Zlatni padobran

Za slijetanje s visokih položaja u upravama javnih tvrtki postojao je sve do sada tzv. zlatni padobran, milijunska otpremnina. I lako se onda bilo dočekati na noge.
Pod zlatni padobran mogli su se smjestiti politički podobnici, a sada se umjesto toga, kako kaže premijer Zoran Milanović, uz „skromne” plaće, mogu dobiti samo bonusi po kriteriju uspješnosti. No, zar se taj kriterij ne može pokazati prilično maglovitim?
Za razliku od menadžera u javnim tvrtkama koji se sa zlatnim padobranom do sada nisu trebali bojati neuspjeha i teškog pada, obični smrtnici, radnici, padali su ravno na ulicu, u blato, plačući, ne vjerujući, štrajkajući, gladujući jer nisu ni dobili mizerne plaće i otpremnine.
Naime, tek sada kada je gospodarstvo potpuno klonulo više se nije mogao mirno gledati desant zlatnih i blatnih padobranaca pa je kao i za puno toga u gospodarsko-političkom životu, sa zakašnjenjem stigla odluka o ukidanju nebeskih otpremnina za menadžment državnih tvrtki. Dok država grca u krizi i besparici neprihvatljivo je bilo bez kriterija uspješnosti nagrađivati sve bez razlike, a s druge strane samo brojati stečajeve, gašenje radnih mjesta i ne osiguravanjem uvjeta za disanje gospodarstva – kažnjavati radnike.
Dok još uvijek traži put u labirintu gospodarskog zastoja, Vlada Zorana Milanovića sitnim koračićima pokušava doći makar do uske stazice prividne socijalne pravednosti, kako ne bi potpalila plamen trenutačno tinjajućeg gnjeva nezaposlenih i radnika koji strahuju za radna mjesta, zasad samo čekajući konkretizaciju optimizma ministra gospodarstva i potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. Kad Čačić počne širiti ruke da je nemoćan pred svetim zakonima tržišta, građani to ne prihvaćaju jer im osjećaj pravednosti govori da ipak mora postojati socijalna „amortizacija”.
Premijer zbog odluke o ukidanju visokih otpremnina menadžmentu javnih tvrtki zvuči pošteno, no od njegovih riječi neće stići ni plaće ni otpremnine onima za koje nikad nije predviđeno lagodno „slijetanje”. Kada još bez uvijanja prizna, kao ni jedan premijer do sada, da za neka pitanja nema odgovora, jasno je da Milanović preferira drugačiji politički stil na koji građani nisu naviknuli i stoga je sve više onih koji sumnjaju kako ni od njegove Vlade ne mogu očekivati opipljivi boljitak.
Ukidanje povlaštenih mirovina u kompleksnom socijalnom trenutku zemlje iako nema velike finacijske učinke, pozdravljeno je kao dobar potez Vlade, a tako bi moglo biti i ovo sklapanje zlatnog padobrana, no za kratko, dok se “vojska” prizemljenih opet ne probudi, svjesna da je priča o njihovom boljem životu zaspala negdje između redaka Milanovićeve elokventnosti.
Teško je povjerovati da će politika samo tako dići ruke od svojih kadrova i da će se oni samo tako odreći zlatnih prihoda jer uvijek mogu reći da su uspješni, da zaslužuju bonus.
Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, građani će opet, s pravom, posumnjati da zlatni padobran samo postaje „bonus kišobran” pod koji će se politički poslušnici i dalje sklanjati od gospodarske nevere.