Neka bude i žena na čelu države ako je sposobna

U svega jedan, dva metra četvorna smjestila se cijela obitelj, njih sedam. U krevetima se spava zajedno. Svega metar dalje stoji hladnjak za čuvanje hrane. Ali ne hladi. Struja iz aukumulatora se ovdje troši na kapaljku. Možda za malo svjetla preko večeri i to je to
Na jednoj čistini, pokraj nekoliko napuštenih srpskih kuća, smjestilo
se desetak kamp-kućica. Uz njih nalazila se nagomilana hrpa otpada – što metala, što drveta ili stakla. Za Rome ne postoji kava u gradu i kupanje na plaži. Dane provode kuckajući čekićima oko kućica i prevozeći otpadni teret. Uokolo nakupina otpada igraju se djeca.
Milan Bakunović pored svoje kamp-kućice prekapa po glomaznom otpadu. Traži bakrene žice.
– Evo gospođo, mi radimo. Sakupljamo staro željezo, uređujemo vaša odlagališta. Teško je, dosta ljudi nam ne vjeruje, a ovo je velik posao. Gledajte, sada sam ovo nakupio, dovezao i istovario. Sada ću još malo popiti kavu, pa ću početi razmiještati jedno na jednu stranu, drugo na drugu… Kad predajem otpad natrag, opet radim, tovarim. Ali za mjesec dana ne uspijemo ništa. Ako uspijemo pokriti troškove, to je uspjeh, kazuje Milan.
Tko smo i što radimo
Spremno je otvorio vrata svog doma, pokazujući gdje sa svojom obitelji spava, jede i boravi. Dok pokazuje sićušnu sobu veličine bračnog kreveta koji je u njoj improvizirano i sastavljen, oko njega se stvara gužva, grupica djece pokušava doznati svaki detalj – tko smo, što radimo, hoće li biti u novinama?
– Evo kupila im je baka sladoleda, hoćete li vi? Hoćete kavu da skuham? – spremno pita Milan.
U svega jedan, dva metra četvorna smjestila se cijela obitelj, njih sedam. U krevetima se spava zajedno. Barem je korisno kada zahladi i kada hladnoća uđe u kosti. Svega metar dalje stoji hladnjak za čuvanje hrane. Ali ne hladi. Struja iz aukumulatora se ovdje troši na kapaljku. Možda za malo svjetla preko večeri i to je to.
U Zemunik je, priča Milan, došao ima mjesec dana:
– Mi smo iz Našica. Tu me doveo sin. Ostali ja i baba sami, djeca se razišla, a nama je dosadilo biti samima. Ovdje nismo dugo, ima drugih koji su puno duže, po deset, jedanaest godina. Ali su sada za Veliku Gospu otišli kući slaviti, pojašnjava.
– Evo tu si ložimo vatru za roštilj kada sjedimo navečer. Imamo plinske peći za kuhati jelo. Vodu donosimo s izvora. Evo i svinjice su mi tu, žao mi ih je bilo ostaviti pa sam ih poveo sa sobom. I kokoške sam sa sobom poveo.
Sveukupno, s njim u Zemuniku žive tri unuka. Najmlađi je još u kolicima, ali njegov miljenik je jednoipolgodišnji Nikolica koji nigdje ne odlazi bez svog djeda. Kada uspije, Milan ga s vremena na vrijeme povede sa sobom na posao:
– Baba i ja idemo raditi, a kći ostaje s djecom. Igraju se tu uokolo, ali nikad ne idu izvan kruga. Otac djece je otišao tražiti drugu. Kad je bila bez djece, onda mu se sviđala, a sada kad treba uzdržavati, onda mu se više ne sviđa…
Nomadi
U okolici Zemunika Romi borave samo za vrijeme toplijih mjeseci. Kada zahladi kreću u Našice gdje imaju svoje kuće, u koje ulažu sav svoj zarađen novac. Kada dođe vrijeme žireva, pojašnjava Milan, skupljaju ih, prodaju i rade zimnicu. Preko zime ne rade ništa. Ono što imaju, tada piju i jedu.
Pa dobro, kako vi onda s penzijom, pitamo:
– Dok smo živi, tako radimo. Imam četiri sina, mogu me oni pomagati, ali neću. Ne mogu da ovisim o djeci. Ali kad budem stariji, valjda će mi dati pokoje jelo. Ipak ja njima ostavljam nešto, ostavljam kuću koju sam cijeli život gradio, zemlju… Takva je tradicija, kazuje.
Na upućenost o politici odgovara:
– Gospođo, ja imam četiri razreda osnovne škole. Dok nije ovaj rat izbio, nisam znao što znači biti Hrvat, Srbin ili Musliman. Za Roma sam čuo otkako sam rođen. Kako ima i u seljaka Srba i Muslimana, tako ima i u Roma.
Za sebe kaže da je katolik po vjeroispovijesti, kao i svi njegovi susjedi. Jedino su u Zagrebu Romi muslimanske vjeroispovijesti. Vijesti, kaže, voli slušati. Jadranka (Kosor) mu je super:
– Neka bude i žena na čelu države ako je sposobna. Bitno je da časno i uredno obavlja svoj posao, zaključuje.
Iako su uvjeti života daleko ispod prosjeka, Milan kazuje kako zdravstveno osiguranje imaju preko socijalnog.
– Djeca se imaju čime igrati. Imaju loptu, bicikl. Imaju igrački, a Bože koliko toga imaju… Protiv zakona ne radimo ništa, zakon poštujemo. Hvala Bogu, ima iznimki, kao u svakom selu, govori.
Sa Zemuničanima nemaju kontakata, ali znaju da nisu dobrodošli.
Odnosi sa Zemuničanima
– Ma znate u čemu je problem, mi skupljamo bakrene žice, i onda kad prikupimo više, smeće zapalimo i onda se mještani bune. Policija onda dođe i upozori. Sad smo već došli i do razgovora. Ali najveći je problem što je ovdje svatko svoj vlasnik. Najstariji u familiji se mora slušati. Ja sam na ovom dijelu za sada najstariji. Dijelova ima koliko ima i kamp kućica. Međutim, nađe se mladića koji pametuju i onda se između nas događaju svađe. Jedan bi tako išao, ne bi više radio. I sada nas svih zaj…, pali, stvara probleme da bi nas odjurili odavde, prepričava Milan međususjedske razmirice.
Ostavljamo ih u vrijeme ručka. Njegova kći poslužuje na malen stol kuhani kupus. Ima i mesa. “Dobro je, ne smijemo se žaliti” – zaključuje Milan.
Desetak metara dalje Tomo popravlja crijevo od mašine. Na suncu je od svitanja do sutona.
– Budimo se svako jutro u pet. Radimo do jedanaest sati navečer. Ne voli nitko raditi ako mu nije sila. Radnu naviku imaju svi ljudi, ali kada ne bih morao, ne bih to radio, zaključuje.
Ako je moguće, nemojte slikati, skromno moli.
– Prljavo je ovdje, a ja radim gdje god mi daju, pa da me ne vide…
Tomu, oca djevojčice Mime koja dane krati sa svojim rođacima, Milanovim unucima, život nije mazio. Naučio je dobro tijekom godina da se prkos kažnjava.
Iskustva iz Njemačke
– U Njemačkoj sam radio na crno, znate kako je to. Odem, radim od jutra do mraka, stanku mi ne da veću od petnaest minuta. Ako sam zapalio cigaretu, odmah mi je odbio sat vremena. I kad trebam dobit plaću, ne da mi ju. Kaže “Zvat ću policiju”. Satnica je tada bila šest maraka. Danas je to šest eura. Ali to je krvava satnica. Kad bi u Hrvatskoj tako ljudi radili, imali bi deset puta više nego oni, zaključuje.
On inače ima završenu srednju školu.
– Varilac sam po struci, ali to ništa ne pomaže. Nema posla za mene.
Malo podalje od njega, iz starijeg parkiranog BMW-a trešte narodnjaci. Mlađahni Senad krati vrijeme ispred svoje kamp kućice. Hlad mu pravi bijeli kombi na kojem piše Amadeus. Vjerojatno je nekoć služio za prijevoz te robne marke.
– Sada je dobro kad je toplo, ali kad je hladno onda je gadno, govori.
Trenutačno ne radi, jer mu kombi nije registriran. Za razliku od svojih mlađih rođaka, Senad tu i tamo odlazi do Zadra, a ima i prijatelje u Sv. Petru i Biogradu. Njegovi susjedi ipak nisu tako blagonakloni.
– Što ste došli tu, imate li novca? Dajte onda vode ili idite odavde! – ljutito dobacuje postarija Romkinja iz sigurnosti svoje prikolice. Ubrzo se okrenula i prijetnjama, a potom i psovkama. Svako mjesto ima svoje. I dobre i loše ljude.