Što Zadru znači Tito, a što Rina Aras?

Slika korisnika admin
Vedran SITNICA
Ulica učiteljice Rine Aras na Stanovima

Ono što zagrebačkom HDZ-u nije uspjelo do dana današnjeg, zadarski su HDZ-ovci "riješili" još prije 25 godina. Naime, na sjednici Odbora za imenovanje ulica, naselja i trgova, održanoj u četvrtak, nije prošla inicijativa HDZ-ovca Andrije Mikulića da se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Kazališni trg.

I tako, dok Trg maršala Tita i dalje ostaje između zagrebačkog HNK i zgrade Sveučilišta, sa zadarske je rive odavno skinut natpis Obala maršala Tita, a na maršalovo je mjesto 'zasjeo' Petar Krešimir IV.

Staljinov put

Nazivi ulica, trgova i javnih ustanova uvijek su pokazatelj dominantne vrijednosne, ideološke, kulturne i socijalizacijske strategije javne vlasti u nekoj zajednici pa su se tako zadarski odonimi u bližoj i daljoj povijesti mijenjali i prilagođavali vladajućim politikama i njihovim konceptima. No, unutarnja logika brisanja starih i pisanja novih imena ulica ostala je ista: nema više Titove obale, ali imamo Ulicu Franje Tuđmana, ili nema više imena škole po Arbanasu Krsti Ljubičiću kojega su kao antifašista noževima izboli ustaše, ali na Stanovima imamo ulicu učiteljice Rine Aras, pokojne mame bivšeg šefa HDZ-a Davora Arasa. I tako dalje...

U posljednjih 70 godina Zadar je, uvjetno rečeno, doživio tri ozbiljna redizajna nazivlja svojih ulica i trgova. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata kada smo imali čak i Staljinov put i kada su prioritetno nestali gotovo svi talijanski nazivi (osim što se u neslužbenom,svakodnevnom govoru Zadrana zadržalo ime Kalelarga), zatim je uslijedio novi val izmjena 70-ih godina prošlog stoljeća, te na koncu 1990. uspostavom samostalne hrvatske države.

Zanimljivo je da je poznati hrvatski književnik Ivan Aralica i 1971. i 1990. sjedio u komisiji koja je određivala imena i ulica zadarskih javnih površina i ustanova. Primjerice, iz zapisnika s 23. sjednice Prosvjetno-kulturnog vijeća održane 28. travnja 1971., razvidno je da je Aralica podržao prijedlog profesora Dinka Foretića da se jednoj gradskoj ulici dodijeli ime pravoslavnog svećenika Petra Jagodića Kuridže, rodom iz Bilišana, koji se borio protiv Mletaka. Prema tom zapisniku, profesor Foretić je na spomenutoj sjednici Vijeća rekao: "Smatram da bi trebalo jednoj ulici dati naziv jednog pravoslavnog svećenika i to popa Kuridže koji je ratovao s Mlecima i koji se vratio živ poslije 40 godina u svoje selo". Na to je Aralica dometnuo: "Što se tiče popa Kuridže, mislim da bi mu trebalo naći mjesto".

Iako je ta komisija iz 1971. godine izrijekom afirmirala potrebu imenovanja ulica prema poznatim osobama iz radničkog pokreta i partizanskog NOB-a, njezini su prijedlozi naišli na kritike i otpore dijela vladajuće politike, pa je ondašnji gradonačelnik Kažimir Zanki bio primoran predsjedniku Sabora Jakovu Blaževiću poslati pisanu informaciju i obrazloženje odluke Skupštine Općine Zadar o izmjeni naziva predjela, trgova i ulica.

U tom je obrazloženju, između ostaloga, stajalo da je "nelogično da se u registru naziva nalaze takva imena koja, doduše imaju svoju historijsku vrijednost i značenje, ali nisu takva da bi morala biti sastavni dio zadarskog imenika - npr. Matija Rukavina, J.E. Tomić, Stevan Sremac, J.J. Jovanović, Simo Jenko, Jernej Kopitar, Mihajlo Pupin, Mićurin i dr.", a da u popisu nema imena koja bi po svojem značenju za hrvatski narod i Zadar trebala biti u regoistru - knez Višeslav, Šubići Bribirski, Supilo, Radić, Starčević, Kvaternik, Strossmeyer, Cesarec, itd...te cijeli niz imena iz povijesti radničkog pokreta i NOB-a ovoga kraja - Vicko Zrinski, Hubert Vidaković, Braća Burčul, VIII korpus, III Pomorski obalni sektor, Zadarski odred, narodni heroj Slobodan Macura, Velimir Škorpik, itd.".

Čak je i tako formulirani prijedlog iz 1971. od strane državne politike proglašen kontrarevolucionarnim činom, a na famoznoj partijskoj sjednici u Karađorđevu 1971. taj je prijedlog Komisije bio jednim od glavnih meta i razloga napada na "nacionalistički Zadar". Dvije godine poslije (1973.), nakon obračuna s Hrvatskim proljećem, osnovana je nova komisija za imenovanje ulica i trgova, a moćnici iz partijskog komiteta i SUBNOR-a imali su vrlo utjecajnu ulogu u određivanju zadarskih odonima.

Referendum kao rješenje

 Godine 1990., u "Obrazloženju prijedloga Odluke o izmjeni naziva i trgova ulica i trgova u gradu Zadru", piše između ostalog, da su "pobjedom demokracije i istinskom slobodom hrvatskog Zadra stvoreni svi uvjeti da se konačno skine s ovoga grada lažna fasada jugoslavenskog grada". Nadalje, zanimljivo je da se u tom obrazloženju odluke iz 1990., navodi kako je među načelima koje je utvrdila Komisija i ono koje glasi: "...da se u spisak iz povijesti radničkog pokreta i NOB-a unesu samo najvažnija imena", a ta su "najvažnija imena" i nabrojana u dokumentu - Josip Broz, Andrija Hebrang, Vlado Janić-Capo, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica, Marko Orešković, Kamilo Horvatin i August Cesarec.

Usprkos tako utvrđenim načelima koje je prihvatila nova Skupština Općine Zadar 1990., jedno je ime ipak u potpunosti iščeznulo iz zadarskog registra javnih naziva - ono Josipa Broza Tita. 

Kao što su politički moćnici nakon 1971. diktirali nove nazive zadarskih ulica i trgova, tako je politika bitno utjecala i na određena rješenja odonima u Zadru nakon 1990., pa se jedno vrijeme i ustaški ministar kulture Mile Budak, pod egidom značajnog književnika, "uselio" među zadarske ulice, a nestala je primjerice Ulica 31. listopada 1944. koja je simbolizirala "oslobođenje Zadra", odnosno ulazak partizana u grad.

Zagrebački slučaj s Trgom maršala Tita kao i prošlost imenovanja zadarskih ulica i trgova, jasno pokazuje da su odonimi uvijek u bliskoj vezi s vladajućim sustavom društvenih vrijednosti, s dominantnom politikom koja upravlja i njezinim idejnim i ideološkim preferencijama. Ukratko, oni su sastavni dio kulture sjećanja jednoga naroda. Zato se nikada neće dogoditi da svi budu zadovoljni što su iz registra imena zadarskih ulica i ustanova nestali Josip Broz ili Krsto Ljubičić, kao što se nikada neće svi složiti s ocjenom da je majka poznatog HDZ-ovca Davora Arasa toliko značajna da bi dobila svoju ulicu, a mnoge druge to nisu i neće nikada.

Možda je upravo zato najbolje ono rješenje koje se nudi Zagrepčanima u njihovom neslaganju i dvojbi kako 'presuditi' Titovu trgu - referendum.

 KOMISIJE 1971. I 1990.

Godine 1971., na prijedlog predsjednika Prosvjetno-kulturnog vijeća Stjepana Kaurlota, u Komisiju za izradu prijedloga za izmjenu naziva ulica i trgova u gradu Zadru, ušli su - kako stoji u tadašnjem rješenju "sljedeći drugovi": Marcelo Uglešić (predsjednik Komisije), Milan Dijan, dr. Vjekoslav Maštrović, dr. Dinko Foretić, dr. Milan Vladović-Relja, Vinko Kožul, Valentin Uranija, Ivan Aralica i Stjepan Kaurloto.

Dana 31. listopada 1990. Općina Zadar je utemeljila Komisiju za utvrđivanje prijedloga imena ulica, trgova i naselja te javnih poduzeća i ustanova, a u koju su ušli: Radovan Dunatov (predsjednik), Ivan Aralica, Julije Derossi, dr. Nikola Jakšić, dr. Roman Jelić, Stjepan Kaurloto i dr. Eduard Peričić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno