Zadar je jedini grad koji se nije pomirio sa svojim esulima

Slika korisnika anamarijabilan
Blagdan Sv. Vida u Rijeci zajednički proslavili Riječani i Fiumani
Dok su Rijeka, Pula i drugi to odavno učinili, Zadar je ostao jedini grad na istočnoj obali Jadrana koji sa svojim esulima ni do danas nije ostvario službeni susret niti je pokrenuta ijedna službena inicijativa kojom bi se pokrenuo dijalog s talijanskim Zadranima (Zaratinima)
Novi list
Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel i esuli zajedno su obilježili dan sv. Vida

Ovogodišnja proslava Sv. Vida, zaštitnika grada Rijeke i svih Riječana, koja je održana 15. lipnja, a na kojoj su gostovali i bivši talijanski građani Rijeke (Fiumani, esuli), nanovo je otvorila pitanje: hoće li jednoga dana i Zadar, kao što su to već odavno učinili Rijeka, Pula i drugi istarski gradovi, službeno primiti predstavnike svojih esula, odnosno hoće li i kada doći do »pomirenja« današnjeg hrvatskog Zadra s njegovom izbjegličkom talijanskom zajednicom koja je napustila ovaj grad krajem i po svršetku Drugog svjetskog rata.

Prije nekoliko dana, dakle, na blagdan Sv. Vida, riječki je gradonačelnik Vojko Obersnel primio članove Društva za riječke studije iz Rima, kao i Guida Brazzodura i Lauru Calci iz padovanske Udruge Talijana Fiumana u svijetu.
Uspostava dijaloga s esulima
To su sve predstavnici riječkih esula koji su nekada živjeli u Rijeci dok je grad bio u sastavu Kraljevine Italije, a kojima je Sv. Vid ili San Vito, kako oni na svome jeziku nazivaju ovog sveca, također blagdan koji štuju i slave s istim razlogom kao i današnji Riječani. Prijemu kod Obersnela nazočili su i generalni konzul Italije u Rijeci Paolo Palminteri te predsjednica i predsjednik Izvršnog odbora Zajednice Talijana u Rijeci Melita Sciucca i Moreno Vrancich.
Izrazivši zadovoljstvo što se nastavlja ova dugogodišnja tradicija u vrijeme obilježavanja sv. Vida, Obersnel je istaknuo da je protekla godina obilježena pripremama za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine i zahvalio je na doprinosu koji su esuli dali ovome projektu. A bilo je govora i o drugim projektima od interesa za grad Rijeku na kojima aktivno sudjeluju esulske zajednice Fiumana.
U uspostavi dijaloga, suradnje i pomirenja sa svojim esulima najdalje je otišla Pula u kojoj je došlo čak i do zajedničkih susreta pripadnika nekadašnjih hrvatskih (jugoslavenskih) partizanskih snaga i talijanskih esula koji danas, u europskoj perspektivi mira i međusobnog razumijevanja, nastoje zajednički uspostaviti kulturu sjećanja na prošlost koja je na okrutan način razdvojila stanovnike Pule hrvatske i talijanske nacionalnosti.
Missoni i Kalmeta
Zadar je, iako je prošlo 75 godina od svršetka Drugog svjetskog rata, ostao jedini grad na istočnoj obali Jadrana koji sa svojim esulima ni do danas nije ostvario službeni susret niti je pokrenuta ijedna službena inicijativa kojom bi se pokrenuo dijalog s talijanskim Zadranima (Zaratinima) koji su krajem Drugog svjetskog rata masovno napustili svoj grad. Jedan, doduše neformalni, pokušaj iz 2001. da gradonačelnik Božidar Kalmeta primi izaslanstvo zadarskih esula na čelu sa svjetski proslavljenim modnim kreatorom Ottavijem Missonijem, ne samo da je propao, nego se pretvorio u prvorazrednu političku aferu o kojoj su pisali svi hrvatski mediji jer je ispalo (ili je netko htio da tako ispadne) da je Missoni došao u Zadar u svojstvu »predsjednika Slobodne općine Zadar u egzilu« kako bi »izvršio prevrat« i sjeo na Kalmetino mjesto. Iako mu je obećan nepolitički susret, čovjek je došavši u ugovoreno vrijeme naišao na zaključana vrata. Nakon toga je ovaj svjetski poznati Dalmatinac u svome stilu komentirao slučaj: »Volija bi da me je primija, ali kad već nije, nije mi ža«.
Naravno, iz današnje perspektive, optužbe o »prevratu« nalikuju banalnoj političkoj idiotariji, ali je za ondašnje vodstvo lokalnog HDZ-a tema esula predstavljala jako gorivo za potpaljivanje svoje domoljubne spremnosti na obranu od »mrskog neprijatelja«. Ispalo je tako, iako na prvi pogled paradoksalno, da je HDZ u odnosu prema esulima zauzeo identičan stav kao i nekadašnji SUBNOR koji je u njima vidio samo fašiste i antijugoslavenske elemente.
Danas je zadarska esulska zajednica u Italiji značajna kako po svojim aktivnostima, tako i uglednim predstavnicima. Osim pokojnog Missonija, tu je Franco Luxardo, potomak čuvene industrijske obitelji koja je u Zadru do 1944. proizvodila maraschino i izgradila zgradu nekadašnje Masraske, zatim obitelj Krekich koja ima svjetski renomiranu proizvodnju igraćih karata Modiano, pa obitelj Detoni koja je u Zadru nekada imala veliku ledanu, a čak su i vlasnici čuvenog proizvođača sportske odjeće i obuće Diadora potomci esula iz našega kraja. Tu je i današnji vlasnik Paste Zara, drugog po snazi proizvođača tjestenine nakon Barille, također podrijetlom iz Zadra, itd. Rođenih Zadrana (Zaratina) ima ili ih je bilo među gradonačelnicima talijanskih gradova, u kulturi, znanosti i u drugim područjima. Po adarskoj obitelji Luxardo čak su dvije ulice u Italiji dobile ime – jedna u Rimu, a druga u Padovi.
Kultura dobrodošlice
Možda bi ljudi koji vode današnji Zadar trebali razmisliti može li se taj potencijal, kroz neke oblike suradnje, aplicirati u interesu grada – bilo u sferi kulture ili gospodarstva?
U međuvremenu je zadarska asocijacija esula promijenila nekadašnji naziv »Slobodna općina Zadar u egzilu« koji je iritirao HDZ (ali i SUBNOR). Takav naziv koji u sebi ima atribut »slobodna«, dakako nastao je u razdoblju nakon rata, kao antiteza novoj državi Jugoslaviji u kojoj je uspostavljen komunizam, a esuli su pak napustili grad pobjegavši u Italiju. Danas se udruga zadarskih esula zove »Dalmatinski Talijani u svijetu«.
No, njihov odnos s današnji službenim Zadrom i dalje je okovan političkim ledom. Kao u vrijeme Hladnoga rata. Možda je prilika da tu nepotrebnu i isforsiranu »nepomirljivost« s dijelom svoje talijanske prošlosti, Zadar konačno prekine s mladim gradonačelnikom Brankom Dukićem koji ne bi trebao biti toliko opterećen ideološkim balastom podjela što ga je na stariju generaciju natovario Drugi svjetski rat.
Uostalom, to su samo ljudi koji pamte Zadar kao grad svoje mladosti, kao svoj rodni grad i koje u taj grad nije doveo nikakav režim nego su u tome gradu dublji povijesni korijeni mnogih njihovih obitelji poput Luxardo, Detoni, Donati, Varisco...
Riječani, Puljani i drugi istarski gradovi, od uspostave dijaloga i suradnje sa svojim esulima imali su samo koristi. Zašto bi Zadar u tome bio iznimka!? Možda je ipak konačno došlo vrijeme – poslužimo se terminologijom poznate teoretičarke Ruth Wodak - da u odnosu na esule »kulturu isključivanja« zamijenimo »kulturom dobrodošlice«.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno