Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

BRATOVŠTINE U ZADRU Škola za topnike

20.12.2020. 10:03


Zbog »rastuće potrebe za ljudima sposobnim za rukovanje topništvom« mletačke su vlasti u Veneciji i kopnenom dijelu Republike već tijekom prve polovice XVI. stoljeća stale osnivati takozvane »škole za obučavanje topnika« te se u njima učila i »uporaba ostalog vatrenog oružja« (Knapton II. 2007: 379, 549). U Zadru se pojavila potreba za osnivanjem takve škole tijekom Ciparskog rata, a dopusnicu za osnivanje topničke škole zatražio je i od mletačkog senata dobio generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Alvise Grimani, svakako prije 26. rujna 1574. godine, to jest prije njegova napuštanja namjesničke službe u Zadru. Kako piše Bianchi, zadarska škola za topnike, odnosno škola za pucanje i pravilno i učinkovito rukovanje vatrenim oružjem, od svog osnutka upošljavala je profesora artiljerije (Bianchi 1888: 81-82). Pripadnici škole bili su »uglavnom obrtnici«, koji su uživali statusnu povlasticu, pravo na nošenje oružja te su bili oslobođeni izravnih osobnih davanja. Zadarska škola za topnike, odnosno škola za pucanje vatrenim oružjem, bila je prva škola te vrste na povijesnom tlu Hrvatske i stoga bi se 1574. godina trebala uzeti kao početna godina organiziranoga strjeljaštva u Zadru i Hrvatskoj. Time ne kažemo kako se obuka o upotrebi puščanog praha i vatrenog oružja nije i do tada obavljala u Zadru, već upravo suprotno – ona se sasvim sigurno i do tada obavljala u Zadru, a u popisu stanovnika iz 1527. godine zatičemo dva bombardiera i više strijelaca. Prva natjecanje u gađanju arkebuzom održali su švicarski strijelci u XV. stoljeću, u Ljubljani je strjeljačko društvo osnovano 1562. godine, u Osijeku Građansko streljačko društvo osnovano je 1784. godine, u Zagrebu 1785., a zadarska škola za pucanje i učinkovitu upotrebu vatrenog oružje u vojničkoj literaturi ostala je uglavnom nepoznata.


Bratovštine
Zadarski su topnici odnosno strijelci vatrenim oružjem osnovali svoju bratovštinu 1615. godine i njihova nebeska zaštitnica bila je sv. Barbara. Bratovštini je zadarski kaptol prepustio crkvicu Četrdeset mučenika koja se nalazila na sjeverozapadnom dijelu Kalelarge točno nasuprot Arheološkog muzeja i bila u vrlo derutnom stanju. Strijelci su crkvu popravili i u njoj sagradili oltar u čast svoje zaštitnice te je crkva nakon obnove ponijela svetičino ime. Članovi bratovštine od 1615. godine obavljali su i veoma važnu službu gradskih vatrogasaca jer su se često javljali požari. »Bratovština je bila uvažena i dobila je mnoge povlastice. Imali su svog kapelana. Vježbali su se u gađanju i pomagali su gasiti požare. Padom Venecije (1797.) ova je bratovština nestala« (Bianchi 1888: 81-82, 86; Cvitanović 1964: 462; Peričić 1987: 409). U to doba u derutnim kućama i daščarama često su izbijali požari, ne slučajno, a sjećanje na učestale požare u gradu i danas je živo pa u Zadru postoji i Poljana Požarišće, koja se nalazi u onda siromašnom dijelu grada jugoistočno od crkve svete Marije prema porušenim zidinama i moru zapadno od Stomorice. Tamo se nalazio »hospital« plemićke obitelji Nassi stradao u ratu. Danas je tamo jedna ruševna zgrada opasna za prolaznike i jedno od mnogih divljih parkirališta u jezgri grada koja stanarima zagorčavaju život a prolaznicima otežavaju kretanje.
U Zadru je postojala posebna bratovština vatrogasaca, odnosno sv. Ante Opata, nazvanog »ognjeni«. Bratovština je djelovala od početka XV. stoljeća i dužnost joj je bila gasiti požare u gradu i predgrađima te je uživala velik ugled i znatne privilegije. Sjedište bratovštine bilo je u crkvi sv. Spasitelja u središtu grada, a crkva je po bratovštini dobila novo ime sv. Antuna Opata i rad joj je zabranjen 1808. godine (Cvitanović 1964: 462; Petricioli 1987: 547).
U Zadru je još u XV. stoljeću postojala bratovština vojnika – njihov zaštitnik bio je sv. Ivan Krstitelj, a okupljali su se u crkvi dominikanaca, nekoć sv. Platona, i o toj bratovštini nažalost ne znam ništa – vjerojatno se brinula o pravima i zaštiti unajmljenih vojnika. Godine 1675. u Zadru je ustanovljena nova bratovština zadarskih vojnika i časnika; njeni su se članovi okupljali u crkvi sv. Šime a nebeski zaštitnik bio im je sv. Jerolim, Dalmatinac. Kako piše don Cvitanović: »Oficiri i vojnici zadarskog garnizona bili su njezini članovi i prinosili su mjesečno prema svojim prinadležnostima. Podigli su lijep oltar u crkvi sv. Šime. Svrha joj je bila: otkup vojnika palih u ruke neprijatelja, te skrb za miraz čestitim kćerima vojnika. Imali su svoju matrikulu (upisnicu), zakonito potvrđenu, i vlastitog kapelana. Padom Venecije nazaduje, a oko 1805. nestaje« (Cvitanović 1964: 462). Postojala je i bratovština mletačkih vojnika – plaćenika. »Posebno se ističe bogato ukrašena matrikula bratovštine mletačkih vojnika – plaćenika (Milizia di Oltremare) što ju je osnovao providur Daniel Dolfin 1694. god.« (Petricioli).


Povijest uporabe topova
​Prvi topovi (canonne) odnosno lumbarde (bacači mina) pojavili su se potkraj XIV. stoljeća i isprva su bili opsadni, brodski i obalni. Bili su jednostavne izrade s glatkom cijevi iz koje se eksplozijom baruta izbacivalo kuglasto zrno. Sve do druge polovice XVI. stoljeća topništvo je imalo više psihološki a manje stvarni učinak jer su topovi imali mali domet i slabu preciznost te su se uglavnom upotrebljavali za probijanje utvrda. Tehnička usavršavanja poput prijelaza s lijevanog željeza u broncu, uvođenja drške za ciljanje i podizanja uvis znatno su poboljšali doseg, brzinu i preciznost hitca, a i gradila su se sve lakša postolja. Istodobno se počinje proizvoditi još lakše oružje, ručni top, koji se nešto kasnije preobrazio u pušku. Riječ puška dolazi od njemačke riječi hakenbuchse, a označava top s kukom, jer joj je bila potrebna taklja odnosno potporanj za pridržavanje duge i teške cijevi, kod nas poznatija kao arkebúza. Arkebuza je jedno od prvih vrsta streljačkog ručnog vatrenog oružja: imala je podugačku cijevi i vrlo primitivno paljenje, upotrebljavala se od kraja XIV. stoljeća, kod nas od XV., a zbog velike težine opaljivala se s potpornja na koji se učvršćivala kukom, odatle joj iz francuskog jezika i ime. Služila je kao naoružanje lakog pješaštva, domet joj je bio oko 250 koraka te je strijelac mogao opaliti do četiri metka u minuti. Sredinom XVI. stoljeću arkabuzu je zamijenila mušketa (musketa, moschetto) – imala je veći promjer i dužinu cijevi pa joj je i učinak bio veći. Topniku (cannoniere, artigere, bombardiere) kao i konjaniku u njihovim svakodnevnim aktivnostima smetala je duga cijevi muškete, stoga su topnici i konjanici s vremenom naoružavani mušketama kraćih cijevi iz kojih se moglo pucati iz jedne ruke – bila je to preteča pištolja, valjda i kubure.




»Zadarski su topnici odnosno strijelci vatrenim oružjem osnovali svoju bratovštinu 1615. godine i njihova nebeska zaštitnica bila je sv. Barbara