U labirintu leda i pukotina

Ako vam već kuha u trbuhu, što od kombinacije uzbuđenja i straha jer konačno krećete na prvu dionicu uspona na Everest, a što od prezačinjene hrane koju sprema naš kuhar sherpa, teško je ne osjetiti se mali dok rano ujutro hodate pod najzvjezdanijim nebom na svijetu, prema prvim ledenim oblicima famoznog Icefalla. Kao u filmu, s lijeve i desne strane, na sreću bar nekoliko stotina metara daleko, za dobrodošlicu padaju lavine kamenja i leda, a vjetar zavija kroz molitvene zastavice
Himalajski dejavu. Ležim u malom šatoru čije stijenke već satima bjesomučno pokušava srušiti vjetar. U susjednom šatoru sestre Darija i Iris Bostjančić, sve priziva sjećanja na tri noći “robije” u logoru 1 prije dvije godine na Cho Oyu. I sad smo u “prvom logoru”. Sat očitava 6.000 metara visine. Kraj mene Jana mirno leži. U usporedbi s velebitskom burom, himalajski kijamet koji dere s vrha Lhotsea samo je šala mala. Što je to za curu koja je prije dvije godine spašavala brodolomce s oštrih paških škrapa dok je olujna bura zavijala 100 na sat. Teško da drmanje nejakih žutih stijenki ovog časa Janu podsjeća na njenu Plavu vrpcu jer joj trenutno više smetaju tri ledene grbe na kojima leži. Imam i ja dvije, pa je naša glavna preokupacija trenutno naći minijaturnu udubinu da u nju smjestimo bokove. Ležimo tako Jana i ja na svojim ledenim grbama, stišćemo mjehure da ne moramo izaći van na minus 15, mažemo “melemom” spaljene noseve i buljimo u vrh šatora s osmijehom od uha do uha.
Lhotse
Pa kako i ne bi. Provodimo noć na početku Western CWM-a, najslavnije himalajske snježne “doline”, na mjestu o kojem smo čitale i slušale godinama. Kroz prozor šatora gledamo u Lhotse Face, veličanstvenu ledenu padinu od 1400 metara iza koje se otvara pogled i daljnji put na Everest. Iznad nas uzdižu se moćni Nuptse s jedne i “Zapadno rame” Everesta s druge strane – koliko pojmova kojima se pisala alpinistička povijest. Dok topim snijeg i škiljim kroz šator u sada gotovo potpuno suhi osamtisućnjak Lhotse, sjećam se riječkog Himalajca Matka Škalamere koji se prije kojih desetak godina kotrljao niz istu tu mitsku divovsku padinu u lavini koja ga je vukla više stotina metara i na kraju gotovo stajala života. Matko je tada bio nadomak moćnog Everestovog susjeda, ali je na nekih 8.400 metara visine morao odustati da bi spasio prijatelja.
Everest je pun takvih priča, ali danas se sve čine nekako daleke. Iza nas je intenzivno jutro provedeno u Khumbu Icefallu – pet sati fizičkog napora, uzbuđenja i čiste uživancije u labirintu seraka i pukotina, prvom od legendarnih dijelova puta do vrha Everesta.
Gunđanje Lakhpe
– Hm, mnogo lakše, mnogo lakše nego inače, klimao je glavom, gotovo sa žaljenjem zbog nedostatka “prave akcije” naš sirdar, točnije vođa sherpi Lakhpa, čovjekoj koji je na vrhu Everesta bio kojih desetak puta, opisujući ovogodišnji put kroz ledenjak. Tako nešto pričali su i članovi drugih ekspedicija, vraćajući se primjereno izmoždenih lica i upaljenih grla s logora 1. Sve to nije bilo dovoljno da me uvjeri, no nakon osam dana buljenja u najveću hrpu leda na svijetu, čovjek ne može a da ne osjeti znatiželju.
A ako vam već kuha u trbuhu, što od kombinacije uzbuđenja i straha jer konačno krećete na prvu dionicu uspona na Everest, a što od prezačinjene hrane koju sprema naš sherpa kuhar, teško je ne osjetiti se mali dok rano ujutro hodate pod najzvjezdanijim nebom na svijetu, prema prvim ledenim oblicima famoznog Icefalla. Kao u filmu, s lijeve i desne strane, na sreću bar nekoliko stotina metara daleko, za dobrodošlicu padaju lavine kamenja i leda, a vjetar zavija kroz molitvene zastavice. Stavljate dereze, gutate slinu i dižete pogled prema idućih šest kilometara dugom i 700-tinjak metara visokom ledenom labirintu, no umjesto golemih pukotina, u oči vam najprije upada gomilica od 40 ljudi koji se brzinom puža pomiču ispred vas. Everest više nije mjesto za samovanje.
“Ruski rulet”
Pukotine su, istina, velike, ljestve se drmaju na sve strane, a seraci zaista mogu biti veliki kao kuća, ali bilo da se radi o ovogodišnjoj neobično naklonjenoj posloženosti ledenjaka koji se neprekidno mijenja ili o klasičnom razbijanju mitova, Khumbu Icefall za prosječno iskusnog alpinista koji se već nagledao leda, zaista nije baš pretjerani bau-bau ili “ruski rulet” kako ga neki vole zvati. Prije pravi mali hram za divljenje, ako iz njega, jasno, izađete brzo, prije nego sunčeva toplina počinje topiti sidrišta, led i otvarati pukotine. A ako vam već nije fora provlačiti se kroz neobične ledene tvorevine i hodati preko 100 metara dubokih pukotina relativno osigurani od pada, rijetko tko može ostati ravnodušan na posao koji svake godine odrade “icefall doktori” viđen izbliza. Stotine metara fiksne užadi, više stotina sidrišta na klinovima za snijeg i led i tridesetak ljestvi ponekad naoko, a ponekad istinski labavo privezanih preko “špalti” vodoravno i okomito, posao je koji bi rijetko tko poželio i neprijatelju. No, grupa od dvadesetak sherpi obavi ga svake godine za desetak dana i kroz cijelu sezonu vršlja kroz ledeni slap popravljajući “kvarove”. Kojih, nakon što se nekoliko stotina ljudi povuče za tu užad po nekoliko puta, ima koliko hoćeš. A kroz ledeni labirint mili zaista raznolika klijentela – od velikog broja sherpi koji trče preko ledenih gromada i doslovce preskaču pukotine poput gazela, do prestrašenih “bijelaca” koji nesigurno teturaju s derezama po željeznim ljestvama.
Ispod ledenih trokatnica
Prolazak Icefalla bazira se, ustvari, na nekoliko trikova, pa je tako neusporedivo lakše prijeći ljestve ako vam netko nategne užad kojom su osigurane s obje strane, a sigurnost kretanja ispod ledenih trokatnica koje bi vam se mogle srušiti na glavu, ovisi o brzini. Naravno, čak i kad ne pušete sto na sat od napora i visine, to je ponekad teško ostvariti kad se pred nekim ljestvama nacrta multinacionalna grupica od desetak ljudi. Osim multilingvističkih razmjena pozdrava i psovki, ponekad sretnete i poznato lice.
– Ej, sjećaš me se sa Cho Oyu, obratio mi se na ljestvama broj 15 frajer zamotan u kapu i tri marame – obaveznu zaštitu od himalajskog ledenog zraka. A osim ovog simpatičnog informatičkog inženjera iz Meksika – kako sam otkrila nakon skidanja nekoliko slojeva odjeće s lica, još je nekoliko “starih” poznanika s Tirkizne božice tog dana presrelo našu hrvatsku žensku ekipu u Icefallu. Inače, norma za prvi, neaklimatizirani prelazak preko Icefalla, govori o šest do osam sati za “bijelce”. Nas devet cura, podijeljenjih u dvije dvodnevne grupe, prešle smo ga, bez puno teškoća, za pet.
Dvije lavine
– Hm, jak tim, nema što, dobacio nam je iskreno u prolazu Finac, mišićavi vojni specijalac koji je u šestosatnom prolazu ledenjaka zaradio jaku upalu grla. No, bez obzira na ovom uspješnom “probijanju leda”, prelazak Icefalla čeka nas, po planu uspona, još četiri do pet puta. Već ovih dana još će jedna grupa krenuti preko njega, s ciljem da smanji vrijeme prolaska, prespava opet u logoru 1 i dovuče se po Western CWM-u, uz smjenjivanje jakog vjetra i strašne vrućine kad ga nema, do logora 2, smještenog podno Lhotse Facea.
A da nas ne zbuni relativna lakoća s kojom smo prvi put prešle kultni ledenjak, već su se pri povratku u bazni logor pobrinule jučer dvije lavine – najveće do sad, svaka s jedne strane Icefalla, koje su nas više nego slikovito podsjetile da u Himalaji – opreza i stezanja u želucu, nikad dovoljno.

 KOŠMAR U GLAVI

Veliki ledeni jezik koji se spušta iz Western CWM-a do baznog logora predmet je povijesnih zastrašujućih priča kojima se međusobno vole plašiti pretendenti na najviše vrhove svijeta. Dok konačno prvi put stignete do početka mitskog Khumbu Icefalla, glava vam je već puna scena nezamislivo dubokih i širokih pukotina krcatih leševa nespretnijih nesretnika pod kojima su se poput usuda otvorile uske ljestve spojene samo užetima ili ih je progutao koji od ogromnih seraka koji se sami od sebe miču i povremeno se u strašnoj osveti obruše na naivne zapadnjake. Što i nije daleko od istine, no ove godine, čini se, svih nas 500-tinjak u baznom logoru ima sreću.

 PROMENADA U BAZNOM LOGORU

Baznim logorom, inače, ovih se dana počinje šetati sve veći broj “alpinističkih faca”, od slavnog penjača i snimatelja Eda Visteursa čiji je snimateljski tim navratio i u naš logor, do mahera mlađe generacije poput braće Benegas koji jedini imaju prvenstveni smjer na Nuptseu ispenjan posljednjih desetak godina. Logorom se navodno šeta i veliki Chris Bonnington, pored Mesnnera možda najpoznatiji himalajski penjač svih vremena, danas gotovo osamdesetogodišnjak.
– Više nikad neću prati ruku, uzbuđeno je tako isticao Englez, član internacionalne ekspedicije, objašnjavajući kako je u logoru naletio na velikog Chrisa. U našu je bazu, pak, navratilo izaslanstvo slavne ekspedicije bivše Juge iz 1979. godine koja je ispenjala jedan od najtežih prvenstvenih smjerova na Everest, Zapadni greben, u sastavu Stipe Božić – s kamerom u ruci i Slovenac Viki Grošelj, praćeni hrvatskim enigmatom Robertom Pauletićem. Sastav nekadašnje legendarne ekspedicije, kojem će se ovih dan pridružiti i, kako su obećali ponovo navratiti u naš logor, i ostali članovi nekadašnjeg “dream tima”, ima namjeru obilježiti 30. godišnjicu usponom na obližnji Pumori.

 HILLARYJEVA STUBA

Voditelj hrvatske ekspedicije “Everest 2009” odazvao se uobičajenom sastanku “na vrhu” vođa timova na južnoj strani Everesta koji za cilj ima utvrditi koji će tim čime pridonijeti daljnjem fiksiranju puta prema vrhu. Ove godine mnoge je uplašila činjenica da je od logora tri do tzv. Južnog sedla na 7900 metara gdje se nalazi zadnji logor, mnogo manje snijega, a puno više stijena.
– Vidio sam da u bilježnicu u koju vođe timova upisuju što će “dati” – fikseve, novac, klinove, usluge sherpi, skoro nitko, osim nekoliko najbogatijih komercijalnih ekspedicija, nije ništa upisao, opisivao je Berljak atmosferu na sastanku objašnjavajući da na kraju fiksiranje puta ponajviše ovisi o komercijalnim gigantima kojima nije problem nedostatni materijal naručiti iz Kathmandua, ekspedicijama poput naše koje uglavnom pridonose s fiksnom užadi i drugom opremom, dok se mnogi manji timovi svake godine “prošvercaju”. Na sastanku je ove godine čak i pao prijedlog koji će zasigurno sablazniti himalajske čistunce, da se najslavniji dio puta na vrh Everesta, stjenovit dio pred vrhom poznat kao “Hillaryjeva stuba” zbog smanjivanja zastoja koji mnoge pred sam kraj košta vrha, prvi put u povijesti opremi ljestvama umjesto fiksnom užadi.