Opet je Hrvatska Hrvatsku dotukla

Slika korisnika mkvanja
ČETIRI KANTUNA
Vedran KARUZA/Ilustracija
Objasnite zašto su u minusu svi i stari mladi.. većina koja radi i ne radi... Gdje nestali su ideali.. zašto su ljudi ginuli.. zašto život dali..

Kad si rođen tu. Možeš biti bilo gdje. Ići bilo kamo. Daleko. Pod nekim drugim nebom hodati. Ali svi ta druga neba jadna su.. mižerjasta, falša, nestvarna.. kao ona koja kao djeca gledasmo tamo u kazalištu lutaka. Na Relji. Naslikana. Ali nebo koje vidjelo je moje rođenje je tu u meni duboko. Kojega moje oči ugledaše u onome jutru... Prvom.. plavo moje nebo osvijetljeno suncem. Zatvorim li oči vidim ga… Osjećam ga.. nosi me.. i onda kad me okružuju ovi ružni oblaci.. niski oblaci niskih ljudi.. bolesnika oblaci.. iz dana u dan sva ta siva stvarnost.. kako je dobro imati ono nebo rođenja našeg uza se. Spas.

Ti koji stojiš na Trgu pred konjanikom onim. Ukočen poput njega... Pitaš se što je ostalo od Hrvatske u Hrvatskoj. Ništa od Hrvatske tu nema više. Sve što bili su.. barjaci silni.. bratstvo.. pobjede Garde. Ponos onaj... Sve se briše. Pitaju - zašto djeca su nasilna? Zašto agresivna? Zašto silna? A pitali se nisu zašto djeca su po parkovima jeftino vino pila. Godinama. Odrasla su iz parkova izašla.. nasilna... Sad se zovu redovi izgrednika umjesto postroja dika.. sad se zovu buntovnici.. sad se zovu… Danas se zovu Domovina…
 

U minusu i stari i mladi

Objasnite zašto dijete iz kuće bježi.. a vani je zima i sniježi? Zašto otac mater bije.. zašto pije? Objasnite zašto na brukvu hranu kupuje? Zašto su ih bacilli na ulicu... A otac je nosio oko vrata, godinama nosio, nosio krunicu... Zašto se braco s obje ruke s drugim bracom iz kvarta.. gle čuda, s obje ruke rukuje. Novac i prah razmjenjuje.. veseli svijet kupuje... Objasnite zašto su u minusu svi i stari mladi.. većina koja radi i ne radi... Gdje nestali su ideali.. zašto su ljudi ginuli.. zašto život dali.. ili bolje zašto se kod svakog.. ali baš svakog posrnulog našeg vođe nađe nešto novca koji fali?? Tu nema čuda.. to dijete je izmoreno od čeznuća.. to što iz parka djeca s tribina sišla su na ulicu. Taj sanja obitelj.. sanja kućicu… Ono što mu fali. A što smo mu dali? To njemu se život budi.. oči gore, krv opet teče hrvatska… Vruća. Odavno nije Hrvat pucao u Hrvata. Dvadeset godina prošlo je kad svi, ali baš svi bijasmo braća. A Kuća... A kuća... Koga briga što je to hrvatska kuća.

Vođe puni sebe.. bez poniznosti.. bez savjesti.. bahatost bez premca... A djeca po parkovima gradskim najjeftinije vino piju... Gospoda misle da mangupi ti se u politiku visoku ne razumiju... I dijete raste.. i gnjev u njemu jednako vrije... I vrag se Hrvatskoj ponovo smije. Al koga briga...

Mi hoćemo u Europu.. za nju bi sve dali. Gaće bi skidali... Njoj smo manje više sve prodali... Telekome. Hotele... Banke. ZERPOVE. Noge su nam tanke. Branitelje smo svoje redom okovali.. kod kuće i u Hagu Hrvata ne fali.. makar gladovali. Sude se, vežu lociraju.. nude, isporučuju. Sude i sude. Neumorno sude... Od Gotovine do Purde... I nema veze što je s Purdom.. Srbija napokon agresiju na Hrvatsku priznala... I nema veze što je napokon s Purdom koncentracijski logor imala.. ne naša glava to nije snimala... Predmeti što na prljav dogovor jadnih trgovaca smrde... A onda kad dogodi se prosvjed.. onda se čude... Pitaju se zašto su djeca agresivna? Zašto nasilna? Zašto kivna? Pa zemlja nam je divna.. DIVNA.
 

Poštanska rapsodija tanka

Vidjeli smo kako se s njom vlada.. kako se gospodari. I oni lijevi i oni desni.. baš pravi.. tajkuni.. drugovi i kavaljeri... Svak se za proviziju da kupiti.. prvo poduzeća i ona valjana i nevaljana.. pa ljudi.. a narod, što će Narod... Čemu se čudi... Čemu galama. Čemu prosvjedi.. sad smo tako blizu.. još jednom u povijesti kolonija smo u nizu. Naši dobrotvori... A onda skupo uvozi.. na dobroj podlozi.. nešto treba postotaka mešetaru dati.. nešto će i modernu menadžeru hrvatsku ostati, a seljak će uz ribara i obrtnika stara tek porez na muku platiti… Dugove i onako nema čime vratiti. Ionako ga odavna ima neka domaća Staišer-sanpaolo-otpe banka... Poštanska je rapsodija tanka... Omogućit će mu tek osobni stečaj.. to najnovija nam je vrlina, a vani je zima.. zima.. i gnjev i ljudi se hrvatski za vlast... Brat na brata.. opet Hrvat na Hrvata.

Pitaju se zašto su djeca agresivna? Zašto nasilna? Zašto kivna - kako ne bi bila... Pa od tih nitko koji su kandidati u ratu bio nije, svaki se od njih krio.. na studje odlazio.. daleko preko oceana pjevao... Rodoljubno sijevao.. samo daleko od bojišnice. Samo daleko od ZENGa, ko od kuge bježi... A sad gospoda kandidati ti svi izbjegli.. sad bi opet vladali.. puške se laćali.

Ma moram reći.. pametniji je i bolji, državotvorniji najplašljiviji dragovoljac koji je na crti bio od svakog ovog kandidata koji se krio.. taj razumje samo sebe.. svoj ego... Svoju karjeru.. prodao bi državu za večeru.
 

Nebo rođenja našeg

Što je ostalo od Hrvatske u Hrvatskoj? Opet je Hrvatska Hrvatsku dotukla.. opet ju je do gola svukla..

Opet u svijet naš narod ide.. svakog ljeta svake božje zime...

Kad si rođen tu. Možeš biti bilo gdje. Ići bilo kamo. Daleko. Pod nekim drugim nebom hodati. Ali svi ta druga neba jadna su.. mižerjasta, falša nestvarna.. kao ona koja kao djeca gledasmo tamo u kazalištu lutaka. Na Relji. Naslikana. Ali nebo koje vidjelo je moje rođenje je tu u meni duboko. Kojega moje oči ugledaše u onome jutru... Prvom... Plavo moje nebo osvijetljeno suncem. Zatvorim li oči vidim ga… Osjećam ga.. nosi me... I onda kad me okružuju ovi ružni oblaci.. niski oblaci niskih ljudi.. bolesnika oblaci... Iz dana u dan sva ta blesava slika... stvarnost... Kako je dobro imati ono nebo rođenja našeg uza se. Spas. Hrvatske moje GLAS... Spas.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (5 glasova)