Učenici Srednje škole Obrovac o nastavi na daljinu: “Nedostaju nam školske klupe!”

Ulazi se u šesti tjedan otkako se u Republici Hrvatskoj prvi put u povijesti nastava odvija online. Situacija nova i nepoznata za sve koji su u nju na bilo koji način uključeni – učenike, nastavnike, ali i roditelje. Nerijetke su situacije da oba roditelja rade od kuće, naravno online, a uz to još jedan, dvoje, troje, a nekad i više, školaraca isto tako, online pohađaju nastavu.
– Od kad se ujutro ustanemo život nam je potpuno virtualan. Djeci stižu poruke na WhatsApp, Yammer, Teams… Neki se znaju logirati, neki ne, pa im i tu moramo pomagati. Da ne govorim da svojoj prvašici gotovo stalno moram za nešto asistrirati. Istovremeno ja, kao i suprug, moramo raditi svoj posao. Naravno, online tako da dane provodimo pred ekranima, iscrpljeni. Ukratko ludnica, pripovijeda jedna zadarska majka troje školarca koja je htjela ostati anonimna.

Učimo sami organizirati svoje vrijeme
Priča je to slična koja se može čuti i od mnogih drugih roditelja. S druge strane, i nastavnicima, koji sad u posao ulažu puno više vremena nego kad je o regularnoj nastavi riječ, a da se ne govori o mnogim nepoznanicama, izazovima, ali i povremenim tehničkim poteškoćama, koji prate ovaj novi oblik nastave – sve je samo ne lako.
A kako sve to doživljavaju učenici? Odgovor na ovo pitanje pokušali smo pronaći u razgovoru s petero učenika Srednje škole Obrovac.
– Ova nam je karantena svima dosad nepoznato stanje, no nije sve toliko loše kao što se u početku činilo, kaže maturantica gimanzije Marina Župan ističući da nastava na daljinu svakako ima i svojih prednosti.
– Učimo sami organizirati svoje vrijeme na najbolji mogući način. Također, svjesni smo da se moramo više potruditi za svoj napredak te da to nitko neće napraviti umjesto nas. Ovo nam je i prilika da nadoknadimo neki dio gradiva koji smo propustili. Imamo više slobodnog vremena, a na nama je kako ćemo ga iskoristiti te izvući najbolje iz cijele situacije, zrelo zaključuje Marina.
No, ima ih koji baš i ne dijele njeno mišljenje.
– Na početku mi se online nastava činila kao super ideja, no sada to više nije tako. Učenici su sve više pod stresom zbog velike količine zadataka. Radimo i učimo cijeli dan. Shvaćam da doma možemo vise toga napraviti, no, ipak, nekad bude previše svega. Nadam se, stoga, da će uskoro sve ovo završiti i da ćemo se ponovno vratiti u školske klupe, a iz cijele situacije nešto i naučiti, kaže učenica drugog razreda gimnazije Lana Milić.
Zanimljiva su I razmišljanja troje razrednih kolega, učenika 1. razreda obrovačke gimnazije – Laure Brkić, Sare Vidović i Marina Pjetraja.

16. ožujka bio je početak kraja
– 16.ožujka 2020. bio je početak kraja, dramatično započinje prvašica Laura dodajući kako je normalno, veselo i bezbrižno odrastanje i školovanje u Hrvatskoj stalo još 25. veljače 2020. kada je ministar zdravstva Vili Beroš objavio ono čega smo se svi bojali prateći dva prethodna mjeseca stanje u Kini – u Hrvatskoj je potvrđen prvi slučaj korona virusa!
– Istog trenutka znali smo da nas čekaju velike promjene u životu. Svima su kroz glavu prolazile iste misli – kako se zaštititi, kako se školovati, kako preživjeti…? Mi učenici smo se pomalo i veselili zatvaranju škola iako nam je svima u podsvijesti bilo pitanje – a što će biti sa školskom godinom? Onda je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak donijela odluku da od 16. ožujka počinje online nastava, prisjeća se Laura navodeći da je nju njene kolege vijest isprva obradovala.
– Svi smo se veselili nastavi iz tople kuće, sa sigurnog, bez izlaganja virusu. Djelovalo je kao nešto dobro, novo, uzbudljivo, zanimljivo…. Ja sam si osobno u glavi složila – Ok, ispratimo online nastavu, što nam nije jasno pitamo profesore, oni nam objasne, daju nam zadaću, mi riješimo, naučimo i čekamo novi dan. Već drugi dan mi je bilo jasno da to baš i neće biti tako jednostavno. Zašto? Ujutro u 8 sati je prijava u učionicu i počinje praćenje online nastave. Znači, u 8 sati počinje rješavanje, pisanje, obrađivanje, hrpe i hrpe vađenja bitnog, rješavanje, pisanje, pisanje, pisanje… Taman kad pomislim – još ovo i gotovo, dolazi poruka od jednog, drugog, trećeg, petog profesora. Čini mi se da sve to tako ide u nedogled, pripovijeda nam ova prvašica.
Laurino mišljenje donekle dijeli i Sara Vidović.

Gdje ima volje, ima i načina
– Na prvu, većina učenika je bila oduševljena time da ne moraju dolaziti na nastavu u školu i da će biti zabavno provoditi ovakav tip edukacije. Bili smo u krivu. Ovakav način rada je jako težak i zamoran. Zadaće lete sa svih strana i ponekad se teško snaći, smatra Sara koja pak ističe jako dobru suradnju nastavnika i učenika.
– Problema u komunikaciji između profesora i učenika ili nema, ili su jako mali, te smo našim nastavnicima zahvalni na trudu koji ulažu u naše obrazovanje. Ipak, imam osjećaj da mi je prva godina u novoj školi oduzeta što radi štrajka, a sad i zbog situacije s virusom. Također, imamo problema s onim težim predmetima poput matematike, kemije i fizike, kaže Sara.
Ona na kraju zaključuje da se iz svake, pa tako i iz ove situacije, može izvući nešto dobro, poučno.
– Online nastava nas može naučiti organizaciji, tehnikama dobre uporabe vremena i motivaciji. Cilj ovakve nastave nije samo proći godinu nego i prikupiti znanje. Zato je u redu i raditi greške jer iz njih najbolje učimo.
Marino Pjetraj, također učenik 1. razreda gimnazije, ne smatra da je problem to što učenici sada moraju puno više pisati nego inače.
– Pisanje poboljšava razvijanje motoričkih sustava, ali i obogaćuje nas kao ljude. Normalno je da mi škola nedostaje! Ovakav način rada mi ne odgovara jer kontakt s nastavnicima koji se ostvaruje u razredu puno kvalitetnije doprinosi stjecanju novih znanja i vještina. Ipak, ne mislim da smo preopterećeni. Jer, u regularnoj nastavi obavljamo zadatke koje bismo trebali riješiti u školi, plus malo više zadaće iz predmeta koje bismo dobili i u regularnoj nastavi. Također se upoznajemo i s domaćim uradcima predmeta iz kojih nikada nismo dobivali zadaću što nam pomaže da bolje shvatimo taj predmet, pojašnjava Marino te za kraj poručuje:
– Što se mora nije teško, gdje ima volje, ima i načina! (M. B.)