U “Konobi” se ćuti more…

U Etnografskom muzeju u Zagrebu predstavljena je knjiga Mikija Bratanića Konoba u izdanju  Književnoga kruga Split. Najprije donosimo razmišljanje Jakše Fiamenga koje je naslovio Konoba, središte mediteranskog mikrokozmosa. Evo kako veliki hrvastki pjesnik razmišlja o konobi i o knjizi njoj posvećenoj:
– Među važnijim toposima mediteranskog svijeta, uz rive, pjace, kampanele, masline, brodove, rublje slikovito prostrto preko kaleta na tiramolima, bljesak zalazećeg sunca u oknima i još mnogo toga u slanoj galaksiji najmodrijeg i najmudrijeg mora na svijetu, jedno od glavnih mjesta, po kojem su Dalmacija i cijelo naše primorje s otocima prepoznatljivi, jesu konobe, središta cijelog jednog mikrokozmosa…
Takvih prostora ima posvud, ali u našim uzmorskim krajevima imaju posebno značenje. Recimo odmah sljedeće: konoba nije – iako se takvom čini – nikakva ostava, špajza, skladište, ropotarnica, odlagalište… odbačenih stvari, već živi organizam u kojem se svaki detalj života kroz razgovor i pjesmu multiplicira do u beskraj. Nju je isto tako pogrešno doživljavati isključivo kao ugostiteljski objekt s prepoznatljivim interijerom s puno gastronomskih detalja. Konoba zaslužuje više poštovanja, ona je i mikrokozmos jednog osebujnog svijeta i ujedno njegov univerzum, visoka škola života s nizom različitih sadržaja, trajni ispit dobrih ukusa.
Točnije rečeno, ona i nije prostor, ona je filozofija. Što je u njoj najvažnije? I onda kada je na trpezi meso, u konobi se ćuti more i što uz njega ide. U tim slikovitim uporištima točaka života, jednim od najvažnijih na tlu gdje žive Mediteranci, u jedinstvenoj scenografiji jednostavnosti i duha, osjeća se redovito kao konstanta miris ribe i vina,  pršuta i sira iz ulja, slane ribe i kapara, pancete i špeka, rogača i suhih smokava, friškine i dakako, poželjno umjerenih maligana. Sve u svemu, sabirni svijet delicija iz morskih utiha i kamenih gomila…
Konoba odzvanja besidama
Konoba je naime prije svega mjesto obiteljskih mira, okupljalište prijatelja, a istodobno je i popularni topos javnog sastajališta. Kao svojevrsni arhetipski signal iz antike i središte jednog osebujnog Svijeta, konoba je ustvari duša mediteranske civilizacije. Zacijelo su i bogovi na svom uzvišenom Olimpu morali vijećati u kakvoj konobi, pri čemu je Zeusovo prijestolje moralo biti najbliže kaminu, nekad središtu svake pristojne kuće, pa i konobe. Namjesto žezla i drugih insignija Gromovniku je u ruci zacijelo bolje pristajala čaša vina, recimo vugave ili terana, moguće i koji bićerin biske ili rogačice dok bi s nape obavezno visjeli pršuti i kaštradina, a na žeravi cvrčala riba ili janjetina… – riječi su Jakše Fiamenga.
U predgovoru kojega je napisao Ljubo Stipišić Delmata i koji je naslovljen Od sitnijih očica ovješenih sita stoji uz ostalo i ovo:
– Cjelovita čovjekova kuća, pa i ova Bratanićeva konoba ozrcaljuju unutrašnje Biće ljudsko. Vanjski izgled kuće je zavjesa kroz koju čovjek promatra privid stvari i stvorenja; krov je prispodoba umskih gibanja, kontrola svjesnog; prema prizemlju, pa i do ove tradicionalne konobe, tog utočišta inventara i misli, odvodi put prema razini nesvjesnog:
tu se pretaču tajnovite alkemijske promjene u nečitljive psihičke preobrazbe. Eto i u takvoj, ne samo Bratanićevoj, tradicionalnoj konobi upravo sudionici tog zaštićenog prostora neobičnim nagonom hoće obnavljati intradu i obnavljati i ponavljati svoje doživljaje, sadržaje osobne prošlosti…
I cijelokupan prostor ponajviše je namijenjen bačvama; stoga će i ovdje bačva, poput ćupa i tajnovitog bunara, pobuđivati predodžbu izobilja i veselja; pa i to stalno dnevno i godišnje pražnjenje i punjenje bačava srodno je Sizifovu ponavljanju iste radnje, opetovanju plamteće čovjekove želje…
(…)Tako se u grubom prosijavanju razgovori odvajali: zrnca mudrosti od zrnaca ludosti, zrnca spoznaje od zrnaca ludih, ishitrenih, ispraznih konobskih govorenja.
Bratanićeva očeva konoba odzvanja besidama iz onih sitnijih očica ovješenih sita, ističe Ljubo Stipišić Delmata
Delta znoja i suza
Autor Miki Bratanić o „svojoj” konobi kaže i ovo: – Značenje riječi konoba moglo bi se općenito objasniti s nekoliko rečenica: to je mjesto u kojemu se pravi i čuva vino; to je mjesto u kojemu se drže alati i oprema potrebna za obavljanje vinogradarskih i podrumarskih poslova; to je zapravo podrum ili podzemni dio neke kuće ili pak mjesto u kojemu se može pojesti dobar domaći zalogaj i popiti čaša vina.
(…)Mogli bismo reći da život svake konobe ne počinje njezinom izgradnjom, već prvom berbom grožđa, jematvom. To je zapravo njeno pravo krštenje, i to krštenje vinom. Vrijedne ruke težaka donose iz svojih vinograda slatke plodove napunjene energijom zemlje, sunca i rada ljudskih ruku. Drveni badnjevi puni su grožđa od kojeg se lijepe ruke, a bose noge mladih djevojaka gaze ga i pretvaraju u masulj, mast.
(…)Tako je konoba čovjeku težaku svetohranište svih njegovih materijalnih i nematrijalnih vrijednosti, delta znoja i suza, te izvor smijeha i pjesme, u jednom zaustavljenom vremenu djedovih svjetova, kaže autor knjige.
U njegovoj pak biografiji stoji: Miki Bratanić rođen je 31. srpnja. 1970. u Splitu.Odrastao je u Vrbanju na Hvaru. Osnovnu školu pohađao je u Vrbanju i Jelsi, a srednju elektrotehničku školu i Fakultet strojarstva završava u Splitu u kojem danas s obitelji radi i živi. Piše uglavnom poeziju, a dosad je objavio: “Kad sve umukne govorićedu stine” (Criteria 2000.), “Kojin jazikon i Quo vadis” (Naklada Bošković 2003.), “Svitlo na kraju” (Književni krug Split 2005.), “U kloncu” (vlastita naklada 2006.), “Ruzarij za Hrvatski križni put” (Glas Koncila 2009.), “Rič za jubav” (Naklada Bošković 2010.), “Četiri štajuna” (vlastita naklada 2010.), “Priča o poštaru Gricku” (Naklada Bošković 2010.).
Producent je i nakladnik nosača zvuka pučkih pjevača iz Vrbanja: “Obredi velike sedmice i procesija Za križen” (vlastita naklada 2005.), “Kroz godinu – Kroz godine” (vlastita naklada 2008.), te “Kralju kojemu sve živi” (vlastita naklada 2008, nominiran za diskografsku nagradu Porin u kategoriji “Najbolji album duhovne glazbe”).