Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

“Zakoni pali” – ali ne i školarine

19.10.2011. 22:00
“Zakoni pali” – ali ne i školarine


Hrvatska spada među zemlje koje imaju najviše školarine za redovite studente. U Finskoj i Švedskoj školarine ne plaća nitko, dok je Hrvatska nalik Mađarskoj gdje također postoji jedinstven slučaj dviju vrsta redovitih studenata i gdje je visina školarina otprilike ista kao i kod nas
Uplatnica na šest tisuća kuna koja je nedavno dočekala studente Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu epilog je okršaja interesa u visokom obrazovanju koji traju sveučilišnim (i drugim) hodnicima tijekom zadnjih godinu dana. Bez obzira, jesu li ispunili svoje obveze ili ne, studenti će, ovisno o rezultatima svog prijemnog ispita taj iznos (ne)morati platiti. Očekivano, krenulo se u prosvjede, a obje strane – ministarstvo i dekanat, od nesretne studentske situacije peru ruke.
Možda su mnogi tu informaciju već zaboravili, no prije svega nekoliko mjeseci duž cijele Hrvatske započele su prosvjedne akcije inicijative Akademske solidarnosti u povodu slanja u saborsku proceduru Nacrta prijedloga zakona o visokom obrazovanju (znanosti i sveučilištima) koji je naposljetku na proljeće nakon početne verzije krajem prošle godine formiran u suradnji predstavnika ministarstva i Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja.
Prosvjedi diljem zemlje
Prosvjedi su, početno na Sveučilištu u Zagrebu pa onda i šire, pokrenuti diljem zemlje, a među glavnim argumentima za protivljenje nacrtu članovi Akademske solidarnosti navodili su to da on otvara mogućnost privatizacije sveučilišta, smanjivanja sveučilišne autonomije, te naposljetku komercijalizaciju u kojoj bi nastradali oni studiji koji tržišno nisu isplativi.
Iako su novi nacrti (prijedloga o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištima) rađeni u suradnji s predstavnicima Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, članovi Akademske solidarnosti spočitavali su njihovim tvorcima kako su nacrti rađeni bez konzultacija sa svim relevantnim stranama, te kako je NSZVO ionako nacrte radio pogodujući interesima nadležnog ministarstva. Tu je i prigovor vladajućima kako je njihovo „besplatno školstvo” danas skuplje nego ikad, no u tom slučaju bitno je napomenuti kako je postojeći zakon koji je dozvolio ovu situaciju izglasan 2003. godine kada je u saboru većinu imala današnja oporba.
NSZVO: Autonomija je kriva za visoke školarine
S druge strane, NSZVO tvrdi da je upravo sadašnja autonomija sveučilišta dovela do previsokih školarina i komercijalizacije sveučilišta u kojima korist nalaze jedino pojedini. Štoviše, u njihovom vjesniku izdanom sredinom prošlog mjeseca NSZVO je nakon održane sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu, gdje je izrečeno kako participacije studenata i dalje trebaju postojati, i otvoreno kazao kako je Sveučilište u Zagrebu protiv reformi jer je „za ostanak studentskih participacija i za autonomiju fakulteta radi ‘autonomne’ upotrebe istih”.
-Sada studenti plaćaju, novci se koriste negdje odgovorno i u korist kvalitete, a negdje se pune privatni džepovi, poručio je NSZVO. Također, u posljednjem obraćanju javnosti naveli su kako je upravo dekan zagrebačkog Filozofskog fakulteta bio najglasniji zagovornik rušenja zakona koji bi osigurali besplatno studiranje, što mu je, poručuju iz NSZVO-a, bio i cilj.
U Hrvatskoj najviše školarine za redovite studente
Bilo kako bilo, ako je suditi prema nedavnom istraživanju Instituta za razvoj obrazovanja koje je obuhvaćalo obrazovne sustave Austrije, Češke, Engleske, Finske, Irske, Njemačke, Mađarske, Slovenije i Švedske Hrvatska spada među zemlje koje imaju najviše školarine za redovite studente. U Finskoj i Švedskoj školarine ne plaća nitko, dok je Hrvatska nalik Mađarskoj gdje također postoji jedinstven slučaj dviju vrsta redovitih studenata i gdje je visina školarina otprilike ista kao i kod nas. Situacija je gora po studente jedino u Engleskoj gdje školarine moraju plaćati svi.
Ipak, pritisnut i prosvjedima Akademske solidarnosti, Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu naposljetku nije donio zaključak o slanju zakona prije početka godišnjih odmora ovog ljeta. Prevedeno na nebirokratski jezik – zakoni su „pali”. Hrvatska akademska zajednica, skupa sa studentima, na sređivanje situacije u svom dvorištu pričekati će još neko vrijeme.
Koliko su hrvatski studenti dobili ili izgubili odbacivanjem prijedloga, gdje se hrvatski visoki obrazovni sustav nalazi danas te kako bi reforma visokog obrazovanja trebala izgledati odlučili smo priupitati i protivnike i pristalice spornih dokumenata, ali i i poznavatelje sustava zemlje koja je to sve već prošla, u ovom slučaju Slovenije.


 MILAT: NACRT OGRANIČAVA DEMOKRATIČNOST SUSTAVA


Zadnjih desetak godina događaju se intenzivne promjene u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Bolonjskoj reformi prethodio je početak komercijalizacije stalnim rastom školarina i nametanjem istih sve većem broju studenata, upozorava studentica indologije i lingvistike Andrea Milat, inače članica inicijative Akademska solidarnost koja je krajem proljeća krenula u prosvjede protiv spornog prijedloga zakona o visokom obrazovanju. Ona dodaje i to kako iako su sva ostala socijalna prava, poput smještaja, prijevoza, prehrane i zdravstvenog osiguranja bila su zaštićena javnim financiranjem, aktualna politika rezova sve agresivnije napada upravo u tom smjeru:
-Komercijalizacija je započela uvođenjem školarina, no zašla je u sve dijelove sustava. Ona se provodi kao nadomjestak javnim ulaganjima u sustav visokog obrazovanja ali i kao nadomjestak nedovoljnom ulaganju u znanost. Problem je u tome što ona pogađa najosjetljivije dijelove društva, odnosno prelama se preko leđa socijalno ugroženijih, nižih slojeva društva.
Milat nadodaje kako se na taj način ograničava pristup visokom obrazovanju, a aktualna politika se propagira kako su studenti, njihove obitelji te sami fakulteti i sveučilišta ti koji trebaju snositi troškove obrazovanja i znanosti.
-Takva politika dovodi do kolapsa sustava, a takav kolaps prelit će se preko leđa cijelog društva, zaključuje.
U trenutačnom sustavu visokog obrazovanja Milat pohvaljuje zdravstveno osiguranje, subvencije za smještaj, prijevoz i hranu, no kao lošu stranu navodi sustav stipendija koje bi se, prema njenom mišljenju, trebale dodjeljivati prema socijalnom kriteriju, a ne prema izvrsnosti:
-Sva istraživanja pokazuju da je izvrsnost povezana sa socioekonomskim statusom obitelji. Drugim riječima, u školi lošije prolaze učenici i studenti koji dolaze iz siromašnijih obitelji, pojašnjava Milat, navodeći i to kako je nedostatak u sustavu i „Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja koji ne štiti radnike, već kolaborira s vlašću radi vlastitih interesa koje imaju u provedbi novih zakona”.
Kada je u pitanju sporni Nacrt zakona o visokom obrazovanju, u njemu ne vidi nikakve prednosti:
-Mane zakona su nestabilnost financiranja na način da programski ugovori jamče financiranje samo na 3 godine pod uvjetima koje država odredi, a zadnja izmjena Nacrta zakona o sveučilištima uvrstila je potpuno sulud pravni pokušaj da se ugovori nakon što su potpisani mogu mijenjati. Tu je i ograničavanje demokratičnosti sustava. Odluke će donositi pojedinci ili male skupine pojedinaca koje država amenuje, odnosno fakultetska vijeća biti će od devet ljudi od kojih pola imenuje vlada, pojašnjava Milat dodajući i to kako današnje „besplatno školstvo” ovih dana dolazi studentima upravo na naplatu plaćanjem nepoloženih kolegija, usprkos tome što su zadovoljili sve uvjete za upis na slijedeću godinu
-Njihovo „besplatno” zapravo je skuplje nego ikada, govori Milat, navodeći pri tom primjer Finske kao svijetli primjer zemlje koja ima potpuno javno financirano obrazovanje, visok stupanj informatizacije, ali i prva mjesta koja skandinavske zemlje osvajaju na testovima pismenosti.




 


 RADEKA: REFORME NISU USPJELE


Sustav znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj nije u dobrom stanju, ističe Igor Radeka, profesor sa Sveučilišta u Zadru i član Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja koji je u sklopu radne skupine sudjelovao u stvaranju Nacrta zakona o visokom obrazovanju.
-Sve veća komercijalizacija visokog obrazovanja dovela je do toga da danas 60 posto studenata plaća školarinu za studiranje na javnim sveučilištima, veleučilištima i visokim školama, a veliki je i „drop out” studenata koji se kreće oko 50 posto. To znači da svaki drugi student ne završi upisani studij, upozorava Radeka, dodajući kako su reforme kojima se nastojalo riješiti te probleme u posljednjih dvadeset godina ili propale prije nego što su dobile priliku da se primijene, kao npr. 2003. godine, ili su primijenjene više-manje na formalnoj razini tako da nisu suštinski unaprijedile sustav.
Nepostojanje dugoročne znanstvene i obrazovne politike, neodgovarajuće vođenje znanstvenih, sveučilišnih i visokoškolskih ustanova kao i državno-distributivni način financiranja s nedopustivo malom količinom sredstava, sve to utječe na loše stanje današnjeg sustava, a nacrti u kojima je sudjelovao NSZVO trebali su to promijeniti, govori Radeka:
-Iako prvi nacrti u jesen 2010 nisu bili dobri, njegove izmijenjene verzije jesu. U prijedloge zakona uspjeli smo ugraditi načela koja su ujedno i temeljna načela naše Sindikalne politike: održivo javno financiranje znanosti i visokog obrazovanja, državno financiranje školarina svim redovitim studentima koji ispunjavaju svoje obveze i funkcioniranje visokog obrazovanja kao javnog dobra. Uz sve to, hrvatski sustav znanosti i visokog obrazovanja usklađen je sa sustavima u zemljama Europske unije, čime je omogućena propulzivnost našeg sustava u budućoj zajednici naroda kojoj prilazimo, pojašnjava Radeka, odgovarajući pritom i na primjedbe Akademske Solidarnosti kako bi novi zakon prouzročio nestabilnost financiranja putem kratkih programskih ugovora podložnih izmjenama. Naime, instrumenti koji jamče dugoročno održivo financiranje danas u Hrvatskoj ne postoje i to bi trebali omogućiti upravo programski ugovori, tvrdi Radeka:
-Time su visoka učilišta zaštićena od najizravnijeg državnog upravljanja (ne)redovitim financiranjem, kao što je to sada slučaj, pojašnjava.
Dotaknuo se i same izmjene programskih ugovora za koju kaže da nije moguća, kako tvrdi Akademska solidarnost:
-Jedina promjena tijekom realizacije programskog ugovora moguća je ukoliko se sredstva nenamjenski troše, što je uvijek jedno od temeljnih pravila budžetskog modela financiranja. Štoviše, pri isteku prethodnog ugovora i prilikom sklapanja slijedećeg programskog ugovora predviđen stimulativan pristup financiranja na taj način da se, na temelju mjerljivih pokazatelja, uvećavaju sredstava onima koji su tijekom prethodnog ugovornog razdoblja unaprijedili kvalitetu vlastitog rada. Molim vas, tko se toga boji, pita se Radeka, dodajući kako bi poboljšanje sustava trebao bi biti zajednički interes i smisao reforme.
-Uostalom, posljednje verzije svih triju prijedloga zakona nalaze se na službenim mrežnim stranicama Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, pa svatko može vrlo lako provjeriti tko je u pravu, zaključuje.
U međuvremenu, trend ekspanzije školarina u hrvatskom visokom obrazovanju u nezaustavljivom i sad već doseže vrh Europe. Na taj način studenti prestaju biti partneri u procesu obrazovanja i postaju kupci usluga, upozorava Radeka.
U nove nacrte ugradili su, kaže, rješenja koja su na tragu onih zemalja koje imaju dokazano najbolje visokoškolske sustave, poput skandinavskih zemalja, no njihovo usvajanje i primjena se opstruiraju čime se, kaže, čuva postojeći neprimjeren način financiranja visokog obrazovanja:
-Svi oni koji ju ruše, svjesno ili nesvjesno, održavaju model komercijalizacije visokog obrazovanja i uzimanje novca od studenata, zaključio je Radeka.


 “SVEUČILIŠTE U SVAKOM SELU”


Rješenja koja su bila pripremljena profesionalno i kvalitetno, te diskutirana u širokoj raspravi sa svim partnerima visokog obrazovanja u praksi su se uglavnom potvrdila i kao pozitivna, pojašnjava Pavel Zgaga, profesor sa Sveučilišta u Ljubljani te nekadašnji ministar obrazovanja u Sloveniji. Politički konsenzus u odlukama vezano za visoko-obrazovni sustav, kao i njegovo financiranje, trebao bi uvijek biti prisutan i oštra podjela parlamenta na koaliciju i oporbu kada su u pitanju zakonodavni postupci nikako nije preporučljiva:
Da bi sveučilišta i veleučilišta zaista mogla izvoditi svoje misije, ona trebaju biti zaštićena pred prevelikom politizacijom, upozorava Zgaga, dodajući i to kako su u Sloveniji posebno negativne bile one odluke koje su otvarale put do stvaranja novih i novih institucija visokog obrazovanja:
-“Sveučilište u svakom selu” je izuzetno destruktivna strategija, posebice za manje zemlje, pojašnjava.
Iako su znatne reforme bile provede već u devedesetim godinama te se nastavile i ub prvom desetljeću novog milenija, Slovenija se i dalje nalazi u procesu reforme sustava visokog obrazovanja, kao i mnoge druge zemlje, kazuje Zgaga:
-Specifična karakteristika posljednjih godina je da su valovi reformi u nekim ključnim točkama bili kontradiktorni u velikoj mjeri zbog mijenjanja političke klime. Tako je već u 2004. godini bilo odlučeno da se formira Nacionalna agencija za kvalitetu u visokom obrazovanju. U 2006. godini novim zakonom ova odluka bila je ovrgnuta, a u 2009. godini na noviji način bila je ponovo potvrđena. Tako tek od 2010. godine Slovenija ima vlastitu Nacionalnu agenciju za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju, iako je to bila jedna od najstarijih „action lines” unutar Bolonjskog procesa u kojem Slovenija surađuje već od 1999. godine, pojašnjava Zgaga, ističući kako su stručno pripremljeni planovi svakako su važan zadatak, ali što je još važnije, njihova primjena ne smije kasniti, inače je sve uzaludno. -Problemi s postavljanjem agencije za kvalitetu bili su indikativni i na tom području Sloveniji danas zaostaje bez prave potrebe za najmanje pet godina, zaključuje Zgaga.
Ipak kada je u pitanju borba između „visokog obrazovanja kao javnog dobra i javne odgovornosti” te „visokog obrazovanja u službi ekonomije” kontroverze s jedne i druge strane i dalje postoje:
-S jedne strane, čini se da argumenti neoliberalizma o „visokom obrazovanju u službi ekonomije” akademska, kao i šira javnost ne podržava, ali sa druge strane nismo vidjeli diskursa koji daje pravo rješenje za razdoblje „masovnog” visokog obrazovanja. U Sloveniji ključna točka ostaje u statusu quo: školarine nisu bile nametnute, javne kao i privatne institucije visokog obrazovanja još uvijek mogu se osloniti na javna sredstva za „masovni” dodiplomski studij. Međutim, postoje ozbiljne naznake da takav sustav nije održiv kako se danas preporučuje na internacionalnom nivou, upozorava Zgaga.