Strašna peć otvorena za posjetitelje nakon pune 103 godine

U vrlo kratkom roku bila je popularizirana i posjećivana, kazat će dobro informirani Šarunić, istaknuvši da je špilju posjetio i sam car Franjo Josip 1904. godine. Tridesetak godina kasnije posjetio ju je i engleski princ Edward VIII. i gospođica Wallis Simpson
Za vrijeme neolitika u njoj je živio čovjek, što potvrđuju i arheološki nalazi. Prvi put se spominje davne 1898. godine u zadarskom listu IL DALMATA, mada se za nju i ranije znalo. Riječ je o dugootočnoj špilji Strašna peć.
Krajem 19. stoljeća člankom dr. Luke Jelića u “Illustrierte Osterreichische Riviera – Zeitung” špilja je bila popularizirana, nakon čega su je počeli posjećivati brojni turisti. Špilju spominje i D. Hirc u knjizi “Prirodni zemljopis Hrvatske”. On, naime, daje vrlo kratak opis te spominje doživljaj koji je ostao u sjećanju kao divlja i strašna romantika.
Prvi put je speleološki istražena i uređena za posjetitelje 1900. godine. Otvorena je među prvim špiljama na području Republike Hrvatske i prva organizirana izletnička destinacija ne samo na zadarskom arhipelagu, već i na širem zadarskom području. Smještena je u mjestu Savar na samoj luškoj međi. Sačinjava nisku dugootočnih prirodnih bisera uz Park prirode Telašćica, najveći hrvatski svjetionik Veli Rat, plažu Sakarun, Veliko i Malo žmansko jezero… Godine 1930. Josip Poljak izvršio je geomorfološka istraživanja, dok je Mirko Malez zadivljen i očaran njenom ljepotom izjavio kako, bez obzira što su posjetitelji blatni, zamazani i krvavi, još su više opijeni njenim ljepotama te su upoznali harmoniju stvaranja prirode i konačnu spoznaju da je uistinu “strašna” – kako je to i sami ime kazuje.
Priroda – veliki stvaratelj
Strašna peć nas uvijek nanovo fancinira. Prateći itinerar tvrtke Samotvorac posjećujemo mjesto Savar i spomenik nulte kategorije, crkvicu Sv. Pelegrina. Otočić na kojem je izgrađena predromanička crkvica je poput bajke. Vraćamo se do ostataka nekadašnjih kamenoloma, poznatih još za vrijeme Rimljana, te pratimo putokaz za Strašnu peć. Pri samom prilazu špilji primjećujemo znatiželju nazočnih turista iz Zagreba. Osjećamo sklad, raznovrsnost flore i faune. Harmonija se osjeća i kod savarskog koncesionara Vladimira Šarunića, vlasnika tvrtke Samotvorac, koji je ponovno nakon 103 godine zatvaranja dugootočne špilje za javnost oživio ovo turističko, ekološko i povijesno zanimljivo odredište. Otrgnuvši ga od zaborava, turistički osmišlja tu prirodnu destinaciju u nastojanju da omogući svim zainteresiranim da se doista uvjere u opojnu ljepotu špilje i harmoniju stvaranja prirode.
– Utroba špilje je fascinantna, još ovako nešto nismo doživjeli, kažu Zagrepčani, dodavši kako bi trebalo ove krške oblike i raznovrsnost u životinjskom i biljnom svijetu sačuvati od najezde pustolova, turista znatiželjnika, osoba koje ne osjećaju vrijednost figura, kipića i siga koje milenijima stvara priroda. Šarunić, odgovara da nije to tako jednostavno, ali je moguće, pa su poduzete sve moguće mjere u sprječavanju vandalizma.
Ostali smo zatečeni ugledavši veličanstvenu ulaz u špilju. Visok je sedam, a širok deset metara. Fotoaparati škljocaju, svatko želi ovjekovječiti svodove. Na ovom prekrasnom mjestu priroda je oblikovala prostor pomoću stalaktita i stalagmita. U utrobi špilje nižu se spiljski ukrasi, stupovi, slikovite dvorane, kolonije šišmiša, bezbroj siga…
Prizori su to za koje speleolozi kažu da su obavijeni mitovima i tajnama. Špilja odiše harmonijom koja u skladu s plavetnilom Jadranskog mora i otočnog krajobraza pruža neopisiv doživljaj koji trajno ostaje u uspomeni. No našu fascinaciju nakratko je prekinuo koncesionar Šarunić, upoznavši nas s prvim organiziranim posjetom parobrodom Pola iz Zadra na kraju 19. stoljeća.
Zaštita špilje
U vrlo kratkom roku bila je popularizirana i posjećivana, kazat će dobro informirani Šarunić, istaknuvši kako je špilju posjetio i sam car Franjo Josip 1904. godine. Tridesetak godina kasnije posjetio ju je i engleski princ Edward VIII. i gospođica Wallis Simpson, zbog koje je abdicirao. Entuzijast Šarunić Vladimir Šarunić iz Savra 2000. godine pokreće inicijativu ponovno njezinog uređenja i zaštite, organizirajući stručnu ekspediciju u suradnji sa speleolozima iz zadarskog TD Liburnija te predstavnicima medija, a sve radi njezine promidžbe. U suradnji s Javnom ustanovom za upravljanjem zaštićenim dijelovima prirode na području Zadarske županije, to jest s njezinim ravnateljem Mirkom Đinđićem i Speleološkog društva Dinaridi iz Zagreba. Te 2003. godine ponovno je organizirana stručna ekspedicija. Također, Vladimir Šarunić je tri godine kasnije, 2006. financirao vlastitim troškovima speleološki pregled, topografsku snimku i izradu projekta uređenja i zaštite špilje s mjerama zaštite posjetitelja u aranžmanu već spomenutog društva Dinaridi.
Stručni voditelj ekspedicije bio je poznati hrvatski speleolog Tihomir Kovačević. U svibnju iste godine Vladimir Šarunić uređuje dugootočnu ljepoticu, špilju Strašnu peć vlastitim sredstvima za organizirano posjećivanje u skladu s Projektom i važećim zakonima i propisima.
Tijekom ove sezone zabilježen je veći broj posjetitelja u odnosu na prethodno razdoblje, a razlog je, prema mišljenju Vladimira Šarunića, što je Ministarstvo turizma u sanaciju pristupnog puta do Špilje uložilo 150.000 kuna.

 VRATA KAO NA VETERNICI

Krenuvši u projekt gospodarenja i turističke valorizacije speleološkog objekta Šarunić je bio svjestan kako osnovno polazište mora biti zaštita, odnosno uređenje u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode, te korištenje i održavanje na način da se ne poremeti niti jedan ekološki parametar u samom objektu i bližoj okolici.
U svakom slučaju treba poštovati poznato geslo svakog ljubitelja podzemne prirode: „Ulaskom u špilju ne dirajte ništa, ne slomite ništa, ne remetite njen mir, a izlaskom odnesite samo duboke dojmove, eventualno fotografije, a iza vas neka ostane samo trag stopala na špiljskoj stazi.”
Na temelju takvih postavki koncesionar Šarunić je na ulazu u Strašnu peć ugradio inoks vrata, a za građevni materijal upotrebljen je isključivo prirodni otočni kamen u kombinaciji s inoks ogradom. Namjera je bila da se zaštiti unutrašnjost i onemogući ulazak u Špilju bez nazočnosti stručnih osoba. Na taj način, „dugootočni dijamant” zaštićen je od vandalizma, poput lomljenja speleoloških ukrasa, nekontroliranog sakupljanja špiljske faune te uništavanja arheološkog i paleontološkog materijala. Također, razmišljalo se o fauni pa su rešetke na vratima postavljene vodoravno, kako bi šišmiši koji borave u špilji, mogli neometano po potrebi ulaziti i izlaziti. Zanimljivo je, kazat će Šarunić, da je ovakav tip vrata primijenjen prvi put na području Lijepe Naše na Medvednici u špilji Veternici, po preporuci i ideji eminentnog stručnjaka dipl. ing. Nikole Trkovića.