Pjesme nastaju u hipu, a tek kad odstoje vidite što zapravo imate

Poezija i proza, riječ koju zabilježite nastaje neovisno o vašim razmišljanjima i htijenjima. To ili nosite u sebi pa sazrijeva u vama neko vrijeme i dođete u priliku da to zabilježite, ili ne zabilježite, a onda te stvari propadaju. Ja sam bilježio godinama i skupljao materijale koji će ostati iza mene
Trećom zbirkom poezije Zadru se predstavio pjesnik Vladislav Tomčuk. Zbirka “Ti i ja-dnevnik jedne ljubavi” posvećena je prerano preminuloj supruzi Ljiljani, a dodatnu vrijednost dobiva jer je sav prihod od zbirke doniran Ligi protiv raka Zadar. U Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar zbirku su predstavljala zvučna zadarska imena. Recenziju Gorana Bujića i pjesme čitala je glumica Tamara Šoletić, dok je recenziju Marka Vasilja čitao glumac Zlatko Košta. Glazbom na gitari pratila ih je zadarska umjetnica Lada Šokota. Prije ove zbirke Tomčuk je izdao zbirke pjesama “Zaustavljeno šutnjom” te “Dan oranja”. Uz stalni posao i pisanje pjesama Vladislav Tomčuk je i tajnik Lige protiv raka Zadar. U povodu promocije treće zbirke pjesama razgovarali smo s ovim svestranim pjesnikom o njegovoj poeziji, inspiraciji, ali i daljnjim planovima u svijetu književnosti.
O ljubavi
Iza vas je već treća zbirka pjesama i možemo reći da ste pjesnik s iskustvom. Kako biste sami sebe okarakterizirali kao pjesnika?
– Ma ne, ja sam ono, što se kaže, pričuvni pjesnik. Inače sam diplomirani pravnik i živim od svog stalnog zaposlenja. Sve ostale aktivnosti možemo nazvati hobijem i zanimacijom još od gimnazijskih dana. Po horoskopu sam rak, a oni su vam onako plašljivi i povučeni te pobjegnu na svaki najmanji šušur, a poezijom se najlakše izraziti o temama o kojima nije lako govoriti. Tema zadnje zbirke pjesama “Ti i ja-dnevnik jedne ljubavi” je ljubav i o ljubavi se osjetno bolje izražavam u pisanom obliku nego usmenim putem. Pišući pjesme povučete se u sebe te u samoći i tišini napišete neke riječi iza kojih stoje osjećaji, doživljaji i sve uspomene kao i u ovoj zbirci.
Možete li se prisjetiti kako ste počeli pisati? Gdje i kako je počela ta ljubav prema pisanoj riječi?
– Pisanjem sam se najviše bavio u srednjoj školi kada sam pisao za srednjoškolski list u splitskoj gimnaziji “Marko Marulić”. Imao sam jako dobru profesoricu hrvatskog jezika koja je u meni prepoznala talent i podržavala me da se osmjelim u svojim prvim koracima. Kasnije se to polako razvijalo nehotice i neplanirano. Čovjek o tim stvarima ne razmišlja. Poezija i proza, riječ koju zabilježite nastaje neovisno o vašim razmišljanjima i htijenjima. To ili nosite u sebi pa sazrijeva u vama neko vrijeme i dođete u priliku da to zabilježite, ili ne zabilježite, a onda te stvari propadaju. Ja sam bilježio godinama i skupljao materijale koji će ostati iza mene.
Imate li neke svoje pjesničke uzore?
– Možda sam imao kad sam bio mlađi. Normalno u počecima svi mi imamo neke svoje uzore i svi su nam dragi. Kao mladić koji drhti pri svakom susretu s voljenom osobom pisao sam ljubavne pjesme i naravno da ste onda puni i Jesenjina i Baudelairea, nekih stvari od Tina Ujevića, kasnije od Lorce i tako dalje. Ali, s vremenom ti uzori vam počmu blijediti i vi se počinjete formirati, počinjete u svemu tome ići nekim svojim putem. Kakav će on biti i koliko će biti dugačak jedan put kojim je čovjek krenuo to nitko od nas ne zna.
Prva zbirka u studentskim danima
Prva zbirka pjesama nosi naziv “Zaustavljeno vremenom”. Kako je ona nastala?
– Prva zbirka nastajala je još dok sam bio student u Splitu i temelj te zbirke su pjesme koje su bile pisane za jedan pjesnički natječaj u mojim studentskim danima. To je bio ciklus pjesama o stećcima. Stećak me fascinirao kao nadgrobni spomenik i kao spomenik životu. Našao sam se u toj temi i mogu vam reći iskreno, svih sedam pjesama u tom ciklusu nastalo je istu noć. One su jednostavo tekle iz mene, a ja sam ih samo bilježio. Kad je izišao zadnji stih znao sam da sam prazan, da je gotovo, dao sam to na ocjenu i poslao na natječaj te sam na tom natječaju splitskog lista Vidika dobio drugu nagradu. Bilo je tu naravno i ljubavnih pjesama, a neke su bile posvećene i mojoj supruzi Ljilji.
Što reći o drugoj zbirci pjesama “Dan oranja”? Zašto tako neobično ime?
– “Dan oranja” je zbirka u kojoj ima pjesama različitih tematika, ali se u njoj također pojavljuje jedna pjesma koju sam uvrstio i u posljednju zbirku pjesama. Ona govori o tome kako je u biti sve prozračno, kako ništa nije materijalno stvarno, a osjećaji i duša temelj su svega oko nas i ako to imamo u sebi onda smo živi. “Dan oranja” sam je nazvao iz dva razloga. Naime, u Bibliji imate u Starom zavjetu jednu sličicu koja kaže da se ne treba okretati iza sebe kad se ore brazda. To je prva asocijacija koja je poslužila, a druga je asocijacija ta da je dan oranja metrička mjera za zemljište u kontinentalnom dijelu naše zemlje i on bi trebao biti dostatan za preživljavanje jednoga čovjeka, da ima zemlje za dan oranja. Naravno, u ona vremena kada se oralo konjima i volovima.
Poslije mene zbirka
Treću zbirku posvetili ste supruzi Ljilji koja je preminula od raka dojke. Koliko su vam pjesme pomogle da prebrodite svoju tragediju?
– Pa sigurno jesu. To je jednostavno bila potreba. To je, ajmo reći, jedan od načina na koji sam ja pokušao, ako se može nekoga nadomjestiti i nečiju prisutnost u svakodnevnom životu na takav način sjećajući se svih onih trenutaka koje smo zajedno proveli kroz život. U jednoj od tih pjesama kažem da ću samo ja znati od čega je oko zasuzilo oko u stare dane kad se sjetim. Jer, pazite, ova će knjiga živjeti onoliko koliko žive pisani i tiskani materijali, ali jedan čovjek živi koliko živi uspomena na njega. Koliko ima ljudi koji će ga se kroz život još sjećati toliko dugo će taj čovjek još živjeti. Ja dok sam živ sigurno ću se uvijek sjećati svoje supruge Ljiljane, a poslije mene ostat će ova zbirka uspomena na nju.
Pišete još od gimnazijskih dana. Možete li napraviti presjek vas kao pjesnika gimnazijalca i studenta i pjesnika koji ste danas?
– Svaki čovjek normalno raste i razvija se kroz čitav svoj život. Jedna popularna rečenica kaže: “Samo se budale ne mijenjaju”. Ja se nadam da nisam budala i da sam se ipak promijenio od vremena kad sam bio početnik u tom pisanju i kad sam sigurno imao nekakve drugačije poglede na život i neke ideale. Sad sam ipak zrelija osoba i sigurno da to sve skupa djeluje na mene da ja i život i sve oko sebe gledam nekim drugim očima.
Kad pišete pjesme razmišljate li o metrici, naglascima, vrstama strofa? Nastaju li vaše pjesme u hipu ili radite na njima?
– Kad pišem to su trenuci, netko bi rekao inspiracije, ali ja smatram da u biti pjesma nastaje čitavo vrijeme dok vi hodate, spavate jedete, idete u kazalište, kino i slično. Uvijek se u vama talože neke riječi, nešto se kristalizira i kad se to u vama posloži onda se dogodi trenutak u kojem to izađe. Ti stihovi dobiju konačnu verziju nakon nekog vremena. Naime sve materijale koje napišem ostavim da odstoje neko vrijeme i kad probereš i vidiš, konzultiraš se s drugim ljudima tek onda to dobije svoj konačan oblik. Ali pjesme u pisanju inače nastaju u hipu. Znam se probuditi kroz noć i kako uvijek kraj uzglavlja ima papir u olovku zabilježim što mi je tog trenutka bilo na pameti neovisno radi li se o jednom stihu, pjesmi ili samo jednoj zamisli iz koje će kasnije nešto nastati.
Radite li sad na čemu? Kad možemo očekivati četvrtu zbirku pjesama?
– Imam već pripremljene dvije zbirke pjesama za tisak, ali još uvijek dvojim o tome kojom brzinom bih objavljivao. Bez obzira i na jednu napisanu recenziju za jednu zbirku koja bi mogla ići u tisak razmišljam o tome da li da sve pjesme koje sam stavio u nju ostavim ili da neke izostavim tako da ona dobije na nekakvoj težini i kvaliteti. Mislim da sa svakom zbirkom rastem u tom nekakvom pjesničkom smislu i ne bih trebao oscilirati na način da idem na nešto manje kvalitetno u odnosu na ovo što sam već do sada uspio postići tim svojim pisanjem. Mislim da bih trebao ići dalje ili barem zadržati jedan nivo kvalitete na kojem sam sada.