Obeliske su pobjednici uzimali pobijeđenima

Što će biti konačno sa spomenikom pobjedi u Zadru, trenutačno je otvoreno pitanje. Činjenica da je Silađinov projekt izazvao dosta nezadovoljstva u različitim skupinama stanovništva. Kratki rok predlaganja projekata, koji se k tome održavao tijekom ljetnih mjeseci, svakako ostaje kao prigovor organizatorima. Kako se moglo ovih dana čuti, u EU koju se često previše i nekritički oponaša, običaj je ovakve natječaje držati otvorenima i po godinu dana
Obelisk kao simbol žrtve, stradanja i pobjede u Domovinskom ratu nije naišao na odobravanje u širom dijelu javnosti, do deset udruga proizišlih iz Domovinskog rata, crkve i Zadarske nadbiskupije posebice, a vidi se i prema komentarima na različitim zadarskim forumima kako većina ne prihvaća takvo idejno rješenje, kojeg međutim, struka zagovara i opravdava. Nadležne institucije se zasad previše ne istrčavaju s nekim mišljenjima, natječaj je bio legalan, za početak bez ikakvih konkretnijih radova, nužno je još napraviti niz predradnji, a ni stanje gradskoga proračuna nije takvo da bi se mogla očekivati neka brza izgradnja, jer nije riječ ni o samom spomeniku, nego o idejnim i konkretnim rješenjima čitave jedne velike gradske četvrti.
Vatikanski obelisk
U različitim reakcijama, pogotovo onim neformalnim, često se može čuti ili pročitati kako nezadovoljni idejnim rješenjem Branka Silađina, možda i ponajviše smeta što je ovdje riječ o obelisku. Taj oblik ili simbol mnogi prozivaju kao nešto što nema veze ni s Domovinskim ratom ni s hrvatskim narodom.
Obelisk (grč. “mali ražanj”) označava monolit s četiri stranice koji se sužava prema vrhu na kojem se nalazi piramidion prekriven pločicom elektruma, legure zlata i srebra. Obelisci su se postavljali u paru ispred pilona hramova. Obelisk predstavlja simbol Sunca i podsjeća na povijesni kult uspravljenog kamenja na kojem se “odmaralo” Sunce nakon zalaska. Ovako obelisk jednostavno definira Wikkipedija, iako bi se o njemu, a posebice njegovoj funkciji, ne kroz vjekove, nego tisućljeća moglo reći i puno više.
Tako je poznato da su se obelisci podizali i u Babilonu pa se o tome govori i u Bibliji, u Knjizi proroka Danijela. I mnogi drugi dijelovi Biblije spominju obelisk. On je prije svega solarni, Sunčevi simbol, a svi Sunčevi simboli su ujedno i “falički”, povezani s muškim vidom seksualne energije. Još prije razdoblja velikih civilizacija Bliskog i Srednjeg istoka, širom Europe, posebice na Britanskom otočju, Francuskoj i Švedskoj, podizali su se menhiri, neoklesani kameni monoliti koji mogu biti prethodnici simbolike obelisaka. Smatra ih se nadgrobnim obilježjima, posrednicima između svijeta živih i mrtvih. Katkad su i ukrašeni i to ženskim i muškim simbolima podjednako – oblinama ili rogovima.
Današnjim je kršćanima pomalo teško prihvatiti da i u kršćanstvu postoje mnogi simboli solarnog značaja što ne treba čuditi ukoliko se imalo poznaje povijest vjerstava i njihov razvoj kroz povijest civilizacije. Mišljenja koja se iznose da su i crkveni tornjevi – zvonici, ostatak babilonske ili egipatske prakse, mogu se pronaći na više mjesta. Tornjevi upereni prema nebu grade se i u Islamu, to su logične posljedice doba, posljednjih dvije tisuće godina kada su svijetom vladali različiti oblici Ozirijanskih kultova, kultova koji slave umirućeg i uskrslog boga, simbolično Sunce koje dnevno i godišnje rađe se i umire.
Stoga obelisk i nije potpuno lišen kršćanskih vrijednosti, pogotovo kad se zna da obelisk i to visok dvadeset i pet metara, a težak 320 tona, stoji i pred samom crkvom Sv. Petra u Vatikanu, odnosno Rimu, a tamo je postavljen na izričit zahtjev pape Siksta petog. Navodno se na vrhu tog obeliska nalazi i komad križa na kojem je bio razapet Isus.
Dvojbe i na Kosovu
Međutim, s obeliskom kao simbolom pobjede postoje neki drugi prigovori, teoretičke naravi. Obeliskom se često označavala pobjeda, no obično tako da su pobjednici uzimali obeliske pobijeđenih i nosili ih u svoje prijestolnice, prije svega carski Rim. Nije ta praksa ostala vezana samo za antiku, bilježimo takve pojave o za Napoleona pa i u dvadesetom stoljeću. Upravo je u tijeku razrješenje dugogodišnjeg spora Italije i Abesinije, budući su Talijani nakon rata 1935. do ’35. u Rim odnijeli obelisk iz tamošnjeg grada Aksuma kojeg Etiopljani drže svetim, a zato su ga, naravno, Talijani i odnijeli. Kao simbol svoje pobjede i trebaju ga uskoro vratiti.
Stoga je u kontekstu simbolike pobjede, a pogotvo žrtve i stradanja, doista obelisk kao simbol pomalo dvojben, iako u povijesti postoje i takvi primjeri. Najnoviji stiže iz Prištine gdje se obeliskom želi prikazati borba i oslobođenje tamošnjeg naroda od Srbije. Sudeći po reakcijama na internetskim forumima, čini se da će se autori i tamo morati suočiti s negodovanjem javnosti.
Zaboravljeni slavoluk
Jedan od uobičajenih simbola pobjede koji također korijene vuče iz antike, ali se zadržao sve do današnjih dana je običaj izgradnje slavoluka pobjedi. Trijumfalne ulove počeli su graditi Rimljani i kroz njih su prolazili vojskovođe nakon pobjedonosnih vojnih pohoda slaveći “trijumf” od čega nam i dolazi ta riječ udomaćena danas u svim jezicima. Premda je od rimskih vremena prošlo dosta stoljeća, slavoluk se kao znamen pobjede i dalje podiže. Nalazimo ih razbacane širom svijeta, do onih najpoznatijih u Parizu i Berlinu preko sjevernokorejskog u Pjongjangu koji je kopija pariškog, ali mnogo veći pa je još uvijek najveći slavoluk na svijetu. Šest ih je podignuto širom SAD-a, pet u Kanadi, osam u Rusiji, tri u Njemačkoj, dva u Španjolskoj i Austriji, a podigli su ga i Australci i Kinezi.
Što će biti konačno sa spomenikom pobjedi u Zadru, trenutačno je otvoreno pitanje. Činjenica da je Silađinov projekt izazvao dosta nezadovoljstva u različitim skupinama stanovništva. Kratki rok predlaganja projekata, koji se k tome održavao tijekom ljetnih mjeseci, svakako ostaje kao prigovor organizatorima. Kako se moglo ovih dana čuti, u EU koju se često previše i nekritički oponaša, običaj je ovakve natječaje držati otvorenima i po godinu dana, što svakako nije loš običaj. Riječ je o projektu koji se radi za budućnost i kojemu neće biti suci jedino ljudi naših generacija. Stoga bi u osmišljavanju ove ideje možda ipak trebalo uložiti više pozornosti i ponovno pretresti sva pitanja, od same lokacije spomenika, do njegove konačne izvedbe.