Zadar treba surađivati s ostalim županijskim klubovima i naučiti nešto iz prijašnjih grešaka

Slika korisnika admin
Sebastian GOVORČIN
O ZADRU - Nije se znalo radi li se o amaterskom, profesionalnom ili poluprofesionalnom klubu

Kada u Zadru  odlučite potražiti sugovornika  za "pretresti" sve rukometne  teme, onda ubrzo shvatite da  je izbor prilično sužen. Naime,  ne nedostaje onih koji će dati  odgovore na pitanja, no rijetki  su čije će izjave biti "s pokrićem". U manjinu se svakako ubraja Žarko Jakšić -  Đeri, strateg koji je kompetenciju najprije potražio kao  igrač Izviđača i Zadra, a kasnije kao dugogodišnji trener  momčadi iz Mocira. U trenerski je staž upisao i vođenje  Ženskog rukometnog kluba  Zadar, dok se danas u ulozi  sportskog direktora brine o  svim selekcijama RK Arbanasi. U razgovoru smo pokušali saznati gdje je danas  zadarski i županijski rukomet,  kako je došao do trenutačnog  statusa, odnosno kamo se zaputio.

Uhvatiti Drugu ligu

Pod vašim vodstvom Arbanasi su ove sezone zauzeli četvrtu poziciju u Trećoj HRL -  jug, pritom ostvarivši polovičan učinak od sedam pobjeda i isto toliko poraza. Kako  ocjenjujete nastupe seniora?

- Nakon prikupljenih informacija o snazi lige, odnosno o  ostalim momčadima, pred  početak sezone za jedan od  ciljeva zacrtali smo prvo mjesto u Trećoj HRL - jug - pokušaj ulaska u Drugu ligu. To  nam nije uspjelo iz razloga što  je glavnina naših igrača još  uvijek nedovoljno iskusna da  bi cijelo prvenstvo odigrala na  konstantno visokoj razini. Pokazalo se da su 15-godišnjaci  još uvijek premladi za ovu ligu.  Međutim, u proljetnom dijelu  natjecanja pokazali su evidentan napredak, pojačali smo intenzitet treninga te mogu reći  da sam zadovoljan prikazanim. Iako je priželjkivani plasman izostao, mlada je  momčad profitirala odigravanjem velikog broja utakmica i  u konačnici - stjecanjem potrebnog iskustva.

Što smatrate najvećim dosegom Kluba u protekloj sezoni?

- Ove smo se godine s 1998.  godištem plasirali na završni  turnir Prvenstva Hrvatske u  Metkoviću. To je neosporno  najveći uspjeh kluba. Izborili  smo nastup na natjecanju koje  je okupilo najbolje od najboljih u hrvatskom rukometu i  ravnopravno se nosili s njima.  Bili smo 12., a uz malo sreće  mogli smo biti i među prvih  osam momčadi. Naš najveći  problem bio je činjenica da  smo na raspolaganju imali samo osam-devet kvalitetnih  igrača, dok su naši konkurenti  mogli računati na kudikamo  šire klupe. Trebali bismo u  svakoj selekciji imati 20-ak  igrača, od kojih bi kasnije izabrali 14 najkvalitetnijih. Za  takvo što trebat će nam još  dosta rada, ali i proširenje  stručnog kadra.

Je li sužena igračka baza  problem Arbanasa i općenito  županijskog rukometa?

- Naravno da jest, no s njim  se susreću i u drugim sredinama, ne samo u Zadarskoj  županiji. Rukomet u Dalmaciji, nažalost, je u opadanju,  što se vidi i po rezultatima.  Kod mnogo klubova imamo  primjer da iskoči jedna generacija; mi smo napravili vrijedan rezultat s igračima  1998., a Zadar s igračima  1996. godišta koji je sjajan.  Osvojili su treće mjesto na  Prvenstvu Hrvatske. No, jedini klub koji ima kontinuitet  u svim uzrastima su Kaštela.  Oni su najbolje organiziran  dalmatinski klub. Trenutačna  situacija nije ona na koju smo  naviknuti. Rukometni centri:  Zadar, Kaštela, Split i Metković morali bi imati standardne članove elitnog razreda  hrvatskog rukometa. To su  gradovi koji svojom tradicijom  i veličinom zaslužuju premijerligaše, međutim, da bi to i  postali, trebat će uložiti još  mnogo truda.

Hoćete li i dogodine pokušati napasti viši rang?

- Da. Godinu dana iskusniji  pokušat ćemo ponovno preskočiti Treću ligu. Naime, cilj  Rukometnog kluba Arbanasi  jest postati stabilan drugoligaš. Treća liga je financijski  zahtjevno i u dobroj mjeri neorganizirano natjecanje, a  praktički pola klubova igra rekreativno i nema pomlatka. U  ovoj smo ligi jedini ozbiljni  klubovi bili Metković i mi. Pod  ozbiljnim podrazumijevam da  klub ima sve mlađe kategorije  i da nastupa na svim natjecanjima u regiji. Stoga, nadamo se da ćemo u bliskoj  budućnosti uspjeti postati članovi višeg razreda. Ono što  smo napravili u drugom dijelu  2010./11. sezone dobar je temelj za vjeru da dogodine  možemo više. Ako i ne uđemo  u Drugu ligu sljedeće godine,  ništa se strašno neće dogoditi  jer vrijeme radi za Arbanase.  Prosjek naše seniorske  momčadi je 17 godina.

Odriješene ruke

Bojite li se odlaska najperspektivnijih mladih igrača?  Nije tajna da je Zadar odavno  "bacio oko" na Josipa  Maršana, vašeg srednjeg  vanjskog.

- Između nas i Zadra postoji  otvorena suradnja. Zadar je  bio zainteresiran za nekoliko  naših igrača u kadetskom i u  seniorskom uzrastu, ne samo  za Maršana. Klupski je stav da  igrači koji smatraju da odlaskom mogu napredovati, dobiti  više, mogu slobodno otići i  okušati se u drugom klubu. A  ako im ne krene kako su  priželjkivali, vrata će im i dalje  biti otvorena. Na njima i njihovim roditeljima je da odluče, a  ne na ljudima u Klubu. Smatram da je najvažnije da se  mladi igrač osjeća ugodno u  svojoj sredini. S druge strane,  ma koliko nam otežali odlasci  nekih od najvećih uzdanica,  interes za našim igračima dokaz je da se u Arbanasima radi  kvalitetno te da postoje preduvjeti za stvaranje igrača koji  ih mogu nadomjestiti.

Razlikuje li se rad u Arbanasima u odnosu na rad u  ženskom i muškom rukometnom klubu Zadar, sastavima  koje ste vodili prije dolaska na  mjesto šefa struke "crno-bijelih"?

- Razlikuje se. Ne bih želio  da moja sljedeća izjava zvuči s  visoka i kao da dijelim savjete  ostalim klubovima, no istako  bih kako u Arbanasima svoje  poimanje o rukometu mogu u  potpunosti provesti u djelo. U  Zadru je bilo dobro, u ženskom klubu sam, također, progurao ideju koja se bazirala na  napretku mlađih uzrasta u  primjerenim im natjecanjima,  a ne da sa 14 ili 15 godina ulaze  u seniorski rukomet,  međutim, u Arbanasima sam  prvi put naišao na ljude koji su  u spremni prihvatiti moje metode. Određeni način rada  može se primijeniti ovisno o  upravi i predsjedniku kluba, a  mi na tim pozicijama imamo  kvalitetan kadar. Uprava Arbanasa formirana je isključivo  od roditelja igrača, a Stipe  Bjeliš se odlično snalazi u ulozi predsjednika; radišan je i  interes Kluba mu je na prvom  mjestu.

U razdoblju od 1997. do   2004., dok je Zadar nastupao  u Prvoj B i Drugoj ligi, u rad  kluba su bili uključeni i roditelji igrača. To je, dakle, bio  dobar potez?

- Roditelji ne moraju nužno  biti u upravi, međutim, u današnjem ubrzanom tempu  života vrlo je važno da budu uz  svoju djecu. Trokut igrač-trener-roditelj mora postojati, a  roditelji koji žele više pomoći  mogu pronaći mjesto i na nekoj od klupskih funkcija. Naravno, pod uvjetom da svojim  angažmanom ne utječu na rad  trenera i na odluke o tome tko  će igrati u prvih sedam. Ako je  otac član uprave, to ne mora  značiti da njegov sin mora  igrati. To bi se trebalo podrazumijevati.

Usponi i padovi Zadra

Kakvo je bilo trenirati seniore Zadar u Prvoj ligi 90-ih  godina?

- U sezoni 1992./93. Prvu  ligu smo izborili nakon kvalifikacija protiv Kutine, a ja  sam tada nastupao kao igrač i  pomoćni trener. To su bile ratne godine, a uvjeti za rad izuzetno teški. Ipak, svi su davali  maksimum, dok je dolaskom  nekolicine kvalitetnih igrača  Zadar postao respektabilna  momčad koja u hrvatskom rukometu može napraviti još  više. Nakon što je na mjesto  glavnog trenera došao Dragan  Ivanišević iz Splita, kojem sam  bio pomoćnik, u sezoni  1994./95. ostvaren je najveći  uspjeh u povijesti kluba: ulazak u "play-off" i borba za  titulu prvaka sa Zagrebom.

Od 1993. do 1997. Zadar je  imao punu dvoranu, ali i legiju stranaca u prvoj  momčadi.

- Da, a njenim osipanjem  momčad je bila prisiljena napraviti korak unatrag. U ratu  se nije moglo raditi s mlađim  uzrastima, tako da je ostala  jedna "prazna generacija" iz  koje je iskočilo nekoliko pojedinaca poput: Tončija  Valčića, Ante Pavića, Mate  Torbarine i Filipa Batura -  igrača 1978./79. godišta. Oni su  održavali klub do dolaska generacije 1984. Od 1996. do  1998. ja sam napravio stanku:  nisam bio zadovoljan načinom  rada koji se bazirao samo na  kupovini igrača. Kada sam se  vratio u sljedećih pet godina  uspio sam zajedno sa Željko  Žurom napraviti pozitivan pomak s generacijom 1984. -  igračima koje je postavio Miroslav Čačić i koji i danas nose  kvalitetu. Zadar je konsolidiran organizacijski i financijski,  igrači su nastupali u Prvoj B i u  Prvoj kadetskoj ligi, imali su  60-70 utakmica godišnje...  Klub je ponovno stasao, no  2005. se dogodio novi pad.

Zašto je Zadar ispao iz Prve  lige 1997., a zašto 2005. godine?

- Klub 1997. godine više nije  mogao financijski pratiti  igrače te je došlo do njihovog  odlaska. Zadar je tada bio primoran osloniti se na vlastite  igrače, još uvijek premlade i  nedovoljno dorasle seniorskom uzrastu. Što se 2005.  tiče, odgovornost je dobrim  dijelom bila na Upravi. Igrači  su bili nezadovoljni, a vodstvo  ih nije znalo zadržati pravim  argumentima. Smatram da je  najveći problem Rukometnog  kluba Zadar bio što se nije  znalo radi li se o amaterskom,  profesionalnom ili poluprofesionalnom klubu. Nije postojala jasna strategija i orijentacija, dok su se greške  najčešće radile dovođenjem  igrača sa strane. Mislim da je  klub ove godine shvatio da je  oslanjanje na vlastite igrače  ispravan stav i da će se njega  držati.

Koji su razlozi vašeg odlaska iz RK Zadar 2005. godine?

- Došlo je do zasićenja. Nisam se mogao pronaći u nedefiniranim ciljevima, nije se  znalo tko je odgovoran za  vođenje kojih uzrasta, kakvi su  planovi za sezonu... Tako da  sam odlučio pauzirati  određeno vrijeme.

Kako je Zadar ove sezone  ispao u Drugu ligu, kako ga  vratiti u elitni razred i odakle  početi?

- Zadar je u sezonu ušao  nespreman i bez jasnog cilja.  Slično kao i 2005. U osmom ili  devetom mjesecu trebao je već  imati definirane ciljeve, koji su  dio najmanje trogodišnjeg  plana. Nakon kratkog vremena vidjeli su da su pogriješili,  da bi ih neorganiziranost mogla koštati te su doveli Romana Perinovića koji je uveo  dosta reda, no nažalost bilo je  kasno. Ipak, ne smatram da se  ispadanjem Zadra u Drugu  ligu dogodila tragedija.  Možda je dobro da se konačno  vidi kojim putem ne treba ići.  Po pitanju povratka u Prvu  ligu, odnosno plasmana u Premijer ligu, on je ostvariv na  način da Zadar surađuje s ostalim klubovima u Zadarskoj  županiji te da nauči iz prijašnjih grešaka. Zadar bi se  kroz tri godine mogao upustiti  u borbu za ulazak u Prvu ligu.

Prvu ili Premijer ligu?

- Prvu, jer će im, ako  momčad ne ostane na okupu,  trebati barem dvije godine da  se konsolidiraju. Ostane li sastav isti ili dovedu pojačanja,  onda viši rang mogu napasti i  dogodine.

Jakšićeva vizija

Zašto rukomet u Zadru već  godinama ima problem s deficitom kvalitetnih mladih  igrača?

- Ključnim smatram izostanak juniorskih liga, a to nije  smo problem zadarskog rukometa, već općenito našeg  sporta. Igrači s 15 ili 16 godina  postaju seniori, a da još nisu  spremni odigrati na seniorskoj  razini. Istovremeno, igrači koji imaju 17, 18 ili 19 godina  sjede na klupi. Ako već nema  adekvatnih liga za takve  igrače, onda im moramo omogućiti sudjelovanje na što više  turnira. Ne bilo kakvih, nego  pomno odabranih i kvalitetnih. Da bi postao konkurentan  sportaš, svaki mladi igrač tijekom godine mora imati  40-50 utakmica.

Ide li rukomet u Zadarskoj  županiji u pravom smjeru?

- U Županiji se u posljednje  vrijeme dogodilo mnogo pozitivnih promjena; Biograd je  stasao u rukometnu sredinu,  Benkovac se kao mladi klub  sve više diže, u Zadru djeluju  dva kluba, oformljena je  Međužupanijska rukometna  liga za 1998. godište, a sljedeće  sezone kreće i liga za igrače  rođene 2000. i mlađe...

To dosada nismo imali i to je  u ovom trenutku zaista vrijedno dostignuće. Ne zaboravimo niti našu sudačku  udrugu koja broji međunarodne i prvoligaške suce. Ona se  također kreće uzlaznom putanjom, a sve je navedeno dokaz da se u Županiji dobro  radi. Nadam se da ćemo uskoro dobiti još i više: da će  Zadar postati premijerligaš,  Biograd stabilan član Prve  HRL, a Arbanasi Druge lige.  Tada bi najkvalitetniji igrači iz  Županije svoj put nastavljali u  klubu koji je u najvišem razredu, tj. Zadru.

Premalo kvalitetnih trenera
- U Zadru nažalost danas postoji vrlo mali broj trenera koji mogu kvalitetno raditi sa svim uzrastima. To su: Miroslav Čačić, Romano Perinović, Roko Paleka i ja. Istaknuo bih i Tomislava Škulića koji se nameće kao jedan od najkompletnijih mlađih trenera. Upravo mladim licenciranim trenerima trebamo dati veću šansu: više ulagati u njih, dati im otvorene ruke i generaciju koju će voditi tri ili četiri godine, a ne da se neprestano smjenjuju.

 

Djeca ispred seniora

Rad s djecom ili sa seniorima?

- Budući da sam u trenerskoj karijeri često bio svjedok nedefiniranih odnosa i loše strategije u radu sa seniorskim momčadima, uvijek radije biram rad s djecom. To je najzahtjevniji dio ovoga posla - rudarski, no kada stvorite igrača ili generaciju, dobijete motiv da i dalje ustrajete.

 

Iz Pomorske škole do reprezentacije

Jakšić je svojevremeno trenirao hrvatske reprezentativce: braću Tončija i Josipa Valčića te Ivana Ninčevića, a potonjem dvojcu bio je istovremeno i profesor tjelesnog odgoja u Pomorskoj školi Zadar.

- Valčić mlađi i Ninčević upisali su se u Pomorsku školu upravo zbog rukometa. Tada je 90 posto igrača Zadra dolazilo iz Pomorske. Nisam im bio samo trener i profesor, već sam ih nastojao usmjeriti i pomoći im u nastavku karijera. Bila je do obostrano dobra suradnja, koje se rado prisjetimo svaki put kada se sretnemo. Oni to razdoblje ističu kao jedno od najljepših. Isto vrijedi i za mene.

 

Najbrže dijete u ulici

Odakle nadimak Đeri (ili Jerry)?

- Nadimak sam dobio već kao  dijete, dok sam živio na Relji. Bio  sam najbrže dijete u ulici, pa su  me prozvali po Jerry Springu -  brzom Jerryju, liku iz "crtića.

 

Žurin primjer

Što misli o Željku Žuri, dugogodišnjem tajniku RK Zadar,  koji je danas izvan rukometa?  Treba li Žura danas zadarskom  rukometu i u kojoj ulozi?

- Od kada sam u sportu, Željko  Žura je jedan od ljudi s kojim sam  najbolje surađivao. Posjeduje  enormnu energiju i organizacijske kvalitete. U pet zajedničkih  godina u RK Zadar postigli smo  mnogo toga. Takvih ljudi naravno  da treba zadarskom rukometu.  Ne moraju se oni zvati Željko  Žura, ali ako imaju slične sposobnosti, predanost i ljubav prema rukometu, uvijek su dobrodošli. Srećom, u Arbanasima  imamo pojedince koji su na tragu  onog što je radio Žura.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno