Priča o potopu arheološki je dokazana

U biblijskoj priči se govori o vodama od devet metara, što je blisko današnjem izračunu; sumerska legenda govori da su ljudi prije potopa živjeli u kolibama od rogožine, što je potvrđeno iskapanjima na više mjesta. Također su pronađeni ostatci pakline s kojom su u priči o Noi i u priči o Ziusidri, preživjeli premazivali svoju arku
Jedna predaja iz davnih vremena kao da je danas opet aktualna; priča o potopu. Otočne države s malom nadmorskom visinom poput Sejšela ili Kiribatija sve glasnije upozoravaju međunarodnu zajednicu na mogućnost vlastitoga nestanka, a vlasti na Maledivima ozbiljno razmatraju kupnju veće površine zemljišta u Australiji na koje će se preseliti, ako dođe do najgoreg. I premda se u Jadranskom moru teško može, makar okom laika, primijetiti neko podizanje morske površine, izvješća s različitih stana svijeta govore da se to doista događa i da se sve veća količina leda na polovima otapa i pretače u oceane koji ih okružuju.
Goveda u Zadarskom kanalu
No pojava dizanja i spuštanja razine mora u povijesti Zemlje nije neka novost. Te su pojave u geologiji i arheologiji prilično dobro poznate i razvrstane. Primjerice, prije dvadeset tisuća godina čitav Zadarski arhipelag bio je kopno. Današnji otoci bili su tek vrhovi planina ili brda, a kanali poput zadarskog, srednjeg ili ravskog, plodne ravnice u kojima su pasla stada velikih divljih goveda, glavna hrana ljudima čije tragove nalazimo na Dugom Otoku, Molatu i drugim otocima. U još davnijoj prošlosti situacija je bila obrnuta, pa je more prekrivalo i današnju Panoniju.
Ipak, najveću pozornost čovječanstva oduvijek je budila priča o naglom potopu, potopu koji je na Zemlju stigao kao božja kazna ili odluka bogova, ovisno iz koje tradicije ga se uzima, jer, gotovo da i nema religijske predaje bilo kojeg naroda na Zemlji, koji ne sadrži neki spomen na taj događaj. Je li se taj potop ikad uistinu i dogodio?
Osim bogate usmene tradicije, o potopu postoje i materijalni tragovi. Početci njihovoga otkrivanja vezani su uz djelovanje britanskog konzula u Basri Taylora, koji je po uputama iz British museuma, godine 1854. započeo s istraživanjima u južnoj Mezopotamiji i došao do iznimnog odkrića: ispod jednog uzvišenja zapadno od željezničke pruge Bagdad – Basra, na 31. stupnju Zemljine širine, nalazile su se ruševine Ura, prijestolnice starog Sumera. Ovo veliko okriće nije, začudo, odmah bilo prepoznato, pa su radovi na lokalitetu Tell al Muqqayar ubrzo prekinuti. Tek krajem devetnaestog stoljeća su na lokalitet došli članovi ekspedicije Pensilvanijskog sveučilišta, no ni oni nisu postigli nikakvih uspjeha, niti objavili radove o svom istraživanju.
Povijesna utemeljenost nalazišta
 Do promjene je došlo tijekom Prvoga svjetskog rata, kad su Englezi izvršili invaziju tog dijela tadašnjeg Otomanskog carstva. Zalaganjem Campbella Thompsona, nekad suradnika Britanskog muzeja, a tad na službi u stožeru britanske vojske, koji je počeo sa sondažnim istraživanjima u Tell al Muqqayru, organizirana je prava ekspedicija koja je počela s radom u siječnju 1919. U drugoj fazi istaživanja vodstvo projekta preuzeo je poznati arheolog sir Charles Leonard Wooley. Istraživanja su potrajala neprekidno sve do 1934. godine, a Wooley je o njima zapisao:
“Istraživanja bi se morala provoditi u što većem obujmu i što je moguće dužem vremenskom razdoblju, ali je već od početka bilo jasno da bi ovdje i najpomnije isplaniran program rada teško mogao naći mjesta. Lokalitet bijaše toliko velik da nema te ekspedicije koja bi ga mogla čitavoga iskopati. Morali smo se tako ograničiti na mjesta koja su pokazivala najviše povezanosti s povijesnim spoznajama i na neki način, dati da nas nalazi vode u odlukama o našem daljnjem kretanju.”
Na svijetlo dana su počeli izlaziti zigurati, hramovi, zgrade i bogati nalazi kipova. Materijalno je dokazano postojanje prve sumerske dinastije koju se dotad smatralo više mitom, možda i zbog toga što sačuvane sumerske liste vladara obuhvaćaju vrijeme od 241.200 godina, što je i do danas otvoreno pitanje. No ova su istaživanja konačno opovrgnula postavku da sumerska povijest počinje s tećom dinastijom iz Urnammua.
“Jednog dana”, opisuje Wooley, “radnik je pred mojim očima iskopao duguljastu pločicu od bijelog vapnenca s nekim nadpisom. Dodah je svom asistentu Gaddu, a on je čitao naglas – Aanipadda, kralj Ura, sin Mesannipadda, kralja Ura, izgradio je ovo za svoju vladaricu Nin-Harsag. To je bio dio temelja građevina i najvažniji dio našeg odkrića, što nekome na prvi pogled možda i ne bi izgledalo. Prvo ime nije bilo poznato ni nama, niti ikome drugome, dok je drugo ime bilo, prema popisu sumerskih kraljeva, ime prvoga kralja prve urske dinastije.”
Početak bakrenog doba
Iz ovih istraižvanja nije proizišlo samo oktriće prve sumerske dinastije, nego i mnogo starije El Ubaid kulture, početka bakrenog doba, prije šest tisuća godina, čije se tragove danas već nalazi širom Mezopotamije, a prepoznaje se po karakterističnom keramičkom posuđu.
No istražujući ostatke te kulture, Englezi su naišli na još nešto – sloj za slojem spuštali su se dublje prema početcima ubaidske kulture da bi se odjednom našli u sloju četiri metra debelog nanosa bez tragova ljudske djelatnosti. No ispod tog sloja ponovno se nailazilo na tragove života: opeke, krhotine posuda, pepeo i žbuku, sve dok se nije došlo do zdravice.
Istraživači su počeli pomišljati na potop koji kronolški gledano i jest prvo zabilježen kod Sumerana čiji je Utnapištam, pandan kasnijem Ziusidri, grčkom Deukalionu ili židovskom Noi. Trebalo je obraditi veliku površinu da bi se moglo doći do utemeljenog zaključka. Rezultate istraživanja ovako su opisali autori Hans Georg Niemayer i Rudolf Poertner:
“Ova istraživanja nisu na svijetlo dana iznijela samo kulturu prvih naroda prije potopa, nego je i sam potop po prvi puta izišao iz područja legendarnog i postao utemeljena povijesna realnost koja se može braniti znanstvenim dokazima. Tragovi potopa pronađeni su na različitim mjestima širom Mezopotamije, a četiri metra debeo sloj gliba dokaz je ogromne poplave, koja se više nije dogodila na ovome području. Četiri metra blata znače visinu vode od najmanje osam metara na području od sedamdeset i pet tisuća kvadratnih kilometara. Prema tome, mora da je sva plodna zemlja, od Elamskog gorja do Sirijske pustinje bila potopljena. Sela nestadoše, a samo veliki gradovi na uzvišenjima, među njima i Ur, izbjegli su uništenje.”
Ovim istraživanjem ponovno su još jednom potvrđene iste dvojbene sumerske liste kraljeva koje promatraju potop kao prekid u kontinuitetu povijesti svoje zemlje, a smještaju ga dvije dinastije prije ove koju mi danas smatramo prvom dinastijom iz Ura i koju je odkrio Wooley. Te dvije dinastije sumerskih kroničara danas se nazivaju Uruk i Džemdet-Naser i također su potvrđene arheološkim iskapanjima.
Sir Wooley je bio uvjeren da je njegovo otkriće konačna potvrda priče o potopu te je upozorio i na mnoge podudarnosti između predaje i pronađenih materijalnih ostataka. Primjerice, u biblijskoj priči se govori o vodama od devet metara, što je blisko današnjem izračunu; sumerska legenda govori da su ljudi prije potopa živjeli u kolibama od rogožine, što je potvrđeno iskapanjima na više mjesta. Također su pronađeni ostatci pakline s kojom su u priči o Noi i u priči o Ziusidri, preživjeli premazivali svoju arku. Zanimljivo da su ti tragovi pakline na samoj granici gdje počinje sterilni, potopljeni sloj.
Arka na Araratu?
 Potop međutim ipak nije pogodio čitav svijet. Materijalni dokazi za njega postoje samo na području Mezopotamije, koje po svoj prilici jest bilo pogođeno i gdje je veliki broj ljudi poginuo u poplavama. No Niemayer i Poertner ukazuju da su izrazi kao “čitav svijet” ili “univerzum” za stanovike Međurječja i toga doba imali sigurno potpuno drugo značenje nego li danas, a kad se pripovijest počela širiti i izvan toga područja, postala je općeprihvaćena u svim svojim djelovima, kao što su se kasnije sve do dugo u srednji vijek po zapadu pronosile legende inspirirane Trojanskim ratom ili osvajanjima Aleksandra velikog.
Posljendji pisani trag o potopu potječe pak iz 1975. kad je ekspedicija s rimskog sveučilišta otkrila veliku biblioteku glinenih pločica s tekstovima u klinopisu, kod Tell Mardikha, južno od Alepa u Siriji, na mjestu nekadašnjeg grada Eble. Na tim se pločicama pripovijeda i o životu prije potopa i to ne baš blistavim riječima:
“Nije bilo ovce da se ojanji.
Nije bilo koze da se ojari.
Nije bilo žita od tridest dana.
Nije bilo ni žita od šestdeset dana.
Nije bilo ni sjemenja sitnog nit sjemenja planinskog
Ni sjemenja čistih živih bića.”
Šteta je što sve pločice nisu jednako sačuvane, pa su mnoge nečitljive ili čitljive tek djelomice. Nakon gore iznesenog katastrofičnog opisa slijedi veoma zanimljiv dio opisa nečijih namjera, ali nepotpun:
“Moje ljude što propadaju, ja ću…
Nintu ću vratiti …… stvorova
Vratiti ću ljude u njihova naselja
Oni će podići kuće božanskih zakona u gradovima
Ja ću udjeliti pokoj sjeni….
….. opeke kuća naših na čistim mjestima”
Nakon ovog saznajemo tek da su bogovi odlučili “izbrisati ime čovjekovo”, a na idućoj pločici čitljiva je samo riječ – potop.
I dok se o potopu, makar na području Mezopotamije i bliskog istoka može govoriti sa znanstvenim argumentima, druga je stvar kad je riječ o plovilu kojim je legendarni junak – pa ma kako se zvao – spasio sebe, svoje najbliže i blago od propasti. Svi su junaci gradili brod, arku ili korablju, a prema predaji ona je pristala na vrhu Ararat na Kavkazu. Na tom mjestu nikad nije bilo istraživanja. Osim nepristupačnosti to su priječile i političke prilike. Ararat leži na samoj granici nekad između Rusije, odnosno SSSR-a i Turske, a danas Turske i Armenije, kao prije pojave Rusa na tim prostorima. No odnosi s obiju strana granice, bez obzira tko se tamo nalazio, stoljećima nisu bili prijateljski. Tek su prije nekoliko mjeseci Turska i Armenija uspostavili diplomatske odnose, pa jednog dana možda bude istraživanja i na Araratu.
To je zanimljivo i jer su u jeku Prvog svjetskog rata moskovske novine javile kako su ruski izviđački zrakoplovi kod Ararata primijetili čudan objekat kojega je čak i fotografija objavljena. No, to je bila godina 1916., Fotografija čije podrijetlo može biti i sumnjivo izgubljena je u vihoru Revolucije, a tako i izvješća koje su piloti pisali svojim pretpostavljenima. No je li uopće moguće da će priča o potopu jednog dana dobiti i tako fantastičnu potvrdu? Ili ćemo do tog vremena već raditi oko vlastite arke?