Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Prve zadarske “žene u sivom”

Autor: Josip Tolić

19.11.2008. 23:00
Prve zadarske “žene u sivom”


Posebno je zanimljiv bio prvi izlazak na javnu scenu, ciljano upravo na jednoj “pravoj” utakmici, u susretu koji je oduvijek bio poslastica, ali i utakmica “visokog rizika”, kako bi se to danas kazivalo. U uzavreloj atmosferi prepunih Jazina, naime, očekivao se sraz između vječitih rivala Zadra i Cibone, a za stolom su kao kuriozitet zauzele mjesta – tri djevojke! Bio je to svojesvrstan iskorak, zapravo šok, i za navijače, delegata i suce, no osobito za ondašnjeg tajnika KK Zadar Božu Miličevića. Sjećam se da me zabrinuto upitao doslovce: “Što je ovo, hoće li one to znati… moći… što to radite!?”
Već i sama najava da će na parket velebne sportske dvorane Krešimira Ćosića na Višnjiku istrčati sutkinja Jasmina Tatić iz Novog Sada, kako bi sudila utakmicu NLB lige između košarkaša Zadra i Bosne, izazvala je senzaciju te neviđenu medijsku pozornost. Ova bivša košarkašica Vojvodine obavila je – ruku na srce, svoju zadaću besprijekorno te tako primirila sve one skeptike koji su možda sumnjali u to da i žene mogu participirati u zvanju koje je u mnogim segmentima veoma zahtjevno. Od sudaca se, naime, traži da znalački interpretiraju pravila košarkaške igre, da posjeduju istančani osjećaj za igru te da ne potpadaju pod utjecaj publike. A to je u Zadru, priznat ćete, na vrućem parketu legendarnih Jazina, uz publiku kojoj je košarka “u krvi”, bila svojedobno, čak i za neke muške suce, prava noćna mora.
No uvodni buket cvijeća čelnog čovjeka zadarskoga kluba Kristijana Magaša te ugodna i svečarska atmosfera nove dvorane uz korektno i sportsko držanje igrača oba kluba, doprinijeli su da je sutkinja Tatić bila neprimjetna, ali izvanredna u svakom pogledu. I sudila je veoma aktivno te baš u svemu bila ravnopravna, recimo, prekaljenom internacionalcu Iliji Beloševiću. Stoga je iz Zadra otišla vidno impresionirana, ne skrivajući svoje osjećaje viđenim i doživljenim.
Vrhunac košarkaške slave
No ovaj uvod bio je dakako potreban samo kao izvrsna prigoda, a uz to i predložak na podsjećanje svekolike sportske javnosti kako su zapravo Zadranke bile one koje su među rijetkima u Europi postale prvi košarkaški suci. I to još daleke 1974. godine! Dakle, u vrijeme kada se “mala Tatićka” još nije – niti rodila! A tih godina zadarska, odnosno reperezentativna košarka bile su na vrhuncu svoje slave. Zadrani su bili višestruki prvaci ondašnje države dok se reprezentacija redovito vraćala s odličjima prvenstava svijeta, Europe ili Olimpijada. U takvom ozračju u Zadru su tih godina potiho i samozatajno stasale djevojčice i djevojke, istinske zaljubljenice u ovaj sport, ali da budem iskren i u poneke mlađahne košarkaše, zašto ne? Mladost je ipak mladost, i tu silnu energiju trebalo je samo motivirati i usmjeriti, pronaći, pa ponekad pomalo i nagovarati, a zatim pretočiti u veoma kvalitetan budući sudački kadar. Najprije seminar za početnike pa potom stjecanje iskustava na nižim rangovima natjecanja i cure su se polako kalile, no neminovno i napredovale. Stekavši tako i najviša zvanja saveznih sudaca – instruktora čak. To je, naime, bio preduvjet da kao pomoćni suci mogu zasjesti za zapisnički stol i na najvišim stupnjevima natjecanja.
Posebno je zanimljiv bio prvi izlazak na javnu scenu, ciljano upravo na jednoj “pravoj” utakmici, u susretu koji je oduvijek bio poslastica, ali i utakmica “visokog rizika”, kako bi se to danas kazivalo. U uzavreloj atmosferi prepunih Jazina, naime, očekivao se sraz između vječitih rivala Zadra i Cibone, a za stolom su kao kuriozitet zauzele mjesta – tri djevojke! Bio je to svojesvrstan iskorak, zapravo šok, i za navijače, delegata i suce, no osobito za ondašnjeg tajnika KK Zadar Božu Miličevića. Sjećam se da me zabrinuto upitao doslovce: “Što je ovo, hoće li one to znati… moći… što to radite!?” (misleći na Košarkaški savez, op.a.). Da skratim priču, sve je prošlo nevjerojatno precizno, gotovo besprijekorno – bez prigovora i komentara. Uz opasku da je Zadar do tada bio najkažnjavaniji klub u Saveznoj ligi, zbog brojnih propusta u organizaciji. Pored ostaloga i grešaka u radu pomoćnih sudaca. Novčane kazne su od tada izostale, a blagajnik kluba zadovoljno je trljao ruke. Tako je ovaj premijerni nastup zadarskih “cura u sivom” lansirao tezu da su i žene dobrodošle, čak štoviše da su i idealne za vrlo zahtjevne dužnosti na zapisničkom stolu. Sada, s povijesne distance od gotovo 40 godina nakon opisanog, Božo Miličević kao sportski direktor Cibone u dvorani Dražena Petrovića spokojno gleda na kompletnu žensku postavu “svoga” zapisničkog stola. Povjerenje je, dakle, stečeno za sva vremena, ali led su otopile upravo – Zadranke! I same priznaju da im taj prvi premijerni nastup nije bio nimalo lagan, no ipak, prevladavši laganu tremu i neke samo njima znane komplekse, elegantno su osvjetlale obraz kako sebi tako i svojim budućim nasljednicama.
Legendarni susret Zadra i Reala
Prisjetimo se na trenutak samo famozne utakmice između Zadra i Reala iz Madrida, uzvratnog susreta Eurolige, koji je zbog izuzetna interesa prenosila i ondašnja Eurovizija. Tada je TV prijenos iz dupkom punih Jazina trajao onoliko dugo koliko je bilo potrebno da Zadar nadoknadi minus od čak 27 koševa razlike (!), i u kojem je legendarni zadarski sudac Mario Gusar kao meštar za mjerenje vremena, za zapisničkim stolom izvodio ekshibicije te prolongirao vrijeme igre onoliko dugo dok – naši nisu dostigli potrebnu razliku! Zaključno, susret je trajao umjesto uobičajenih sat i 45 minuta, čitavih dva sata i 15 minuta! I dok su eurovizijski producentski tv meštri čupali kose zbog prekoračenja i ekstra minutaže – a znate li kol’ko košta 1 minuta eurovizijskog programa… Ma nije bitno, važno je da je nevjerojatno vještom manipulacijom Zadar prošao dalje. Toliko uz podsjećanja na mali dio mozaika iz povijesti zadarske košarke. Jest da je Gusar zbog toga post festum sa strane FIBA-e bio suspendiran, pa potom i kažnjen, ali bodovi su ostali u Jazinama.
I na koncu, da bi se sagledala prava dimenzija, kontinuitet te postojanost organizacije zadarskih sutkinja, spomenut ću – ovako “iz rukava”, njihova imena slijedom brojnih generacija, onako kronološki od samih prapočetaka pa do danas. Uz dužno poštovanje i ogradu prema svim onim curama koje sam moguće ovom prigodom kojim slučajem izostavio, ali koje će svoje mjesto zacijelo naći u materijalu koji se priprema o sveobuhvatnom radu Košarkaškog saveza u Zadru.


 S PRAVOM GRAD KOŠARKE


Evo, nepotpunog, no ionako dovoljno impozantnog popisa zadarskih sutkinja:
Ljiljana Dijan, Mirjana Barić, Svijetlana Šimičević, Sanja Marić, Vlasta Volarević, Vana Dundov, Jadranka Radić, Vesna Krstić, Marina Gulin, Miranda Viduka, Marija Knežević, Irena Užović, Barbara Vicković, Tanja Rimanić, Radmila Krajnović, Izvora Vulin, Zdravka Peljušić, Antonija Predovan, Petra Perić, Ana Vukić, Marija Nekić, Donata Vidaković, Nina Božin, Rajka Vojnović, Marina Crvelin, Marina Karamarko, Irina Krstić, Lana Kutija, Tina Smoljan, Antonija Marinović, Sindi Peljušić, Danijela Čikić, Ivana Magaš, Ana Ćuk, Dina Baričić, Ivana Šaja, Kristina Ljubičić, Anita Periša, Anita Grgurev, Nina Barić, Teuta Pešo, Katarina Biljaković…
Ovo je još jedan ilustrativan prilog tezi da je Zadar itekako s pravom prozvan “gradom košarke”, pa vjerujem da dijelim mišljenje mnogih kako su i spomenute djevojke tomu nesebično doprinijele.




 PIONIRKE SUĐENJA U ZLATNOJ ERI ZADRA


Tri sutkinje, nekadašnje pionirke u tom “poslu” u bivšoj državi, danas rade neke sasvim drukčije poslove, no sve se s veseljem sjećaju početaka, utakmica, suđenja…
Profesorica u OŠ Šimuna Kožičića Benje Ljiljana Dijan, danas Tolić, jedina je “ostala u branši”, te je i danas možemo vidjeti za zapisničkim stolom na utakmicama KK Zadar.
– Sjećam se Filozofijade koja je održana u gradu Struga u Makedoniji. Moj kolega Mladen Milin zvani Fićo i ja tada smo sudili finale u kojem su igrali studenti beogradskog i sarajevskog sveučilišta. Imam sve redom lijepe uspomene, ekipa je bila odlična i puno smo putovali i družili se. Nismo znali što su to slobodne subote i nedjelje jer su stalno bile utakmice. Bilo je i puno volontiranja, a sve se radilo iz ljubavi prema košarci.
S osmjehom na licu početničkih sudačkih dana prisjetila se i Sanja Marić, udana Maldini, koja danas radi kao knjižničarka u ninskoj OŠ Petra Zoranića. Ona se suđenjem počela baviti sa samo 12 godina.
– Otac mi je Drago Marić, sportski novinar, te je od njega sve to krenulo. Sve tri smo voljele košarku i odlazile na utakmice. Bilo je to pozitivno iskustvo, mnogi su se tada čudili ženama za zapisničkim stolom. Za saveznog suca položila sam ’82. i sjećam se suradnje s kolegama Kažom Kolanovićem i Nevenom Ljubičićem. Zadar je u košarci tada bio jako visoko, a ja još doma imam zapisnike sa utakmica kao što su one protiv madridskog Reala ili Dinama iz Moskve…
Mirjana Barić, danas Bošković, radi u Općinskom sudu u Zadru, a sudačkih se dana sjeća po druženju i putovanjima.
– Cijelo to razdoblje bilo je lijepo, nije bilo ni interesa ni novca već smo sve radili jer smo voljeli košarku. Sudile smo utakmice od seoske lige do nekih koje su se igrale na državnoj razini.
M. KNEŽEVIĆ