ROK STIPČEVIĆ: "Nimalo mi nije bilo ugodno jer se tada činilo da će se ovo samo događati u Italiji"

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Zadarski košarkaš dočekao konačno povratak u Zadar nakon mjesec dana karantene provedene u Bologni
Lombardija je prva zatvorena baš dan prije našeg gostovanja u Bresciji. Doslovno u zadnji tren nam je otkazan put. Tu se već znalo što se sprema jer ako se jedna Lombardija koja je gospodarsko središte Italije naglo zaustavila i gasila, jasno je bilo svima da se sprema nešto veliko. Nakon četiri-pet dana zatvoreno je sve ostalo - kazao je Stipčević
HR-HR.FACEBOOK.COM
Fortitudo je do obustave natjecanja bio na 8. mjestu talijanskog prvenstva

Rok Stipčević definitivno je jedan od medijskih najeksponiranijih hrvatskih sportaša u posljednjih mjesec i pol dana, no nažalost tu »privilegiju« nije zaslužio na račun svojih košarkaških postignuća već zbog činjenice da se doslovno našao u žarištu epidemije koronavirusa u Bologni gdje je ove sezone branio boje Fortituda. Njegovi izvještaji iz karantene u bolonjskom stanu gdje je morao provesti čak mjesec dana koje su prenosili neki domaći mediji podsjećali su na one pomalo zaboravljene ratne izvještaje reportera s prve crte bojišnice. Sve je bilo popraćeno s puno neizvjesnosti i strepnje, a intenzivno je Stipčević proživljavao i odvojenost od obitelji u Zadru koja je baš u vrijeme kada je sva grozota s koronavirusom krenula u Italiji obogaćena za prinovu, kćerkicu Kiaru. Rok se konačno uspio prije 10 dana vratiti iz Bologne u Zadar i pritom je morao proći prave »Scile i Haribde« da se probije automobilom do Hrvatske.

Scile i Haribde

- Naleti na Scilu, tko hoće izbjeći Haribdu! Tako je i meni doslovno bilo. Ne znam što je bilo pametnije. Kada je liga službeno poništena sugerirano je od talijanskog saveza da se napusti država i da se svi strani igrači vrate u svoje zemlje. Tako sam i ja u dogovoru s klubom ishodio potrebne papire za izlaz iz Italije, a posebno potvrde da se mogu kretati automobilom po gradu i izvan njega kao i onu od hrvatskog konzulata. Na izlazu iz Italije dočekala me granična policija koju sam prošao bez većih problema uz predočenje svih tih potvrda. A što se tiče testiranja imao sam negativan nalaz od nekih sedam dana prije toga u Bologni. Na slovenskoj granici me dočekala policija s epidemiolozima. Pitali su me par jednostavnih pitanja, izmjerili mi temperaturu i nakon toga sam ušao u Hrvatsku uz prijavu adrese gdje ću izdržavati 14-dnevnu samoizolaciju. Uz to sam dobio naputke s pravilima ponašanja i morao sam se javiti svom liječniku u mjestu prebivanja. To sam sve napravio i bez zaustavljanja od granice došao do Zadra.
Iako ste se vratili u Zadar još uvijek ne možete doći u bliski kontakt s obitelji zbog propisane mjere 14-dnevne samoizolacije. Ponajviše od svega sigurno muči činjenica da niste još u naručje uzeli novorođenu kćer Kiaru.
- Stvari su se zakomplicirale u Italiji baš na dan njezinog rođenja. To je bilo 9. ožujka i dan poslije su uvedene posebne mjere. Već je bilo sve prazno, no još uvijek su radili ugostiteljski objekti i tada sam s igračima iz Virtusa, Milošom Teodosićem i Stefanom Markovićem i s par Talijana proslavio rođenje kćerke. Također sam u dogovoru s klubom trebao dobiti sedam dana slobodno da mogu skočiti do Zadra i vidjeti suprugu i Kiaru. Međutim, dva dana poslije su uvedene najstrože mjere, cijela Italija je bila praktički blokirana, a još uvijek se nije znalo što će biti s ligom. Otegla se situacija i morao sam na kraju čekati mjesec dana da konačno dođem do Zadra. A onda me čekalo dva tjedna samoizolacije tako da još uvijek nisam dobio priliku uzeti u naručje malu Kiaru i teško mi je zbog svega toga, ali iskreno još teže mi pada to što nisam mogao zagrliti svoju stariju kćerku koja ima četiri godine i puno je svjesnija situacije oko sebe. Nekako mi je najteže radi nje, ali proći će ovih još nekoliko dana...ima i gorih stvari.
Emilia-Romagna u kojoj se nalazi Bologna nakon Lombardije je najviše pogođena regija u Italiji. Biti u praktički najvećem svjetskom žarištu epidemije koronavirusa nije nimalo ugodan doživljaj.
- Lombardija je prva zatvorena baš dan prije našeg gostovanja u Bresciji. Doslovno u zadnji tren nam je otkazan put. Tu se već znalo što se sprema jer ako se jedna Lombardija koja je gospodarsko središte Italije naglo zaustavila i gasila, jasno je bilo svima da se sprema nešto veliko. Nakon četiri-pet dana zatvoreno je sve ostalo. Emilia-Romagna je jedna od najfrekventnijih pokrajina u Italiji, najbliža Lombardiji uz Veneto i Liguriju što ju je automatski svrstalo u praktički najpogođeniju regiju. Opustile su ulice, trgovi i to se nije moglo opisati riječima. Mjere su bile puno rigoroznije nego u Hrvatskoj jer se praktički nije smjelo izlaziti iz kuće. Morala se imati potvrda za kretanje, a to su uglavnom dobivali zdravstveni radnici. Ako te policija zaustavi, a pravdaš se da si išao do dućana oni na temelju tvoje adrese stanovanja pogledaju gdje se nalaziš i ako si imao neki dućan bliže svome mjestu stanovanja automatski ti pišu kaznu. Nimalo mi nije bilo ugodno jer se tada činilo da će se ovakva epidemija samo događati u Italiji i kroz glavu mi je svašta prolazilo.

Trenirao i učio

Mjesec dana ste bili primorani živjeti u potpunoj izolaciji. Kako se ubijalo vrijeme?
- Zatvorio sam se i izlazio jednom u četiri dana po osnovne namirnice. Kuhao sam ili bih naručio dostavu. Tratio sam vrijeme najviše trenirajući, učio sam novi jezik i za ispite pošto sam već tri godine student poslovnog fakulteta na Northumbria University u Newcastleu. Ostatak vremena sam gledao stare utakmice, čitao knjige, a imao sam i vremena za razmišljanje o esencijalnim pitanjima i mislim da su mnogi to radili jer život do korone nam se potpuno ubrzao te nismo imali vremena za posvećivanje sebi i najbližima.
Malo na košarkaške teme. Neizvjesnost što će se događati u budućem razdoblju sa sportom pa tako i košarkom itekako je prisutna. Hoće li ova situacija s koronavirusom promijeniti svijet košarke?
- Promijenit će ga utoliko da će se igrači bojati sve više odlaziti u inozemstvo. Mislim da će migracija i tranzit igrača među državama biti bitno smanjen. Također će se sve više klubova oslanjati na domaće igrače. Tu je i strah od ozljeda jer ova neprirodna pauza je kobna za profesionalce. Usporedio bih to s automobilom koji je parkiran u garaži i nitko ga nije mjesecima upalio. Bit će promjena i neće više biti sve isto, no mislim da ćemo se i dalje veseliti košarci kad sve ovo prođe.
Do trenutka prekida natjecanja u talijanskom prvenstvu nakon 21. odigranog kola Fortitudo je bio na 8. mjestu s omjerom 11-10. Koliko je sezona bila uspješna na momčadskom planu?
- Za Fortitudo je bila zapravo super sezona do trenutka prekida. Ušli smo u kup kao šesti i prošli u polufinale. U prvenstvu smo bili u gornjoj polovici ljestvice što je odličan rezultat ako se uzme obzir izjednačenost talijanske lige.
Koliko ste zadovoljni svojim nastupima? Igrali ste nešto više od 18 minuta u prosjeku s učinkom od 3.5 poena, 2.2 skoka i 1.7 asista.
- Poznavatelji košarke dobro znaju da ove brojke ne govore ništa i da je to jedna optička varka. Imao sam kompletno drukčiju ulogu ove sezone. Uz mene je stasao mladi razigravač Fantinelli koji je budućnost talijanske košarke.Trener je zahtijevao da mu budem produžena ruka na terenu. Imali smo tri top scorera i cilj je bio da se oni dovode u prave prilike. Ja sam u tome trebao odrađivati lavovski posao, dao sam ruku treneru i ekipi te zatomio neke svoje neke karakteristike, a u obrani uvijek čuvao najbolje igrače. Na kraju mogu biti zadovoljan kako je sve odrađeno.
Jedno od najpoznatijih košarkaških rivalstava na svijetu je sigurno ono u Bologni između Fortituda i Virtusa. Čiji navijači su strastveniji?
- Tko god je igrao u Bologni zna da su navijači Fortituda puno fanatičniji od Virtusovih navijača. Fortitudo je klub običnih ljudi i žitelja Bologne i uvijek je imao puno strastvenije, impulzivnije i agresivnije navijače. Recimo navijače Virtusa naši navijači podrugljivo nazivaju »bave« što bi značilo nešto kao slina iz usta i to je u Italiji poveznica sa starim ljudima pa tako Virtusovce smatraju starcima. A uz to je Virtus klub bogatih pa je i to kroz povijest podijelilo navijače. Nama je rasprodana cijela dvorana prije početka sezone, negdje oko šest tisuća mjesta, a u slobodnu prodaju ne ide nijedna ulaznica. To je najbolja potvrda koliko su nam navijači privrženi.
Ipak koliko god je antagonizam između ta dva kluba stvaran najviše se družite upravo s igračima Virtusa, Milošom Teodosićem i Stefanom Markovićem. Je li se morate paziti da vas ne vide navijači kad zajedno izađete na večeru ili piće ?
- Iskreno nemam problema, ali isto tako pokušavamo kada se družimo da ne idemo u najfrekventniji dio grada kako ne bi bili viđeni jer je to rivalstvo uistinu ludost u Bologni. Nešto poput Zadra i Cibone kod nas.

Za repku spreman

Pratite li situaciju u matičnom klubu i općenito događanja u hrvatskoj košarci?
- Upućen sam poprilično i često pričam s prijateljima iz Zadra na tu temu. Sezona je bila više nego korektna, posebno je osvajanje kupa bio jedan poticaj za daljnji rad. Ali mislim da je nedostajao taj šlag na tortu, prvenstvo Hrvatske i ostanak u ABA ligi. Vidim da se još nije riješilo pitanje ABA lige i mislim da se treba postići konsenzus svih klubova ako će se određivati tko treba ispasti i tko će ići u doigravanje ili biti prvakom. Nema smisla u slučaju ako se neki klub ne slaže s tim i onda je najbolje rješenje poništiti sezonu.
Komentar na reprezentaciju pod izbornikom Veljkom Mršićem koji je ostvario dobar start u kvalifikacijama za EuroBasket.
- Reprezentacija je dobro krenula u kvalifikacije za EuroBasket. Šteta što sve prekinulo zbog korone, ali ti rezultati će ostati kada se nastavi igrati. Mislim da je bitno da se u Hrvatskoj manje košarkaške sredine ožive i da se daje na važnosti gradovima koji su zadužili hrvatsku košarku poput Zadra, Splita, Šibenika...
Navući reprezentativni dres Stipčeviću je i dalje velika želja i neće poput nekih puno mlađih igrača u bližoj povijesti biti imun ako na njegovu adresu stigne izbornikov poziv.
- Naravno da imam želju ponovno navući nacionalni dres. Smatram da sam tek sada u najboljim godinama. I Jordan je osvajao najviše trofeja i nagrada s 35-36 godina. Trenutačno imam 33 godine i sigurno je još prostora za igrati najbolju košarku. Neka posluži samo zdravlje.
Pravi primjer u tom kontekstu je Roko Leni Ukić koji je s 35 godina na leđima odlučio predvoditi Hrvatsku u kvalifikacijama za EuroBasket. Izgleda da nema starih i istrošenih igrača nego se dijele samo na spremne ili nespremne.
- Svaka čast Roku Ukiću koji je istinski ljubitelj košarke i profesionalac od glave do pete. Tako da uvijek poštujem želju i volju igranja za reprezentaciju. Vjerujte nije to lako svih tih godina opet s toliko ljubavi zaigrati i davati cijeloga sebe. To treba poštovati bez obzira na neke moguće greške kroz igru. Ukića treba uzeti za primjer, ali je isto tako potreban reprezentaciji. Kad nema boljeg onda ne postoje godine. Nisi mlad ili star već ili možeš ili ne možeš i to su meni govorili s 18 godina kad sam bio u Zadru – kazao je za kraj Stipčević.

 

Talijanska liga najjača nakon španjolske

Na Apeninskom poluotoku ste praktički proveli veći dio inozemne karijere nastupajući čak za šest klubova i sigurno ste vrstan poznavatelj talijanske košarke. Kako bi rangirali talijansku u odnosu na ostale europske lige?
- Talijanska liga je odmah iza španjolske. Virtus bi da se nastavilo sigurno osvojio Eurokup, Milano bi ušao u Final Eight Eurolige kao što bi i Venezia daleko dogurala u Eurokupu. Tu je još Sassari koji je isto bio u vrhu FIBA-ine Lige prvaka. Sve to potvrđuje visoki rang, a uz to je bitna i kvaliteta života u Italiji tako da nakon španjolske lige sigurno u Europi ide talijanska košarka.

 

Bologna i Zadar gradovi košarke

Česte su usporedbe Zadra i Bologne kao gradova košarke. Vi, Stojko Vranković kao i Emilijo Kovačić možete najbolje suditi je li to istina kao igrači koji su u svojim karijerama nosili dres oba kluba.
- Ima velike sličnosti između ta dva grada. U Bologni znaju za Zadar i da je grad košarke te me je puno navijača, igrača i trenera pitalo o Zadru. Stojko Vranković i Emilijo Kovačić su tu najprepoznatljiviji. Bologna je zaluđena košarkom, jako su privrženi svojim klubovima i 24 sata dnevno su u stanju pričati samo o košarci.

 

 

Povratak u Zadar? Vidjet ćemo!

Ovo ljeto bili ste relativno blizu povratka na Višnjik. Je li ta opcija i dalje otvorena?
- Nije na meni da govorim o takvim stvarima. Mislim da ima tko o tome razmišljati. Konkretno, već sada zovu iz Italije jer se pokušava formirati momčad za iduću sezonu, a ja imam opciju izlaska iz ugovora u Fortitudu. Vidjet ćemo, o tom-potom. Zadar je bio i uvijek će biti moj klub i to je klub u kojem sam odrastao i koji mi je dao sigurno puno. Kao što sam i ja tom klubu dao dosta. No, ne bih za sada nešto previše izlazio u medije na tu temu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 2 (1 glasova)