine pojavile još dvije bore.  Jedna mrštilica i jedna smijalica. S  tim da je mrštilica dublja i izražajnija.  A i one od ranije su vidljivije. Skupila  sam kosu u rep i zategnula je svom  snagom. Priručni fejslifting. Obukla  iskidane rebatinke, balerinke,  mormarsku majicu i kožnjak preko  nje. Bacila pogled s balkona. Mulci  se igraju ispred portuna. Izašla  ispred njih, taman me pogodilo  loptom. Skoro me zdimilo u glavu.
– Hej, dodaj nam loptu!, rekao je iti  onaj mali.
Pogladila sam ga po kosi. Sjela u  auto, raspičila glazbu i krenula na  kavu sto metara dalje.. Ali ne dalje  kvartovskog, da ne sretnem nekoga  iz grada…
Mare ([email protected])