Apokalipsa jučer, danas i sutra

Stvarnost je takva da je zaključena još jedna vrlo loša sezona, a u sljedećoj je teško i za očekivati nešto zadivljujuće kad je najdalji domet u Hrvatskom Kupu stići do Benkovca, a prvoligaški status je iz sezone u sezonu sve teže zadržati
Apokalipsa nogometaša sa Stanova se nastavlja. Nakon sezone u HNL-u koja je bila više za zaborav, ukazala se prilika malo zamazati oči s trofejom Županijskog kupa koji možda nije toliko atraktivan, ali u svakom slučaju neophodan za vitrine kluba koji bi trebao biti daleko najjači barem u svojoj regiji. Naprotiv, dogodilo se nešto sasvim obrnuto, ali ne i toliko neočekivano. Trećeligaš Velebit uspio je drugu godinu u nizu na Stanovima protiv za dva ranga jačeg Zadra doći do pothvata koji im je osigurao i sljedeće sezone nastup među 32 odabrana kluba koji će se natjecati u Hrvatskom kupu. To pak ne vrijedi za Zadar koji svoj kakav-takav ugled rasipa gdje god stigne, a sramota protiv Benkovčana je došla kao potvrda nečeg trulog i smrdljivog što se uvuklo u redove prvoligaša sa Stanova. Kad dvije godine u nizu trećeligaš upije izbaciti prvoligaša, i to na njegovom terenu onda je teško uopće tražiti krivca ili neke olakotne okolnosti koje bi mogle oprati Zebićeve pulene. Štoviše, skromniji gosti, sad već i njihove “crne mačke”, pokazali su odlike prave momčadi u kojoj se osjeti sve ono što nema kod Zadrana. Zajedništvo, razvijen smisao za igru te u konačnici učinkovitost su elementi koji su se negdje davno zagubili u redovima Zadra.
Siromaštvo prilika i kadra
Najeklatantniji primjer je da su Zebićevi igrači u 90 minuta ogleda s Velebitom stvorili prilika, ili bolje reći poluprilika, koje bi stale na prste jedne ruke, a da nije bilo individualnih bljeskova poput onog nesvakidašnjeg šuta Ćurjurića Županijski kup bi u ruke Benkovčana stigao puno ranije. Beživotnost, bezidejnost, pribjegavanje grubostima koje mogu biti samo izraz očaja, a ne borbenosti, najbolji su dokaz nemoći koja je obuzela svlačionicu plavih. Što je tome najveći uzrok trebalo bi malo dublje analizirati, no očito je nekoliko stvari koje se nameću same po sebi, od kojih neke dolaze kao olakotne, a neke kao otegotne okolnosti.
U kategoriju nekakvih opravdanja mogla bi ući situacija s kadrom koji je uvelike osiromašen velikim brojem ozljeda i to ključnih igrača u posljednjem dijelu sezone. Svaki klub bi se našao u problemima da im nedostaje toliki broj stožernih igrača poput Ježine, Puljića, Skočibušića, Banovića, Santinija, a alternacije nisu ni blizu kvalitete ranga natjecanja u kojem se nastupa. Ipak kad se radi o susretu osrednjeg trećeligaša i osrednjeg prvoligaša onda za ove potonje ne bi trebalo biti velikih problema za konačni ishod unatoč ogromnoj želji i motivaciji protivnika. No, za Zadar je ta definicija nepoznat pojam, jer ne samo da nisu bili jači, nadmoćniji te na kraju i bolji suparnik na terenu nego je ispalo kao da su oni zapravo trećeligaška skupina poluamatera, a Velebit kao sila koja je na jedvite jade uspjela iščupati pobjedu preko ruleta jedanaesteraca. Ironija je tim još i veća, a problemi koji su se nakupili na Stanovima time još i teže rješivi.
Reži me
Nakon ovakvih blamaža uvijek slijedi “Božji sud i kazna” koja se najavljuje na sva zvona iz upravljačkih prostorija kluba. Najavljeni su rezovi kojima se uvijek prijeti kad se ovako nešto dogodi (a događa svake sezone), no povijest se uporno ponavlja koja bolno potvrđuje da je prvoligaš sa Stanova postao predmet podsmijeha i ruganja svojih sugrađana umjesto da postane i bude ponos cijele regije i Grada čiji dres bi bila svetinja odjenuti. Tko zna možda se ipak nešto revulucionarno u pozitvnom smislu i dogodi, pa sljedeće sezone budemo gledali Zadar u maniri ovosezonske Cibalije, Šibenika ili Karlovca, ali racionalno postavljajući stvari taj je scenarij teško zamisliti. Tako da je teško išta predviđati osim uzastopnog ponavljanja kao jaje jajetu sličnih sezona u kojima Zadar vodi grčevitu borbu za ostanak. Uz sve to u paketu već po starom dobrom scenariju dolaze neuvjerljiva izdanja u gostima, izrazito neefikasne domaće utakmice uz izjave na smiraju sezone da je kadar nekvalitetan (a što se radilo u prijelaznom roku u kojima su jednako “siromašni klubovi” poput Šibenika, Karlovca ili Cibalije uspjeli pronaći potrebnu kvalitetu) te traženja alibija za blamaže koje se doživljavaju od daleko nižerangiranih klubova poput Paga, Raštana, a sad i Velebita. A stvarnost je takva da je zaključena još jedna vrlo loša sezona, a u sljedećoj je teško i za očekivati nešto zadivljujuće kad je najdalji domet u Hrvatskom Kupu stići “do Benkovca”, a prvoligaški status je iz sezone u sezonu sve teže zadržati.