I na terenu i u životu Ana i Marija jedna drugoj daju krila

Slika korisnika admin
Sebastian GOVORČIN
KILOMETRI TRENINGA - U Perivoju Vladimira Nazora

Šetaju dvije visoke  ljepotice gradom - duge kose,  naočale, torbica, cipelice... kao  iz žurnala. Tko bi rekao da se  te iste djevojke na košarkaškom terenu pretvaraju, kako kaže jedna od njih, u prave  "mrge". Sestre Ana i Marija  Vrsaljko već su poznate zadarske košarkašice. Igrale su u  ŽKK Zadru, a upravo su odradile treću sezonu u Gospiću.  Sada će svaka svojim putem, a  zadnjih pet godina igraju zajedno. U igri se razumiju  odlično, u životu još bolje. Marija igra centra, a Ana krilnog  centra. Kao i na terenu, i u  životu jedna drugoj daju krila.

Sedmeročlana obitelj

Dolaze iz velike (i visoke)  obitelji majke Nede i oca  Duška. Imaju dva brata,  mlađeg Marka i starijeg Marina, a s njima živi i baka Luca.  Najstariji Marin prvi je krenuo s košarkom i išla mu je  odlično pa je bilo samo pitanje  vremena kada će njegove visoke sestre krenuti njegovim  stopama. Ana i Marija tako su  odrasle u sedmeročlanoj obitelji s kojom su jako povezane.

- Jedno vrijeme smo svi živjeli u malom stanu od pedesetak kvadrata. Nas četvero  djece smo spavali u istoj sobi s  babom Lucom. Bila je gužva,  ali to ima puno svojih čari. Svi  smo još povezaniji, a naučili  smo cijeniti prave vrijednosti u  životu. Naši roditelji su oduvijek davali sve od sebe da nas  izvedu na pravi put. Oni su na  svakoj našoj utakmici, prate  svaki korak. Mama skuplja medalje, a tata se uvijek brine da  jedemo zdravo i da nam skuhaju nešto čega smo se zaželjele.  Prema starijem bratu Marinu  smo uvijek osjećale poštovanje, a on se uvijek zaštitnički  ponaša prema nama. Kako je  dugo trenirao i ima bogato iskustvo, uvijek nam je pomagao  sa savjetima. Kako smo nas  dvije cure i zajedno smo u  svemu, odlično se slažemo, ali i  svi skupa smo jako povezani -  uglas će sestre.

26-godišnja Ana počela je  trenirati košarku u 8. razredu.

- Prije toga sam išla na ritmiku i gimnastiku, a košarka  me nije zanimala sve dok Marin nije počeo donositi doma  medalje. Onda su moji predlagali da i ja treniram, da sam  visoka... I jedva sam krenula  trenirati. Naravno da mi je brzo košarka postala draga. Brzo  sam napredovala u seniorke i  na kraju sam prestigla Marina  u medaljama. Ali samo zato što  je on zbog ozljede prestao trenirati. U Zadru sam ostala do  17. godine, a onda je otišla u   Šibenik gdje je završila 4. razred srednje škole. Potom sam  igrala u Osijeku pa opet u Šibeniku pa u Zadru i zadnje tri  godine u Gospiću. Svugdje je  bilo lijepo, najviše prijatelja  sam stekla u Šibeniku, a najljepše mi je bilo u Gospiću.  Naravno, osim Zadra. Tu je  obitelj, prijatelji, najbolja ekipa i izlasci, druženja... Sada bih  voljela igrati negdje vani. Ne  znam točno još gdje ću, ali  voljela bih u Španjolsku. Lijepa je zemlja i mentalitet  sličan našem - govori Ana.

Rastanak cimerica

Ana i Marija su zadnje tri  godine i cimerice.

Ana: U Gospiću nam je bilo  super. Krasan je grad, ljudi su  pristupačni, a i košarka je jako  popularna tamo pa je gušt igrati. Kolegice su nam odlične,  stalno se družimo, kuhamo jedne kod drugih i igramo poker.  Sada će doći kod nas na ljetovanje u Nadin na tjedan dana. S nama u Gospiću su još  dvije Zadranke, Martina Gambiraža i Ivana Jurčević, pa nas  ministar Darko Milinović uvijek zafrkava da se mi Zadranke  držimo skupa. A s nama se  druži i Jelena Ivezić. Ona je  Slavonka, a sve naše pjesme je  naučila. Teško će mi biti otići iz  Gospića i još teže odvojiti se od  Marije.

Marija je od Ane mlađa pet  godina, a viša osam centimetara.

Marija: Uvijek sam bila puno viša od svih svojih vršnjaka.  Počela sam trenirati već s devet  godina kada me primijetila trenerica Gordana Ivković. A i  željela sam trenirati. Napredovala sam stepenicu po stepenicu i igrala u Zadru do  kraja srednje škole. Igrala sam  u odličnoj generaciji. Imale  smo puno uspjeha, vratile smo  Zadar u prvu ligu, osvojile juniorsko i kadetsko prvenstvo.  Bile smo ekipa na terenu, a  ekipa izvan terena smo dan  danas. Iz te generacije ostaju  prijateljstva za cijeli život - ističe Marija.

Dvije ozljede  u godinu dana

Kada je završila školu, Marija će negdje otići kako bi  mogla napredovati.

- Da je stanje u zadarskoj  košarci bolje, naravno da bih  igrala tu. Kud ćeš ljepše nego  igrati za svoj grad. Ali i u Gospiću je jako lijepo. Ostat ću  tamo još sigurno godinu dana,  a onda ću vidjeti.

Marija se još uvijek oporavlja od teške ozljede koljena.  Druge po redu.

- U godinu dana sam ozlijedila oba koljena, popucali su  mi križni ligamenti. Šest mjeseci sam bila bez igre i to mi je  bilo najteže u životu. Kad sam  preboljela prvo koljeno, mislila sam da to opet ne bih  izdržala. Kad sam opet napravila taj isti krivi pokret, odmah  sam po osjećaju skužila da mi  se ista stvar dogodila. Sada  treniram svaki dan s Jurom  Šangom koji mi puno pomaže i  oporavljam se. Iako se odmaram od utakmica i od putovanja, oporavak je teži od svega toga. Cijelo vrijeme su uz  mene moja obitelj, prijateljice  u klubu i dečko Antonijo koji  mi je velika podrška. Ne bih  mogla sve to izdržati bez bez  njih.

Djevojke igraju profesionalno pa nisu stigle studirati. Treniraju dvaput dnevno, utakmice su nekad i dvaput tjedno.  Nekad više žive u autobusu i u  avionu, nego u stanu.

Ana: U zadnje tri godine  smo s Gospićem uspjele osvojiti sve što se osvojiti može -  kup, prvenstvo, IWBL ligu, a  igrale smo i Euroligu. Putovale  smo zaista svugdje i stekle bogato iskustvo, upoznale različite kulture. Krasna je Turska i Španjolska, a najdalje  smo išle u Ekaterinburg u Rusiji. Vozile smo se 24 sata avionom, s tri presijedanja. Izašle  smo iz autobusa na minus 30 i  nismo mogle disati od hladnoće. Uvjeti u dvorani su vrhunski, pa nam u igri nije smetalo, ali vani smo se skoro u  pingvine pretvorile.

Kako kaže Marija, za uspjeh  u sportu potrebno je puno  odricanja, ima prednosti i nedostatke.

Marija: Ali svakom bih preporučila sportski način života.  I zbog zdravlja i zbog zadovoljstva.

Brzopotezno Ana/Marija

Ljeto ili zima: ljeto i sunčanje/ljeto

Riba ili meso: meso/meso

Štikle ili tenisice: tenisice/tenisice

Debeli ili mršavi: mršavi/mršavi

Najdraža životinja... pas/konj

Najdraži prijevoz... Marijin automobil/automobil

Neostvarena želja: igrati vani/igrati u najboljem europskom klubu

Najbolja utakmica: pobjeda Gospića nad Šibenikom i osvajanje prvenstva/isto

Na mene je najviše utjecala... obitelj/obitelj

Najviše koševa na jednoj utakmici... oko 30/blizu 40

Da nisam košarkašica, bila bih... teta u vrtiću ili dječji psiholog/modna mačka (ha,ha)

 

Ana o Mariji
Marija zna dosta komplicirati jer joj sve treba biti tip-top. Mlađa je, a puno odgovornija od mene. To su jedine stvari zbog kojih se mi svađamo. Baš banalnosti. Inače nikad nema među nama rivalstva ili ljubomore, a kada se posvađamo, za pet minuta kao da ništa nije bilo. Jako je tvrdoglava, nekad me izludi. Na prvi dojam djeluje malo zatvorena, ali u društvu je odlična. Uvijek nešto izvali, nasmijava nas... Ona je naša princeza, zovemo je Marichui. Sve joj mogu reći, uvijek ću dobiti od nje savjet i podršku. Mi smo zaista najbolje prijateljice. Ona mi je broj jedan.

 

Marija o Ani
Koliko smo nas dvije slične, toliko smo i različite. Ana uvijek kasni, sve radi u zadnji trenutak, zaboravlja i gubi stvari... Jednom je u Šibeniku izgubila ključ od stana u Gospiću i kada smo došle u Gospić, morale smo zvati vatrogasce i cijelu noć smo spavale bez brave. U svemu drugom mi je super. Ali zbog tih suprotnosti se valjda i slažemo, nadopunjavamo se. I ona je meni broj jedan. A njezin nadimak je konj jer nekad kad primi loptu na terenu, gleda samo u jednu stranu pa joj vičemo "konju jedan"...

 

Jezične barijere

Kako je Ana htjela pomoći kolegici, a uspjela napraviti još veći "problem"...

- Kada sam prije tri godine tek došla u Gospić, nisam dobro pričala engleski. Uvijek sam imala neku blokadu, a u klubu uvijek imamo strankinje s kojima komuniciramo na engleskom. Tako je došla jedna nova strankinja i sjedila je u svlačionici, bila je nešto tužna. Meni je bilo nje žao, a i htjela sam joj pomoći da se uklopi. Htjela sam je pitati ima li problema, a na kraju sam je pitala: "Are you problem?" ("Jesi li ti problem?"). Svi smo prasnuli od smijeha i dana danas se tome smijemo. Nakon toga sam naučila engleski jako dobro.

 

Šminkerice sa sela

Anu i Mariju svi zezaju da su šminkerice, ali na terenu ih, kažu, nije briga kako izgledaju. Samo misle na igru. Ne samo da su ove "šminkerice" vrhunske sportašice, već im nije problem ni iskočiti iz svoje sportske ili fine odjeće u radnu kutu. I onda u polje - pliviti, trgati, rezati...

- Mi smo iz Nadina i obožavamo ići tamo. To je raj na zemlji. Ne stignemo baš često, ali, evo, sada smo bile za feštu sv. Ante. Sve volimo - i polje i mir i to što tamo možemo mozak "izvesti na pašu"... - kažu djevojke.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno