JA SAM ŠKRIPAO ZUBIMAN

Slika korisnika admin

NEKADAŠNJI VELIKI DERBI

Na televiziji je prijenos utakmice između košarkaša Zadra i Šibenika.  Imam dovoljno godina da se sjetim kako je to izgledalo prije trideset i  nešto godina, kakve su to bile drame i koliko nam je to bilo važno. Danas, kada gledam te prazne tribine, tu sablasnu tišinu, kada shvatim da  ne znam ni kakva je to utakmica, koja je to u stvari liga, koje natjecanje,  često pomislim kako me je vrijeme pregazilo. Onda pitam djecu i  njihove prijatelje te shvatim da ni oni nemaju pojma i da ih više brine  na kojem su levelu neke igrice, nego kako igraju Zadar i Šibenik. A kada  vidim koliko je publike u dvorani na Višnjiku, pada mi na pamet da bi  se ovakve utakmice mogle slobodno organizirati u dvorani Mocire ili u  kojoj osnovnoškolskoj dvorani. Tek toliko, da smanjimo troškove... Kada već nikoga nije briga.

ONI U ŽIRIJU SU PLAKALI, JA SAM ŠKRIPAO ZUBIMAN, A  UKUĆANI SE SMIJALI

Zašto ljudi u čijim domovima gledam televizijski šou „Zvjezdice" vole  to gledati sa mnom u društvu, mada im pojedem pola frižidera i popijem pola bifea? Zato što ne prestaju moji grozni komentari, jer bez  prestanka u nemoćnom bijesu svašta govorim, ponekad neukusno, ali  nedaleko od istine, pa se svi smiju. Slučajno smo upali kada je neki  dečko pjevao pjesmu Kornelija i Spomenke Kovač iz beogradske Korni  grupe „Ti si mi u krvi". Bilo ga je zanimljivo vidjeti onako malenog kako pjeva o tome da će on „da poludi", kako „požuda ne prestaje" i da je  bilo „toliko dugih godina uzimanja, davanja". Ovo je bilo jedno divno  iskustvo - kaže na kraju dječak od deset godina.  A kakvo je to bilo iskustvo za mene i moje najbliže? Grozno.

Dječak nije uopće loš i zna pjevati, ali cijeli taj nastup s tom kako  kaže Vanna „čarobnom djevojčicom" koja je na pozornici izvodila nekakav balet, bio je neugodan za gledanje. Da se razumijemo, mali je u  redu i nije ništa kriv. Ali, da je samo otpjevao, da nije bilo te balerinice  u pozadini i da nije tih patetičnih komentara egzaltiranih ocjenjivača  bilo bi dobro.Cijeli nastup je završio tako da mu ona sjetno naslanja  glavu na rame, na što sam šrgutnuo zubiman i bacio daljinski u pravcu  ekrana. Razočarao me je i meni inače drag glumac Enes Bešlagić, koji  uz Šljivca čini onaj normalni dio žirija, kojem je to odvratno, namješteno, umjetno, artificijelno (ovo su naravno pleonazmi) naslanjanje glave  na rame bilo dirljivo. Na kraju sam se samo molio da ne čujem ono  lažno i kurtoazno „svi ste vi u stvari pobjednici", a baš je to rekla voditeljica. A pazite nagrade. Godinu dana u školi pjevanja (korisno), putovanje u Pariz (lijepo i zanimljivo) i gostovanje na Vanninom koncertu  (ne znam što bih komentirao, ali bolje ništa). Za ovu godinu je gotovo i  to mi se neobično sviđa.

ZAŠTO ONI OVO SNIMAJU?

„Zašto oni ovo snimaju" - pitao me neiskvareni 15-godišnjak dok  smo gledali reklamu za novu sezonu „Big Brothera". „Zato što to neki  ljudi vole gledati" - lakonski promrmljah zakolutavši očima onako usput. „Pa tko to uopće želi gledati" - uporan je ovaj. I onda shvatih da bi  trebao satima i satima objašnjavati što i kako, zašto su ljudi tako čudni,  zašto je netko sretan, dok nekoga mrzi, kako je moguće da netko voli  slušati cajke, zašto su neki ljudi tako bahati i bezobrazni, kako netko  može nositi životinjsko krzno, kako netko može gledati borbe pasa, kako netko može zlostavljati ljude i životinje...

U stvari, vratimo se mi na temu. Krenula je, dakle, nova sezona Big  Brothera, prilika da netko zaradi novaca, da se netko vrati u javnost, da  netko pokrene nekakvu karijeru (bilo kakvu samo da postane poznat),  ali za ljude poput mene, to je samo još jedna jeziva produkcija, totalno  nezanimljiva i stupidna, i nešto što mogu gledati samo ljudi smanjene  inteligencije i kulture. Najbolji su mi oni koji komentiraju sljedeće  -„volim to gledati jer tako analiziram psihološka ponašanja pojedinaca  u određenim situacijama". Najsmješnije je što to kažu domaćice koje  nemaju pojma o psihologiji i to im je samo izgovor da ne bi pobrisali  prašinu i oprali suđe od jučerašnjeg ručka. Ali, kada bolje pogledam, to  je kao i sa cajkama. Dobro je dok se oni koji to gledaju ipak zbog toga  srame. Nezgodno je kada se toliko osile da se počnu s time ponositi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno