Planiram promijeniti boravište i trajno se nastaniti u Kakmi!

Slika korisnika admin
uzelac5
Filip BRALA
Grablje u ruke i u Kakmu!

Poznati hrvatski defektolog prof. dr. Slobodan Uzelac igrom je slučaja najviše rangirani političar iz zadarskog kraja od uspostave neovisne Hrvatske. Iako se radi o političaru čija je karijera počela još u bivšem sustavu, zanimljivo je da njegov društveni, ali i politički angažman svih ovih godina nije prestajao, bilo kao člana Srpskog kulturnog društva Prosvjeta ili kao političara SDSS-a. Kao potpredsjednik Vlade RH zadužen je za regionalni razvoj Hrvatske koji je po njemu najveći državni problem. No Markov trg i zagrebačku katedru često voli zamijeniti dolaskom u svoju rodnu Kakmu, gdje će svakom namjerniku s ponosom pokazati vlastiti sustav navodnjavanja „kap-po kap". Uzelac voli reći da je dijete hrvatskog partizana koji se zajedno s hrvatskim drugovima do 1943. borio protiv Talijana, a onda protiv četnika koji su pokušavali nadirati iz pravaca Knina. Nažalost, iako je bio visoko u političkim sferama, 1991. nije uspio, za razliku od oca, spriječiti utjecaj velikosrpske politike na njegov narod. Stoga je i ovaj razgovor vođen u vrtu njegove kuće u Kakmi u maloj pauzi između dva primanja svih onih koji profesoru dolaze ili u goste ili po bilo kakvu pomoć.

Diplomirao u Zagrebu, doktorirao u Beogradu

U Kakmi sam završio četiri razreda osnovne škole, ostala četiri u Biogradu kao đak putnik. Nakon toga završio sam gimnaziju u Zadru, a kasnije defektologiju u Zagrebu. Moram priznati da sam kao dosta dobar učenik malo lutao u odabiru svoje profesije. Bilo je tu nećkanja između matematike, psihologije, defektologije, a u jednom trenutku i vojnog poziva. Ipak na kraju sam se našao u radu s osobama s posebnim potrebama. Magistrirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije i doktorirao u Beogradu. Zašto u Beogradu? Pa tad mi je dosta teško bilo naći komisiju u jednoj od republika, a ja nisam htio da ona bude sastavljena od mojih kolega s fakulteta. Tako sam doktorirao pred jednom mješovitom međusveučilišnom i međurepubličkom komisijom. Jedno vrijeme sam čak radio kao liječnik u Danskoj, a kasnije sam se vratio na fakultet gdje sam se razvijao redovitom putanjom : asistent - docent- izvanredni profesor-redoviti profesor-redoviti profesor u trajnom zvanju. Međutim, cijelo vrijeme sam bio i politički aktivan. U početku u studentskim, a kasnije u zagrebačkim političkim forumima.

Bili ste posljednji sekretar gradskog komiteta SKJ grada Zagreba.

- Da, to je poznato i ja to ne skrivam, štoviše, ponosan sam na to razdoblje. Bilo je to u mandatu 1986. - 1990.

Rekli bi mnogi da je to bilo razdoblje na koje se i nema što biti ponosan. Atrofija SKJ i SKH, raskol između Hrvata i Srba, velikosrpska agresija na ovim prostorima odvela je pravo u rat.

- Ja sam mislio da mogu nešto napraviti i pokušao sam nešto napraviti. Socijalistički politički sustav bio je tad na izdisaju. Pitanje je bilo treba li taj prijelaz biti katastrofičan za ljude i narode ili relativno lagan kao u nekim drugim državama socijalističkog svijeta. Bio sam uvjeren da je moguće napraviti tranziciju bez oružanih sukoba. Kao tadašnji sekretar činio sam da se tranzicija bez takvih sukoba održi kao paralelan proces tj. da SKJ siđe s vlasti prepusti izbornom pobjedniku. U to doba Zagreb je u Hrvatskoj prednjačio u tim demokratskim promjenama. Istina, nismo tad govorili o višestranačju, nego o političkom pluralizmu.

Kad je točno sazrjela spoznaja da SKJ mora sići s vlasti?

Hrvatska se mogla osamostaljivati sa Srbima

- Mogu čak reći točno razdoblje. Radilo se o 1985./86. Tad smo odlučili da Savez komunista napusti rukovodeću ulogu u kadrovskoj politici. Te zadnje četiri godine Partija nije postavljala direktore nego su na ta mjesta dolazili ljudi koji su to zaslužili svojim radom i profesionalnom kompetencijom. U tome smo apsolutno ustrajali i uspijevali i tko god misli da je do „prevrata" došlo naglo 1990. ne govori istinu. Tadašnje vodstvo, ne samo zagrebačko, nego i CK Hrvatske, napravilo je mnogo zahvaljujući ljudima kao što su bili: Drago Dimitrović, Celestin Sardelić i Stanko Stojčević. Oni su napravili puno toga kako bi stranka u vrijeme Ivice Račana mogla ići svojim smjerom.

Tadašnjeg sekretara Stanka Stojčevića i njegovu struju upravo se spominje kao tvrdolinijaše?

- To je netočno. Za vrijeme mandata Stanka Stojčevića donesena je važna odluka da se SK demokratizira iznutra. Za neko vodeće mjesto u Partiji morala su se kandidirati najmanje dva kandidata. Do tad smo imali izbore bez izbora s onoliko kandidata koliko je bilo mjesta. Nakon toga po strani su ostali tzv. „vječni" kadrovi u Partiji. U njegovu mandatu CK je donio odluku da se ide na višestranačke izbore. Druga je stvar što je Stojčević bio čovjek starijeg kova. Bio je krajnje oprezan u donošenju političkih odluka. Kao da mu je malo sporije novo sjedalo u svijest, što nije teško razumjeti. Međutim, činjenica je nepobitna - sve su važne demokratske odluke donesene pod njegovim vodstvom i apsolutno je netočno da je on bio protivnik političkog pluralizma.

Jednom ste spomenuli da unutar SKH, za razliku od SKJ, nije došlo do međunacionalnog raslojavanja kao uvertire u rat. Za dokaz nudite upravo događanja na posljednjem 14. kongresu SKJ u Beogradu.

- Raslojavanja u SK Hrvatske nije bilo niti na 9. kongresu SKH u Zagrebu, niti kasnije na 14. kongresu SKJ u Beogradu. Jedini čovjek iz SKH koji je prešao Miloševiću i njegovoj politici bio je tadašnji direktor Gavrilovića Borislav Mikelić koji je kasnije bio i premijer tzv. Krajine. Loma po nacionalnoj osnovi, ponavljam, a to znam jer sam u Beogradu vodio zagrebačku partijsku delegaciju, nije bilo.

I kad je sve to tako bilo lijepo, u redu, s konsenzusom prema demokratskim procesima, zašto je došlo do tragedije i katastrofe rata?

- Odgovor nije tako jednostavan. Uostalom, svi pojednostavljeni odgovori su u biti pogrešni, zar ne? U sve to uplelo se više silnica. Obično se govori da je u tome veliku ulogu odigrala velikosrpska ideja i to je točno. Međutim, u svemu tome nije ona bila sama. Unutarhrvatske silnice upućuju nas na zaključak da je Hrvatska mogla postati samostalna i uz pomoć Srba iz Hrvatske. Možete o tome i danas pitati, na primjer, i predsjednika Mesića. Dakle, Hrvatska se mogla osamostaljivati sa Srbima, a ne protiv njih. Međutim, bila je dilema hoćete li to raditi s ekstremnom desnicom iz Kanade ili sa svojim građanima u zemlji. Tadašnje vodstvo HDZ-a i predsjednik Tuđman opredijelili su se za tu, kolokvijalno nazvanu, kanadsku desnicu. Kad tome dodate Miloševićevu unitarnu koncepciju pa i velikosrpsku ideju, onda je tu velikog mira i kompromisa teško moglo biti.

Kako ste vi taj dualizam osobno doživjeli? Prilično ste i danas vezani za Kakmu, vaš rodni kraj iako još od 1968. živite u Zagrebu.

- Doživljavao sam to i kao osobnu tragediju. Poznato je da se ni moja obitelj nije baš puno slagala s Krajinom i njenom politikom. Posebno me je pogađalo to što je došlo do prestanka komunikacije s mojom obitelji, roditeljima, braćom i sestrama. Dobar dio njih, uz moju pomoć, kasnije je pobjegao. U to vrijeme sam čak imao zdravstvenih problema te sam bio politički pasivan, ali sam brzo shvatio da se moram ponovno aktivirati. Vratio sam se na fakultet, ali moram reći da nisam imao osim sasvim beznačajnih problema. Ma i ti problemi bili su više od ljudi koji su imali sami sa sobom problema. Rekao bih čak da je situacija bila obrnuta, a kolege i ljudi s mog fakulteta, znajući moje političke stavove, pružili su mi podršku.

Kakma je bila značajno neprijateljsko uporište iz kojeg je gađan Biograd, grad u kojem ste išli u školu. Kako ste to proživljavali?

Obitelj je sačuvala glavu, ali i obraz

- A možete misliti kako mi je bilo. Strašno! Jednako kad bi granata pala u Biograd ili kad bi iz Biograda pala po Kakmi. Dio obitelji pobjegao van, dio u unutrašnjost Hrvatske. Moj brat, uspješan poslovni čovjek, morao je pobjeći u Beograd gdje je od ranije imao neku malu nekretninu, a i tamo je imao problema jer nije htio ići u rat protiv svojih susjeda. Na sreću, sve se završilo relativno sretno. On što mi je jednako važno, nitko u mojoj obitelji nije izgubio glavu, ali niti obraz iako je, istina, bilo podmetanja da se nisu ponašali pravilno i časno. Možda je sve to bilo i zbog toga što sam ja bio upućeniji i što sam imao drugi, viši politički „vidikovac" te sam ih sam argumentirano upozorava na opasnosti od političkih manipulacija i na potrebu da se časno ponašaju.

Kako je došlo do vašeg ponovnog angažmana u politici koji je rezultirao činjenicom da ste danas potpredsjednik Vlade RH?

- Ma, ja sam u „pasivi" bio svega godinu dana, kad sam s dr. Pupovcem počeo graditi srpske manjinske organizacije u Hrvatskoj, zagovarajući samostalnost Hrvatske u odnosu na jugoslavensku federaciju. Time smo nastojali pridonijeti i što skorijem okončanju rata. Pritom smo, koliko god su naše skromne političke pozicije to dopuštale, ipak nastojali graditi hrvatsko demokratsko društvo iznutra trudeći se da Srbi dobiju kulturnu autonomiju prema tadašnjim proklamacijama Hrvatske vlade i međunarodne zajednice.

Sjećamo se da je u srpskoj političkoj misli pojam „kulturna autonomija" evoluirao u pojam „ politička autonomija" radi odcjepljenja od Hrvatske. Je li to i danas opasna sintagma koju Hrvati rado ne primaju uhu?

- Kulturna autonomija je vrlo važna za manjinske narode i mi je danas u Hrvatskoj imamo. Doduše, ne toliko izgrađenu, ali je ona tu, u Ustavu RH i programima svih vlada RH. U to vrijeme bio sam predsjednik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Politička autonomija, sama po sebi, ne osigurava uvijek i kulturnu autonomiju. Imali ste slučaj da su u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u njenom Ustavu, Srbi bili konstitutivan narod u Hrvatskoj. To je, naravno, bilo neprihvatljivo za Hrvate ni Srbima nije donijelo sreće. Moja je teza da je to jednako naštetilo i Srbima u Hrvatskoj. Npr. za sve to vrijeme kad su Srbi bili konstitutivan narod u Hrvatskoj, nije bilo niti jednih novina, osim pravoslavlja, ili knjige koja je na ćirilici izlazila u Hrvatskoj. Istina, ovdje jest bilo ćirilice, ali uvezene iz Srbije. Tek kad smo postali nacionalna manjina u RH počinjemo graditi institucije kulturne autonomije primjerene modernom dobu.

Kako ocjenjujete trenutačne odnose Srba i Hrvata u Hrvatskoj?

- Sve manje lošim. Ne mogu reći da je sve dobro, jer da je sve dobro, onda nemamo što graditi. Nismo još sve postigli. Posljedice rata u mnogim su sferama vidljive, ali je pravac kojim smo krenuli, rekao bih, dobar. Čak bi rekao da dnevno to ide sve manje loše, pogotovo na razinama vrhova vlasti, čak i sve niže iako tamo još uvijek ima problema. I ono što je dio koalicijskog sporazuma SDSS-HDZ i što je Vlada preuzela kao svoj program, nekako na nižim razinama vlasti još uvijek ostaje neriješeni problem.

Ima li tih problema, konkretno, na području Zadarske županije, npr. općine Polača?

- Ima! No, ponovit ću opet, sve manje i manje. I opet imamo istu priču, ono što slijedi s vrhova vlasti manje je problematično vrhu nego među ljudima niže od te vlasti. Iskustva prošlosti su ta koja priječe bolje odnose Srba i Hrvata zbog atmosfere prema Srbima koja je stvarana, a koju su mediji prenosili. To nije ostavilo dobar prostor za suradnju. S druge strane, kad je politički vrh okrenuo politiku od Sanaderova „Hristos se rodi!", ti mediji imaju zaslugu nakon ljuljanja situacije u nekom antisrpskom i antimiloševićevskom istupu. Tu bitne razlike nisu baš uočavane niti pravljene. S vremenom počinje prevladavati mišljenje da je to naše stanovništvo koje želi biti konstruktivno i koje želi graditi Hrvatsku zajedno s većinskim narodom. Usput, koliko god je Sanaderovo „Hrostos se rodi" pomoglo Srbima, jednako je ono pomoglo i njemu u profiliranju HDZ-a u smjeru koji je bio dobrodošao i dobro dočekan ne samo u Hrvatskoj nego, što je ne manje važno, i svijetu.

Često se u ovim krajevima čuje da zapravo poboljšanja odnosa između Hrvata i Srba neće biti, ako Srbi ne kažu tko je počinio zločine i kakva je sudbina nestalih. Preko sto takvih nerazriješenih slučajeva je na području bivše općine Benkovac. Dobar dio lokalnih političara kaže da do zatopljenja odnosa neće doći, ako ne dođe do katarze srpskog naroda na području Hrvatske.

Kolektivna krivnja za bilo koji narod je neprihvatljiva

- Do katarze u srpskom narodu je u najvećoj mjeri već došlo, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Živi sam svjedok toga procesa. A što se tiče zahtjeva da Srbi konačno kažu tko je za što odgovoran, mislim da se tu radi o jednoj, recimo, pomalo dogmatskoj i svakako pogrešnoj sintagmi. Za zločine trebaju odgovarati oni koji su ih počinili. Te zločine nisu počinili Srbi, nego zločinci pa bili oni Srbi ili nesrbi. Zahtjev za priznanjem apsolutne i kolektivne krivnje za bilo koji narod je neprihvatljivo. Umjesto toga, treba učiniti sve da baš svaki zločin bude otkriven, procesuiran i sankcioniran. Mi stoga moramo činiti ama baš sve da pripadnici našega naroda ne samo da ne pružaju otpor tome, nego da budu aktivni i konstruktivni u tom procesu kažnjavanja ratnih zločina. To je i put u kojem se onda izbijaju argumenti priznavanju kolektivne krivice čitavoga srpskog naroda, srpskog ili bilo kojega drugog.

Što priječi veći povratak Srba, strah ili ekonomska situacija?

- Ovo prvo sve manje. Ekonomska situacija, također sve manje. Ipak je prošlo dosta vremena, ljudi su u nekim drugim sredinama započeli nove živote. Vrijeme proteklo od odlaska najveća je prepreka povratku. Djeca koja su se tamo aklimatizirala nemaju odnos prema rodnom kraju kao njihovi roditelji. To je fenomen koji je svojstven svim poznatim izbjegličkim ili povratničkim situacijama u svijetu. Ono što mi činimo jest da svaki čovjek mora imati pravo izbora. Da se bilo kad i bilo gdje po svojoj volji može vratiti svojoj kući. Želi li pak on negdje drugdje živjeti sa svojom obitelji i to mu mora biti omogućeno. Neovisno o tome, vrati li se takav čovjek ili ne, njegova privatna imovina ne može doći u pitanje. Nažalost, mi još imamo ljude u izbjegličkim kampovima u Srbiji. Teško je reći o kojem se točno broju ljudi radi jer su u kampovima smješteni njihovi sunarodnjaci iz ostalih dijelova bivše jugoslavenske zajednice. Također mi je vrlo teško reći koliko se ljudi želi vratiti u Kakmu, jer jedna je želja među tim ljudima bila iskazana prije neku godinu, danas druga, sutra možda treća. Osim toga, ne smijemo zanemariti da su još uvijek u ovim krajevima, koji su i prije rata bili zaostali, ostali nedovoljno izgrađeni uvjeti za rad i život. Daleko smo odmaknuli u izgradnji kuća, počeli smo vraćati ljudima i stanove pa čak i poljoprivrednu zemlju odnedavno, što je bilo ispravljanje jedne političke bedastoće. Dakle, ti krajevi, pogotovo područje Like, od prije su bili pusti i treba ih revitalizirati.

Ova Vlada je vlada kompromisa

Čujemo da osobno, vlastitim primjerom planirate pokrenuti revitalizaciju nekad tzv. „pasivnih" krajeva Hrvatske.

- Otkrit ću vam ekskluzivu. Planiram ovih dana promijeniti boravište i trajno se nastaniti u Kakmi. Bit će i to moj osobni poticaj toj revitalizaciji. Moja domena kao potpredsjednika Vlade RH je upravo taj regionalni razvoj i stvaranje preduvjeta za kvalitetan život svagdje u Hrvatskoj. Nedopustivo je i nelogično da nam je znatan dio prostora zemlje gotovo prazan, ma zbog kakvih razloga, a istovremena toliko bogat potencijalima, napose poljoprivrednim resursima. Potrebno je stvoriti trajne uvjete za život, a ne da, na primjer, među selima u Lici, Bukovici, na Kordunu i Baniji nema autobusnih veza. Sve je tu prepušteno tržišnim uvjetima. Pa ljudi idu taksijima i po 10 km po kruh. Ja nastojim da taj problem riješimo onako kako smo riješili povezivanje otoka s kopnom.

I na kraju, jeste li zadovoljni radom ove Vlade? Kako ocjenjujete njezin rad. Evo, kao po pravilu svakih nekoliko mjeseci imamo neku „krizicu". Zašto je to tako?

- Nisam zadovoljan s radom Vlade. Morali smo i mogli više, ponajprije u metodi djelovanja. Ova Hrvatska vlada je vlada kompromisa, a to je samo manjim dijelom dobro. U tom kompromisu, dakle pogodbenjaštvu između stranaka netko uvijek mora nešto pustiti da bi netko drugi dobio. Dajete podršku i za stvari koje sa stajališta općeg interesa nisu najneophodnije. Na primjer, po mome mišljenju, najneophodniji je upravo razvoj ovih regija. Naravno, štošta dobroga treba razvijati, ali je važno prije toga razvijati ove regije, dakle prije nego graditi neke infrastrukturne ili sportske objekte po i inače zagušenim gradovima. Dakle, kompromis je ipak samo kompromis. Kompromis je možda dobar, ali za završetak neke krize, oružanog sukoba i sl. Međutim, kad razvijaš zemlju, ja ne vidim u čemu bi trebali biti različiti interesi između SDSS-a, HDZ-a, HSLS-a, HSS-a ili bilo koje druge snage. Razvojem dobivamo svi. Uostalom, SDSS se ne namjerava baviti samo manjinskim pitanjima. Dakako, želimo jednako sudjelovati u izgradnji hrvatske države i društva u njoj kao svoje zemlje i u svim drugim pitanjima. Dakako, s jednakim pravima i odgovornostima. Ne prihvaćamo da nas se stalno gura u manjinske teme. Evo, na primjer, zašto netko od nas Srba ne bi možda mogao više pridonijeti rješenju aktualnog hrvatsko-slovenskog spora. To je, načelno govoreći jednako i moj problem, kao i ostalih mojih kolega u Vladi. Na drugoj strani, relativno sam zadovoljan realizacijom nekih sadržaja koalicijskog sporazuma, ali nisam zadovoljan time što nismo rješavali i zajednički riješili gotovo ništa značajno od onoga što je nepredvidivo i neplanirano donio sam život. To je, ponavljam, posljedica dominacije metode kompromisa  nad metodom suradnje. Kompromis me ne zadovoljava. Želim suradnju i zajedničko guranje u ista kola.

KONSOLIDACIJA ODNOSA IZMEĐU SRBIJE I HRVATSKE

Razmišljanja prof. Uzelca o raspadu bivše države i tragedije na ovim prostorima ne amnestiraju nikog od odgovornosti. Ali ipak njegovo stajalište još uvijek odudara od onog hrvatskog pa čak i od službenog stajališta vlade kojoj je on potpredsjednik.

- Osim domaćih silnica, za tragediju su krive i one vanjske. Deklarativno su te silnice htjele očuvati Jugoslaviju, ali su u pozadini radile štošta da do toga ne dođe. Riječ je prvenstveno o izvaneuropskim silnicama. I danas sam mišljenja da konsolidacija europskog tla kroz Europsku uniju kao moćnu svjetsku silu, nije uvijek u interesu njenim partnerima na globalnoj sceni. Danas je manje-više jasno da sukob na teritoriju Jugoslavije nije bio na korist konsolidacije i jačanja utjecaja EU na ovom prostoru, što ne bih mogao kazati za interes SAD, zar ne? Konsolidacija odnosa između Srbije i Hrvatske, između Srba i Hrvata je uvjet bez kojeg ne može biti mira i razvoja u regiji. Odgovornost je tih država za mir u regiji, napose u Bosni kao samostalnoj državi. Naravno, uz ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, ali s naglašenim poštovanjem prema građanima u toj zajednici, što je element koji tamo, kao i drugdje, nedostaje. Pogrešan je i naš potez iznuđen pritiskom Sjedinjenih Država oko priznavanja Kosova. Bilo je još prostora za rješenje pitanja unutar Srbije kako se ne bi povrjeđivao njen teritorij. Izjave naših političara išle su s time da se treba priznati realitet. Kakav realitet? I kakva je to logika? Znači li to da treba priznati realitet Cipra ili da je trebalo priznati realitet Martićeve Krajine? Protiv sam priznavanja tih nasilnih i tobožnjih realiteta. Ovo što govorim govorim sa stajališta interesa Hrvatske. Netko je moćan albanskoj strani unaprijed rekao: „Vi ćete dobiti nezavisnost, a sad pregovarajte!" O čemu se onda uopće ima i zašto pregovarati? Staviti Hrvatsku u situaciju da prizna Kosovo ili neće u NATO je, naravno, bila neprihvatljiva, da ne kažem nemoguća situacija. Niti je sudbina Kosova bila toliko ovisna o tom hitrom hrvatskom priznanju pa da baš ona među prvima mora priznati Kosovo, pa da vlastiti dignitet stavlja na kocku i time dovodi u pitanje odnose sa svojim ključnim susjedom, s kojim mora podijeliti ne samo čast da budu dominantni, nego i odgovornost za stanje u cijeloj regiji. Prilazak EU će, uvjeren sam, relativizirati i relaksirati teške posljedice sukoba koji su se ovdje dogodili, ali potrošeno vrijeme i žrtve su tolike da to sve ne zvuči osobito utješno. Postmiloševićeva Srbija nije smjela tu ostati sama i da zbog njegove politike budu tako kažnjavane Đinđićeva i Tadićeva vlada te narod, država i napose ljudi u njoj, a sve pod izgovorom tobožnje pomoći njima.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno

Komentari

Slika korisnika Mateo
Ma još nam triba Srbadije da popravi prosjek ovoj gradskoj HDZeovskoj vlasti. Neka lokalno reflektira državno! Valjda im neće opet past na pamet isto kao i 1990!
Slika korisnika Farabut
Uspoređivati Kosovo i tzv. Krajinu teška je podvala Slobodana Uzelca. Srbija je kažnjena gubitkom teritorija zbog otvorenog pokušaja genocida na Kosovu i to s pozicija neusporedivo nadmoćnije sile protiv gotovo nenaoružanog albanskog naroda. Za svu svoju agresivnu politiku i zločine na prostorima bivše Jugoslavije morala je biti kažnjena gubitkom teritorija kao što su bili kažnjeni i Italija i Njemačka kao gubitnici krajem 2. sv. rata. U svemu tome nije pretjerano ni izgubila jer je zadržala puno kvalitetniju Vojvodinu, zemlju koju nikad prije nije posjedovala do završnih operacija u 1. sv. ratu gdje se po riječima tadašnjeg francuskog predsjednika ponašala kao "lešinar savezničkih pobjeda". Nasuprot tome njegovi sunarodnjaci u Krajini digli su pobunu protiv razoružane Hrvatske sa svim oružjem koje je JNA doslovno pokrala hrvatskoj TO i poklonila im ga da bi bez stvarnog povoda počinili brojne zločine i protjerali hrvatsko stanovništvo u ime agresivne politike Velike Srbije. To je dakle neusporedivo i sve to Uzelac vrlo dobro zna.
Slika korisnika ivoru
U razdoblju od 1991. do 1993. u gradu Zadru i neposrednoj okolici, dakle na području koje je cijelo vrijeme rata bilo pod nadzorom hrvatskih policijskih i vojnih vlasti, ubijeno je između deset i dvadeset srpskih civila te minirano na desetke kuća izbjeglih Srba, a da nikada ni za jedno od tih kaznenih djela nije otkriven ni jedan počinitelj. Nitko iz tadašnje vlasti, iz intelektualnih krugova, pa ni iz Crkve nije ni jednom javno i nedvojbeno osudio takve pojave. Štoviše, ni mediji, osim Nedjeljne Dalmacije, nisu tome pridavali nikakvo značenje. Početkom listopda 1991. u nerazjašnjenim okolnostima ubijen je policajac MUP-a srpske nacionalnosti Nenad Aćimov zvani Aćim. Kako policija i tužiteljstvo nikada nisu o tom slučaju dali relevantne informacije, niti je počinitelj ikada otkriven, u javnosti su, što je bilo karakteristično za to ratno vrijeme, počele kolati razne verzije po kojima je on navodno davao informacije neporijateljskoj strani. No, ni jedna verzija nije poricala da ga je ubio netko "s naše strane". (...) Možda se tek treba dogoditi zadarski slučaj Glavaš ili se pak mora oglasiti neki zadarski Krunoslav Fehir da bi likvidacije Srba na ovome području nakon više od desetljeća postale medijski, pravno i politički zanimljive.
Slika korisnika Farabut
I ovo gore je još jedna tipična srpska podvala kojom se zamjenjuju uzrok i posljedica. Ako netko i želi manipulirati bilo kakvim srpskim žrtvama onda neka izađe i s imenima žrtava i s imenima odgovornih. Ako ih je i bilo, nije im se ni čuditi u situaciji kad je Hrvatska bila već totalno sluđena otvorenom srpskom pobunom i zločinima kao i otvorenim svrstavanjem tzv. JNA na srpsku stranu, nakon što su Hrvatsku totalno razoružali i oduzeli joj pravo da se brani embargom UN-a na uvoz oružja. Uostalom, svatko tko je bio u Zadru u vrijeme dok je JNA iz kasarni razarala grad na čijoj je grbači puste godine živjela dobro zna koliki se broj snajperista angažirao po cijelom gradu svaki put kad bi svirala uzbuna zbog granata. Jesu li uhvaćeni snajperisti bili možda ti "ubijeni srpski civili"? I kojem je to Srbinu koji je ostao u svom gradu dijeliti njegovu sudbinu srušena kuća? Rušene su kuće samo onima koji su se pokupili skupa sa svojom ljubljenom JNA u nadi da će se pobjedonosno vratiti.