Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Životi trubadura – malen, ali pregledan i praktičan vodič

19.12.2010. 23:00
Životi trubadura – malen, ali pregledan i praktičan  vodič


Sanja Lovrenčić u zadnje je vrijeme posebno aktivna u domaćoj književnosti i književnoj povijesti te kritici. Uz vlastite romane objavljuje i slikovnice na temu domaće mitologije, slavenske provenijencije, o čemu ćemo još pisati, a sve to objelodanjuje u nakladničkoj kući ‘Mala zvona’. Jedna od tih novijih knjiga je i knjižica na temu života najpoznatijih svjetskih trubadura, truvera, pjesnika iz vremena kada je književnost na europskim prostorima bila u povojima, ako zanemarimo razdoblje antike, odnosno same stare Grčke i Rima. U Biblioteci ‘Mala zvona’, dakle, izlaze pjesnički i s pjesništvom povezani tekstovi po izboru književnice Sanje Lovrenčić, pa je tako sada pred nama i knjižica od nekih stotinjak stranica, u kojoj su sabrana imena najpoznatijih europskih trubadura.
Sami “srednjovjekovni biografski tekstovi o trubadurima vrlo su staro svjedočanstvo o zanimanju što su ga kod suvremenika pobuđivali životi umjetnika. U vrijeme kad su se pisali samo životopisi svetaca i značajnih vladara, pjesnici su jedina skupina ljudi kojoj se također posvećuje takav napor”, piše u uvodnom tekstu Lovrenčić, zaključujući kako su uglavnom pisani na tzv. lenga d’oc odnosno plana lenga romana jeziku, romanskom jeziku najsličnijem katalonskom, nazivanom i provansalskim ili lemosinskim, dakle jezikom koji se govorio ponajviše među stanovništvom današnje južne Francuske, te u dijelovima Italije i Španjolske, poglavito u 13. i 14. stoljeću. Zanimanje za tu vrstu rukopisa oživjelo je po prvi put značajnije u radovima humanista 15. stoljeća, a same biografije trubadura povremeno su se pojavljivale i kasnije, u francuskom prijevodu i obradama u 16., 18. i 19. stoljeću. Tako je poznat slučaj Jehana de Nostredamea, brata poznatijeg proroka, koji je do pred sam kraj 19. stoljeća slovio kao vrlo pouzdan izvor i dobar poznavatelj tzv. okcitanske lirike, a obajvio je djelo “Životi najslavnijih provansalskih pjesnika”. U 20. stoljeću o ovoj se tematici značajnije očituju Jean Boutiere i Alexander Schutz, koji objelodanjuju prvo moderno, kritičko izdanje autentičnih starih rukopisa odnosno samih životopisa slavnih trubadura.
Do danas su sačuvane pjesme čak oko četiri stotine autora koji se mogu definirati kao trubaduri, a pisali su poeziju još u 12. i 13. stoljeću. Također, već u 13. stoljeću počinju se prepisivati u zasebne sveske i sami životopisi poznatijih trubadura, autora koji su osim na temu ljubavi pisali poeziju i s drugačijom motivikom, od pitanja politike , morala, ratovanja do filozofskih razmišljanja, usput razvijajući i jedan posve nov pogled i osjećaj za prirodu i ono što jest prirodno – po prirodi samih stvari. Stoga i sama ljudska priroda mora razviti u sebi osjećaj časti, otkriti bogatstvo duhovnog svijeta, te njegovati plemenitu ljubav. No, s druge strane, neki su trubaduri bili realniji, filozofijski shvaćeno siromašnijeg poetskog diskursa, te su opjevavali i samu požudu, putenost, fizičku tj. tjelesnu ljubav, iako uvijek ostaje nekako najvažnijom vjerna služba i vječna odanost voljenoj gospi.
Lovrenčić je u knjigu tako uvrstila mnoge autore. Tu su Guilhelm de Peitieus, IX. Vojvoda od Akvitanije (cca 1071, – 1126.), već nam otprije poznat Jaufre Rudel (spominje se između 1125. i 1148. godine), Cercamon, Marcabru; potom slijede ‘prvi klasici’: Bernart de Ventardorn, Rigaut de Berbezilh, Raimbaut d’ Aurenga, Piere d’Alvernha, Giraut de Bornelh. Slijedi vrhunac trubadurskog pjesništva, u kojemu su uvršteni ovi autori: Raimon Jordan, Arnauth de Marolh, Bertran de Born, Gaucelm Faidit, Peire Vidal, Arnaut Daniel, Peire Ramon de Tolosa, Guillem de Berguedan.
Tu su potom, u zasebnom poglavlju, i tzv. trobairitz – žene trubaduri. Postoje zapisi o dvadesetak autorica, a termin se prvi put spominje u romanci “Flamenca” iz 13. stoljeća. Sve poznate trobairitz bile su žene plemenitog podrijetla, supruge i kćeri gospodara Okcitanije, dakle upravo one iste gospe uz čije su skute klečali i čije su vrline u svojim pjesmama opjevavali trubaduri. Nabrojimo najpoznatije ‘trubadurke’: Na Tibors de Saremon, Comtessa de Dia, Azalais de Porcairages, Maria de Ventardorn, Lombarda, Na Castelloza.
Posebno se razmatra križarski pohod protiv albigežana, dok se kao svjedoci toga križarskog pohoda zasebno navode Aimeric de Pegulhan (cca 1170. – cca 1230.), jedan redovnik iz Montaudona, Guilhelm de Cabestahn, Folquet de Marselha, Raimon de Miraval, Perdigon, Guillem Ademar, Gui d’Ussel, Peirol, Gausbert de Poicibot, Piere Cardenal, Elias Cairel, Guillem de la Tour, Cadenet, Guillem Figueira…
Knjiga je zgodna jer po prvi put se hrvatskom čitatelju nudi jedan kompletniji pregled trubadurskog pjesništva kao značajnog segmenta poezije europskog, zapadno-civilizacijskog kruga, segmenta koji je na neki način i početak europske poezije uopće, a koji se tek dijelom oslanja na ono što mu je prethodilo, a to su, osim antičke književnosti, i rijetki epovi odnosno spjevovi iz prvih tisuću godina europske povijesti poslije Krista, poput Beowulfa, Pjesme o Rolandu, Cidu i drugim mitskim junacima naše daleke prošlosti.