Ančić: Prošlost je važna zbog budućnosti

Povjesničar sa zadarskog Sveučilišta prof. dr. sc. Mladen Ančić jedan je od dvanaestero članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je nedavno na prijedlog premijera Andreja Plenkovića osnovala Vlada, a ne čelo tog Povjerenstva imenovan je predsjednik HAZU-a, akademik Zvonko Kusić. Iako je redoviti profesor Ančić doktorirao i predaje srednji vijek, on je sudionik triju postupaka kao ekspert obrane na Haškom sudu. Taj vrsni intelektualac je u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Zadru od 1993. godine.
* Kako je došlo do toga da upravo Vi budete izabrani u kolokvijalno nazvano – Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću?
 – Moj ulazak u Vijeće rezultat je koordinacije između Vlade i moje matične institucije, Sveučilišta u Zadru. O tome ne mogu detaljnije govoriti jer zapravo ni sam ne znam pojedinosti. Zašto je na Sveučilištu donesena odluka kakva je donesena mogu samo nagađati, a to nema smisla. Jedino što mogu uraditi je iskazati zahvalnost sveučilišnom vodstvu, rektorici Dijani Vican i njezinu timu, na ukazanoj časti i povjerenju.
Suočavanje s mračnim dijelom prošlosti
* Neki od kolega su bili iznenađeni, koliko se moglo pročitati u medijima, Vašim imenovanjem jer fokus Vašeg rada i djelovanja nije 20. stoljeće, već srednji vijek. Kako to komentirate?
 – Tko je i zašto bio „iznenađen” ne znam i ne bih se uopće na to obazirao. Nerijetko sam i ja „iznenađen” tko se sve smatra mojim „kolegom”. Dakako, ja nisam “specijalist” za 20. stoljeće koji zna što je “drug Tito” primjerice, ručao u Sisku 1968. ili gdje su razgovarali američki Predsjednik Richard Nixon i tadašnji Rektor Sveučilišta u Zagrebu Ivan Supek 1970. – na Zrinjevcu ili na Kolodvoru. S druge strane, smatram da ponešto znam o razvoju nacionalizma, njegovu utjecaju na zbivanja tijekom 19. i 20. stoljeća, totalitarnim režimima i njihovoj ostavštini, uključujući i način na koji je upravo ta ostavština utjecala na izbijanje krvavoga rata u bivšoj Jugoslaviji. O svim tim stvarima pisao sam u dvije knjige i brojnim člancima na stranicama akademskih i drugih publikacija te kao ekspert povjesničar sudjelovao u tri suđenja na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Sve su to javne i lako dostupne informacije, pa mogu reći da sam svaki put iznenađen kad vidim da povjesničari ili novinari to ne znaju!
* Zašto je uopće osnovano to Povjerenstvo i je li po Vašem mišljenju ono stvarno potrebno i nužno, tim više što se stalno apostrofira teza u hrvatskom društvu danas i ponavlja kao mantra kako se trebamo napokon okrenuti budućnosti i aktualnim problemima?
– Počet ću od drugoga dijela Vašega pitanja – tko nije u stanju suočiti se sa svojom prošlošću i pomiriti se s njom, ma kakva ona bila, ne može normalno funkcionirati ni u sadašnjosti, a kamoli u budućnosti. Odnosi se to kako na pojedinca, tako i na društva. Na tomu da prošlost nije važna inzistira se samo u sklopu kulture hiperpotrošačkoga društva u kojemu je vrhunski doživljaj otići u trgovački centar i tamo potrošiti što više novca na stvari koje čovjeku ne trebaju – budućnost je u tome kontekstu tek novi dolazak u trgovački centar. Polazeći, dakle, od takvih premisa, o tomu da se hrvatsko društvo mora suočiti sa svojom prošlošću, i to s onim njezinim mračnim dijelom koji se odnosi na dva totalitarna sustava koji su ostavili široki trag masovnih zločina i masovnog kršenja elementarnih ljudskih prava, ne treba onda trošiti puno riječi.
Otvaranje arhiva i lustracija
* Na tome tragu je i pitanje što mislite o najavi otvaranja arhiva i lustraciji i što mislite da će hrvatsko društvo danas time dobiti? Koji je cilj i svrha osnivanja tog Povjerenstva – zapravo? Hoće li možda doći do nekih senzacionalnih otkrića, očekujete li iznenađenja?
– Spojiti u jednu cjelinu pojmove “otvaranje arhiva” i “lustraciju” znači da onaj tko to radi zna što će naći u sada “zatvorenim arhivima”, da tamo stoje stvari koje zazivaju “lustraciju”. Ja to ne znam, mada mi takva zamisao izgleda realističnom. No, “lustracija” nije jednoznačan pojam – prije no što se taj postupak poduzme valja definirati što je njegov cilj i oko toga treba postojati neka vrst društvenog konsenzusa. Takav bi postupak svakako bio koristan, a pokazuje to iskustvo svih bivših komunističkih zemalja u Europi, osim onih nastalih iz nekadašnje Jugoslavije i Rusije – jedino tu takav postupak nije proveden. Bilo kako bilo, Vijeće koje je oformljeno odlukom Vlade nema taj zadatak, niti će se ono baviti “istraživanjem otvorenih arhiva”. Sukladno tomu neće, bar kao posljedica njegova djelovanja, biti nikakvih “otkrića” i “iznenađenja”. Tko je to htio, odnosno tko to hoće, i danas može lako doći do relevantnih činjenica koje govore o razmjerima zločina što su ga od 1944. do 1948. godine počinile komunističke vlasti u ondašnjoj Jugoslaviji.
* I što mislite na kraju, ako se tek sada suočavamo s pitanjima prošlosti i totalitarnih režima 20. stoljeća, kada ćemo raščistiti sve ono vezano uz noviju prošlost i Domovinski rat? Hoće li i treba li i to doći na red?
– Ovo je pretpostavljam jedinstveno pitanje, no po mome sudu i prilično besmisleno – oblik društvene i političke organizacije uspostavljen u samostalnoj Hrvatskoj nakon 1990. bitno se razlikuje od totalitarnoga, odnosno autoritarnog naslijeđa NDH i SFRJ. Republika Hrvatska je demokratska država u kojoj ne postoje „zabranjena” pitanja. O svim se pitanjima, pa i problemima iz 90-ih godina slobodno i otvoreno govori, kako u sklopu onoga što se naziva „civilno društvo”, tako i u sklopu organa države kao što je državno odvjetništvo, sudovi. To što malobrojna skupina onih koji nisu zadovoljni nestankom Jugoslavije i stvaranjem Hrvatske kao nacionalne države, a mogu ih razumjeti jer ni ja nisam „volio” Jugoslaviju, jednostavno nisam bio tako odgojen, žele u što lošijem i ružnijem svjetlu prikazati 90-te godine je njihovo pravo. No, agresivnost takvoga nastupa ne može zamijeniti racionalne argumente, a oni u demokratskim društvima predstavljaju ipak, najvažniji element izgradnje općeprihvaćenoga mišljenja.