Crkva je velika obitelj i najvažnije je da razgovor u njoj bude iskren

Razgovorom sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, u kojem se osvrnuo na vrijeme djelovanja Crkve u posebnim okolnostima, suosjećanje sa stradanjem od potresa u Zagrebačkoj nadbiskupiji i istaknuo zasluge sv. Ivana Pavla II. u proglašenju hrvatske neovisnosti, zaključen je poseban niz emisija ‘Ohrabri se, Božji narode i prevencijom i molitvom’ na Hrvatskom radiju – Radio Zadru, koji je završio u subotu 16. svibnja.

U vrijeme pandemije – molitve u obitelji
Nadbiskup Puljić komentirao je proteklo vrijeme tijekom pandemije u kojemu je crkvena zajednica, s obzirom na nemogućnost zajedničkog slavljenja mise, intenzivnije u svojim domovima živjela razmatranje Božje riječi i molitvu.
– Treba zaista biti svjestan Isusove nazočnosti u ovom svijetu. Isus se utjelovio u obitelji i obitelji su njegova osobita briga. Bog želi ovdje stanovati, među nama. Sam Isus je rekao, kada ste dvojica i trojica sabrani u moje ime…, Isus dolazi, Isus je nazočan. Isus moli s nama. To je veliko, ako su ljudi toga svjesni. Ovih dana određenog posta od sakramenata i zajedničkih misa bilo je nešto pozitivno – da se Crkva preselila u obitelj. Da obitelj postane ono što je po Božjem planu, Crkva u malom i volio bih da ovim obitelj ne prestane biti Crkva u malom. Vjerujem da su mnoge obitelji iskusile što znači kad se duhovnost ponovno useli u obitelj, kad nam Riječ Božja postane sastavni dio dnevnog života. Volio bih da taj osjećaj i ta blagodat koju su ljudi iskusili ne prestane s normalizacijom života. Jer osjećam i otkad sam biskup, stalno pokušavam posvješćivati tu važnost molitvenog života u obitelji. Bojim se da su ova trka, sekularizacija, problemi koji su sastavni dio našeg života, sveli naš život na nedjeljno okupljanje. Molitva u obitelji je zanemarena, zbog televizijskih programa, zaposlenosti. Obitelji nisu zajedno, ali uz malo napora i nastojanja možemo vratiti da obitelj bude ono što jest, Crkva u malom, potaknuo je nadbiskup Puljić, poručivši kako bi volio da se nastavi to iskustvo molitvenog života kojega su ljudi osjećali i doživjeli posredstvom medija, kada su se ljudi zajedno okupljali i molili.

Ne smeta dobronamjerna kritika
Početak i završetak posebnih mjera u slavljenju sakramenata u Crkvi u Hrvatskoj podudaraju se sa svetkovinama sv. Josipa 19. ožujka i 1. svibnja. Nadbiskup je rekao kako je i to znak kako sv. Josip bdije nad hrvatskim narodom, našalivši se kako ga »nismo uzalud izabrali za zaštitnika hrvatskog naroda«.
Komentirajući kako su narod i svećenici bili disciplinirani u poštovanju mjera, nadbiskup je rekao kako s te strane može reći pohvale i zahvale ljudima da su ozbiljno shvatili mjere.
– Zahvalio bih ljudima što su bili disciplinirani. Drago nam je što smo disciplinom doživjeli dane kada se može opet slaviti misa s narodom, rekao je nadbiskup.
Proteklo vrijeme bilo je i vrijeme pojačanih rasprava unutar Crkve, između predstavnika klera i vjernika laika. I hrvatski biskupi su u svom Pismu vjernicima nakon popuštanja mjera zahvalili vjernicima na držanju, unatoč prigovora koje su imali i otvoreno ih iskazivali.
– Mi biskupi bili smo tako otvoreni i zahvalili smo svima onima koji su upućivali svoje kritike. Jer mi kao biskupi, na neki način, predstavljamo princip autoriteta u Crkvi koji je vezan uz očinstvo. Hoću reći, dinamika života je na neki način ista kao i u obitelji. Crkva je jedna velika obitelj i najvažnije u tome je da razgovor bude iskren, transparentan, da zajedno tražimo najbolje rješenje. U tom kontekstu, jest da mi je ponekad zasmetala neka radikalizacija, ali dobro. I to je sastavni dio života. Ne smeta me drugačije mišljenje, ne smeta me ni kritika kad osjetim u njoj dobronamjernost i čežnju i želju da se želi nešto bolje. U tom kontekstu, vrijeme koje je iza nas bilo je vrijeme velike kušnje, ali smatram da smo svi zajedno, na čelu s našim biskupima, prebrodili te određene kušnje i da dalje plovimo zajedno, kako je rekao papa Franjo, u istoj barci, s istim kormilarom i prema onome što je Gospodin odredio da budemo u ovom vremenu, sol zemlje i svjetlo svijeta, rekao je nadbiskup Puljić.

Potresen potresom u Zagrebu
Zagrebačku nadbiskupiju pogodio je veliki potres koji je oštetio mnoga crkvena zdanja. Izražavajući podršku zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću, mons. Puljić komentirao je i svoj nedavni pohod Zagrebu kada je obišao zagrebačku katedralu, Franjevački samostan na Kaptolu, Samostan trećoredaca na Ksaveru i Samostan sestara Služavki Malog Isusa, želeći vidjeti posljedice toga stradanja i podržati zagrebačku Crkvu.
– Ostao sam bez riječi, bez teksta. Duboko sam potresen onim što je razorni potres učinio s tim zgradama i crkvama. Svima sam rekao: ‘Ovo je čudo Božje da nitko nije stradao’, osim jedne djevojčice, nažalost, rekao je mons. Puljić, ganut kako su školski kolege te djevojčice prikupili novčani prilog kojeg su dali za obnovu bazilike Srca Isusova, župu pokojne djevojčice.
– Vidimo da i ti nemili događaji rađaju solidarnošću. Nisam pesimist da se Zagreb neće obnoviti. Osjećam da su ljudi željni u toj nevolji pomoći jedni drugima. Bit će to dugotrajan proces, ali siguran sam da će svima nama, ne samo Zagrebu, nego Crkvi u Hrvata, i ovo pomoći ne samo da suosjećamo ljudski, nego da budemo i solidarni u ovim teškim, izazovnim danima koji čekaju zagrebačku Crkvu. Godinama će trajati obnova i rezidencije zagrebačkog nadbiskupa, to su i starije zgrade kulturne vrijednosti. Trebat će puno za obnovu i stabilizaciju tih zgrada koje su dosta rastresene. Baš kad sam prolazio rezidencijom zagrebačkog nadbiskupa, to je dugačka zgrada, samo staneš, čudiš se i zahvaljuješ Bogu da nitko nije stradao. A na krov su padale gromade kamenja od nekoliko tona. U svemu tome, s Božjom pomoći, naprijed, ohrabrio je nadbiskup Puljić.
– I pandemija koronavirusa i potres svima nama daju do znanja da smo mi ovdje putnici prolaznici, da ništa što mi smatramo stabilnim, čvrstim, nije čvrsto. To nas podsjeća da se uhvatimo bitnih stvari, da ne zaboravimo ono bitno u životu. Da ne zaboravimo Boga koji je s nama, tu, među nama. I želi ostati s nama, poručio je mons. Puljić.

«Obustavite ruku koja ubija«
Povodom stote obljetnice rođenja sv. Ivana Pavla II. nadbiskup je pokrenuo serijal emisija o Karolu Wojtyli.
– Taj serijal je prigoda da posvijestimo i ne zaboravimo ulogu Ivana Pavla II. u svijetu, u Crkvi, i osobito za nas Hrvate u našem teškom periodu Domovinskog rata, kada je s nama supatio, s nama molio, zauzimao se i neumorno se trudio da bude uistinu pravi mirotvorac. Njegova strategija je bila reći sukobljenim stranama: ‘Dogovorite se, razgovarajte, rješavajte vaša pitanja i probleme mirnim putem, ne oružjem i ubijanjem’. Nije se umarao to ponavljati. Dapače, nama Hrvatima je kod prvog susreta u Zagrebu 1994. g. rekao: ‘Tražite mir, oprostite i molite oproštenje’. A, s druge strane, one koji su bili moćni, koji su mogli zaustaviti rat, koji su mogli pomoći da ne dođe do sukoba, žarko ih je molio i vapio: ‘Obustavite ruku koja ubija!’. A to su mogli. Mogli su! Ja sam duboko uvjeren da su oni koji imaju moć, mogli to učiniti. Međutim, dogodilo se to što se dogodilo. Nakon 50 godina mirnoga života u Europi, jedino je kod nas u Europi došlo do takvog ‘rješavanja’, kao da je pušten fitilj, ajmo, probati hoće li se rat isplatiti. Nažalost, nikome se rat nije isplatio, a moglo se razići mirnim putem, poput Češke i Slovačke. Ali Papa se nije umarao. I hvala Bogu da je bio tako aktivan, istaknuo je nadbiskup Puljić.   
Naglasio je kako istraživanje jednog sarajevskog svećenika pokazuje da se Papa u trogodišnjem razdoblju koliko je rat trajao u BiH, čak 260 puta zauzimao za BiH.
– Zamislite vi to! Dakle, nije gubio prigodu da nešto kaže, potakne, zamoli. Osim toga, organizirao je i duhovne susrete i međunarodne skupove za vjerske i političke predstavnike, kad je bio u UN-u, Papa je uvijek tražio: ‘Obustavite ruku koja ubija’ a zaraćene poticao neka rješavaju probleme pregovorima. U tom vidu, mi zaista jako puno njemu dugujemo. I nećemo nikada biti dovoljno zahvalni za sve što je Ivan Pavao II. učinio za nas. Stoga je taj moj serijal podsjećanje da smo imali i imamo i sada, kao zagovornika, Velikoga Papu, velikog našeg prijatelja kojemu nikad dovoljno nećemo reći – hvala, poručio je nadbiskup Puljić.

O zasluzi Ivana Pavla II. za priznanje Hrvatske
Koliko je Papa bio svjestan statusa žrtve hrvatskog naroda, pokazuje i činjenica koju je prenio Ive Livljanić, prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. Ivan Pavao II. je tražio, kad je bila oslobodilačka akcija Oluja, da mu se na zemljopisnoj karti pokazuje kako ide ta akcija i dokle se došlo, želeći i zemljopisno vizualizirati kako ide tijek oslobađanja naše zemlje.
– Hrvatski narod je među starijim narodima Europe. On je imao svoju autonomiju, svoje kraljeve. S vremenom je to kraljevstvo završilo. Bili smo povezani s Austro – Ugarskom, došla je Jugoslavija, ali u našem narodu uvijek je tinjala želja da bude neovisan, slobodan, da ima svoju državu, kao što svi drugi europski narodi imaju svoju državu. Ivan Pavao II. nije studirao povijest, ali je imao osjećaj za povijest. I nije se umarao tumačiti – hrvatski narod je jedan od starijih naroda Europe. I ima pravo na svoju slobodu, na svoju autonomiju, na svoju kulturnu i civilnu nezavisnost. U tome je bio nama podrška, a onima koji su odlučivali o našoj budućnosti, poticaj da ipak udovolje željama toga naroda, rekao je nadbiskup Puljić.
Podsjetio je kako se, kad je u Maastrichtu bilo odlučeno da će sve ondašnje države Europske zajednice 15. siječnja 1992. godine priznati Hrvatsku, Sloveniju i druge republike koje budu zatražile, a budu ispunile tražene uvjete, bila umiješala Amerika i rekla, kako su »prerano to učinili’. I vršila je pritisak da popuste, da odustanu.
– Nakon svih iznesenih argumenata, na kraju i Amerika nije mogla ne priznati Hrvatsku. Jer Europa je bila jedinstvena. Ali bilo je pritisaka. Kad je Genscher čuo da Papa ne odustaje, jer je Ivan Pavao II. rekao: ‘Ako Europa i ne prizna, mi ćemo priznati!’, onda je i on prihvatio. U tom kontekstu, Livljanićeva izjava je zaista potvrda da je Papa jako dobro pratio sve što se ovdje događa. I reći ću sad još nešto. Mi smo kod Pape bili baš kad je bila Sinoda o Europi 1991. godine. I onda je Papu jako zanimalo, da je pitao pokojnog splitsko – makarskog nadbiskupa Antu Jurića: ‘Pa kako to, Kadijević je iz Hrvatske, je li? Pa kako on protiv Hrvatske!?’. Papa spominje ime Kadijevića!? Znači, vidi se da je slijedio, pratio. Koja upućenost!? Papa je tražio informacije. Bilo je u Vatikanu naših ljudi koji su mogli pomoći, ali da Papa nije bio unutra sav, da nije pratio, Bog zna kako bi se to sve završilo. Zato smo mi dužni Ivanu Pavlu II., zaključio je mons. Puljić.