Fahrudin Šehić: Iako nisam dobio obećani stan, ne žalim ni za čim

Prošao sam cijeli rat kao vratar Zadra. Bez obzira što su te četiri godine bile izuzetno teške, nijednog trenutka nisam zažalio što sam ostao u Zadru za koji me i danas vežu najteže i najdraže godine ne samo moje karijere, nego i cijelog života
Ako ste barem jednom u razdoblju od 1991. do 1999. godine bili na utakmici nogometaša Zadra, onda će te se sjetiti Fahrudina Šehića (1970.), vratara koji je obilježio cijelo desetljeće zadarskog nogometa. Šehić je došao u Zadar u lipnju 1991. U sezoni 1990./91. Zadar je kao prvak Međurepubličke lige – zapad izborio ulazak u Drugu jugoslavensku ligu u kojoj se tada 21-godišnji Šehić nadao dodatnoj afirmaciji.
– Nogomet sam počeo trenirati u Nogometnom klubu Krajišnik iz Velike Kladuše gdje sam i rođen. Sa 17 godina potpisao sam profesionalni ugovor za Željezničar iz Sarajeva. U Jugoslaviji sam tada bio prvi igrači mlađi od 18 godina koji je imao profesionalni ugovor. Svakako da su mi kao ulaznica za Željezničar poslužila 33 nastupa za omladinsku i pet nastupa za mladu reprezentaciju Jugoslavije gdje sam bio zamjena Dragoju Lekoviću. Sezonu 1990./91. sam branio u Čeliku koji se tada iz Druge vratio u Prvu jugoslavensku ligu – kaže Šehić koji je ovih dana sa svojim klubom Krajišnik iz Velike Kladuše bio na pripremama u Novalji. U Krajišniku je Šehić pomoćni trener i, dakako, trener vratara.
– Lani smo igrali kvalifikacije za ulazak u Prvu federalnu ligu koja je drugi ligaški rang u Bosni i Hercegovini. Gradonačelnik Velike Kladuše me zamolio da pomogne Krajišniku i kao vratar, pa sam nakon nekoliko godina opet stao na gol i bilo je jako dobro. Uspješno smo prošli kvalifikacije, a ja sam se vratio trenerskom poslu.
To je Šehićeva današnjica. No nas je zanimalo i ono što je bilo jučer. Primjerice, kako je Šehić nakon Čelika 1991. godine završio u Zadru?
– Preko prijatelja Mira Stojanca koji me je spojio s Antom Jurjevićem, prvim čovjekom Zadra. Osim toga Kladuša je uvijek nekako gravitirala Zadru tako da je i moj pokojni ujak Hajdrudin Hušidić nekad igrao za Zadar i tu je ostavio veliki trag.
Ratni počeci
No 1991. godine nogomet je polako padao u drugi plan. Domovinski rat, koji je započeo još 1990., imao je svoju eskalaciju u ljeto i ranu jesen 1991. nakon čega je bilo jasno da će i nogomet na ovim prostorima doživjeti brojne promjene. Šehić se u situaciji kad je tek došao u Zadar našao na prekretnici, otići ili ratni vihor dočekati u tada nepoznatom mu gradu.
– Odlučio sam ostati i to je moja velika satisfakcija kad se govori o godinama kada sam branio za Zadar. Prošao sam cijeli rat kao vratar Zadra, doživio sam mnogo patnje i trpljenja kao uostalom i moji suigrači te svi građani Zadra. Bez obzira što su te četiri godine bile izuzetno teške, nijednog trenutka nisam zažalio što sam ostao u Zadru za koji me i danas vežu najteže i najdraže godine ne samo moje karijere, nego i cijelog života.
U novoformiranoj Prvoj HNL Zadar je plasmanom u Drugu jugoslavensku ligu zaslužio mjesto među 12 momčadi koje su početak sezone čekale kao hrvatski prvoligaši. Kako je rat bjesnio nogomet je bio na čekanju. U međuvremenu u sigurnim dijelovima Hrvatske igrali su se turniri Slobodna Hrvatska.
– Na prvom takvom turniru u Varaždinu proglasili su me najboljim vratarom. Za mene je to bio je to odličan početak u novoj momčadi.
Potom su Zadrani u veljači 1992. otputovali u SAD gdje su u New Yorku i Los Angelesu boravili kod tamošnjih Hrvata.
– Bio je plan da se u SAD-u pripremamo za sezonu u Prvoj HNL koja je trebala uskoro krenuti. Na kraju se pokazalo da su mnogo važniji od priprema bili susreti s hrvatskim iseljenicima koji su nas sjajno primili. Na taj smo način i mi dali mali doprinos povezivanju Hrvata iz domovine i onih koji žive u SAD-u.
Kako je bilo nogometašima u to vrijeme u Hrvatskoj, posebno onima koji su živjeli u neposrednoj ratnoj opasnosti?
– Bilo je teško svi građanima, tako i nogometašima. Trudili smo se raditi kao da se sa strane ništa ne događa premda to nije bilo lako. U Zadru smo trenirali sve dok nisu počele padati granate. Nakon toga znali smo trenirati izvan Zadra, jedno vrijeme smo proveli u Puli, a ponekad bismo se odvezli na Pag i tamo trenirali.
Kad je počelo natjecanje u Prvoj HNL Zadar je domaće utakmice morao igrati daleko od svojih Stanova. Počelo je s domaćinstvima na Poljudu, nastavilo se u Solinu, Stobreču, Senju, Rijeci, Kraljevici…
– Bez obzira na to imali smo veliko zajedništvo koje nas je toliko vezalo da nismo previše razmišljali o tome da domaće utakmice ne možemo igrati na svom stadionu ili da nemamo gdje normalo trenirati, a to su elementarne stvari koje bi jedna momčad u bilo kojem sportu trebala imati. Sve smo to proživljavali zajedno. Kad je trebalo biti u skloništu bili smo zajedno, kad je trebalo ići kupiti hranu išli smo zajedno, zajedno smo kuhali ručak i večeru… Stvarno, bilo je to teško, ali i posebno, a najviše ponosno vrijeme za sve nas. Baš iz tog najtežeg vremena sa Zadrom me povezuju mnoga prijateljstva koja i danas žive.
Pobjegle reprezentacije
Šehić je u Zadru bio do završetka sezone 1998./99. nakon koje je Zadar po drugi put u svojoj povijesti (kasnije je još dvaput ispao) iz Prve HNL preselio u niži rang. Za punih osam zadarskih godina Šehić se, kako kaže, u Zadru nije obogatio. Naprotiv.
– U ugovoru samo imao zajamčeno da ću dobiti automobil “alfu” i stan. “Alfu” sam dobio, ali stan nikada i to mi je posebno žao jer u Zadru ima mnogo prijatelja i želio bih češće doći, posebno danas kada se autocestom Zadar brzo stiže iz svih smjerova. Da imam neki svoj kutak, bilo bi mi lakše, premda su mi i ovako vrata svagdje otvorena. Kažem, žalim što obećani stan nisam dobio, ali nije mi palo na pamet taj dio ugovora sudski potraživati od Nogometnog kluba Zadar jer ima stvari koji se ne mogu naplatiti novcem. Svaki put kad dođem u Zadar meni su i duša i srce puni i želim razmišljati samo o tolikim sretnim trenucima koje sam u Zadru doživio, a koji nisu vezani samo za nogomet.
Brojna su priznanja koja je Šehić zaslužio za boravka na Stanovima. Jedno od njih je ono iz sezone 1993./94. u kojoj je bio najbolje ocijenjeni igrač Zadra, a za mnoge je tada bio i među najboljim vratarima u Hrvatskoj. Jakov Pinčić, koji je cijelo vrijeme bio Šehićev trener u Zadru, 1994. je izjavio da je Šehić među tri najbolja vratara u Hrvatskoj.
– Konkurencija među vratarima u Prvoj HNL je bila dosta jaka. Sjetite se Dražena Ladića, Tončija Gabrića, Miroslava Žitnjaka, Tomislava Piplice, Marijana Mrmića, sve vrhunskih vratara. Bilo je stoga teško reći tko je on nas bio najbolji, posebno kad se zna da smo igrali u momčadima različite kvalitete. Jer jedno je braniti za Zadar ili Segestu, a drugo za Hajduk ili Dinamo. Osim toga mi koji smo radili u ratnom okruženju mnogo teže smo se mogli pripremati za utakmice budući da nismo mogli uvijek trenirati. Stalno smo bili na gostovanjima na kojima smo gubili dosta vremena, a kad kuće bi nas dočekala uzbuna, pa je opet bilo teško trenirati.
Šehić pamti obećanje Miroslava Blaževića, izbornika nogometne reprezentacije.
– Kad smo u travnju 1994. pobijedili moćnu Croatiju na Stanovima 1:0, Miroslav Blažević, trener Zagrepčana, zagrlio me i rekao: “Sine, zvat ću te u reprezentaciju.” Nažalost, nikad ne nije zvao.
Ali, mogli ste nastupati i za Bosnu i Hercegovinu. Zašto se to nije dogodilo?
– Nije se dogodilo iz čisto političkih razloga. Istina je da sam nakon rata dobio poziv Fuada Muzurovića, prvog izbornika Bosne i Hercegovine, i taj poziv i danas čuvam. Bio sam sretan što ću moći doći na okupljanje reprezentacije da bi me nakon toga Muzurović nazvao i rekao mi da me ne smije zvati. Pitao sam zašto, a on mi je odgovorio da je moj otac bio načelnik policije u autonomnoj pokrajini zapadna Bosna. Rekao sam da je to točno i da se ja ponosim svojim ocem. Ni Muzurović ni nitko nakon njega me više iz Bosne i Hercegovine nije zvao. Muzuroviću sam zahvalan najviše zbog toga što nije okolišao već mi je izravno objasnio u čemu je problem. Iskreno sam mu se zahvalio što me se uopće sjetio.
U jednom intervju Šehić je novinaru koji ga je pitao koje su mu želje u budućnosti izjavio da ih ima tri. Prva je da završi rat, druga da Zadar bude stabilan prvoligaš, a treća da dobije priliku na golu hrvatske reprezentacije.
– Točno je da sam to izjavio i danas stojim iza tih riječi. Kad je riječ o ratu ja sam u Zadru proživljavao teške dane kao i svi ostali, ali želim naglasiti da nikakvih problema nisam imao zato što sam muslimanske vjeroispovijesti. S druge strane, moji su roditelji prognani iz svog grada u skobu s narodom kojem i sami pripadamo i to mi je toliko teško palo da više nemam toliko ljubavi prema Bosni i Hercegovini, barem ne onoliko koliko sam nekad imao.
Hrvatska reprezentacija?
– Bila mi je velika želja nastupiti za hrvatsku reprezentaciju kojoj sam možda najbliži bio u vremenu dok je Ivan Katalinić trenirao Zadarkomerc. No poziv za Hrvatsku nikad nisam dobio premda sam po svim anketama bio u najgorem slučaju treći vratar lige, iza Ladića i Gabrića.
Rat je završio, za Hrvatsku niste zaigrali, a ni Zadar nije postao stabilan prvoligaš.
– Zadar mora više vjerovati domaćim igračima. I kad sam ja branio u Zadru često su se znale događati brojne promjene u momčadi svakih pola godine ili godinu dana. Tako je teško stvoriti pravu momčad i zato se nadam da će u Zadru ustaliti momčad s kojom će moći duže vremena trajati u Prvoj HNL.
Hajduk velika inspiracija
Posebno inspiriran Šehić je bio na utakmicama protiv Hajduka. Pamte se njegove sjajne obrane na Stanovima, ali i na Poljudu. Bilo je to vrijeme kada su se “bili” tresli od same pomisli da moraju igrati u Zadru.
– Istina je da me Hajduk uvijek inspirirao i to iz više razloga. Najprije, Hajduk se mora naučiti ponašati kao veliki klub, a to često puta u utakmicama s nama nije bio slučaj. Isto tako volio sam velike utakmice, pune stadione, a poseban je doživljaj bio igrati na punim Stanovima kad bi došli Hajduk ili Dinamo. Znao sam se nositi s pritiscima koji su pratili te utakmice i tada sam uvijek izvlačio najbolje iz sebe. Osim toga ne krijem da sam želio otići u Hajduk i 1998. kada je Ivan Katalinić nakon Zadarkomerca preuzeo Hajduk vjerovao sam da sam blizu prelaska na Poljud. Katalinić me izuzetno poštivao, vratio me iz Posedarja gdje me poslao Ante Čačić nakon što nisam smio trenirati sa Zadrom. Veliko mi je priznanje što je tada Torcida na popis igrača koje želi vidjeti u svojim redovima mene stavila na prvo mjesto. Uz moje ime su i dodali Šehić = Peruzzi. Možda će se nekome činiti nevažnim, ali priznanja navijača su zapravo jako važna.
Kad smo kod navijača, zadarski su vas ljubitelji nogometa posebno poštovali.
– Zadarski navijači su znali cijeniti sve što sam dao Zadru. Pravi navijači uvijek drže do onog igrača koji daje maksimum na terenu pa i onda kad mu ne ide najbolje. Tako sam i ja mogao braniti bolje ili lošije, ali uvijek sam imao podršku navijača jer se nikad nisam štedio.
Iako se niste štedjeli svojevremeno su se oko vašeg imena pojavili problemi 1995. godine nakon utakmice Šibenik – Zadar 3:2.
– To mi je bilo nešto najgore što sam u Zadru doživio. Cijelu noć prije te utakmice nisam mogao spavati, stalno sam bio na zahodu budući da sam imao velikih problema sa želucem. Ujutro sam bio potpuno iscrpljen i na sastanku prije utakmice trener Tonko Vukušić je pitao tko misli da nije spreman, na što sam ja digao ruku. On me zbog toga izbacio iz te prostorije i to me jako pogodilo. Kasnije su krenule neke priče da nisam želio braniti protiv Šibenika. Zbog toga nisam mogao razumjeti ni Vukušića ni Antu Jurjevića jer svi koji su tada pratili Zadar znaju da sam ja s utakmice mogao izostati samo ako sam imao tri žuta kartona. U skoro devet godina u Zadru nikad nisam bio ozlijeđen.
Jedini period u kojem Šehić nije branio za Zadar dogodio se 1997. godine kada je trener bio Ante Čačić koji sa Šehićem baš i nije bio na istim “frekvencijama”. Mjesto prvog vratara prvo je preuzeo Alen Dautbegović, a u ljeto 1997. iz Šibenika je doveden Toni Jurjev. Šehić se tada morao pomiriti sa selidbom u Drugu ligu, u Posedarje. Iako se spustio u niži rang i u Posedarju je Šehić naletio na dugogodišnju mušteriju – Hajduk. Zahvaljujući upravo Šehiću Posedarci su bili blizu senzacije u šesnaestini finala Kupa u rujnu 1997. godina kada su protiv Hajduka do 66. minute vodili 1:0. Pet minuta prije nego je Hajduk izjednačio Šehić je iznenada povučen na klupu. Do kraja utakmice Hajduk je pobijedio 3:1.
– Dogodilo se da sam morao izaći i to je sve što mogu reći o toj utakmici. Žao mi je što tada nismo izbacili Hajduk, bili smo jako blizu, ali nismo uspjeli. Splićani su pristupom na toj utakmici pokazali ono što i danas tvrdim, a to je da moraju još mnogo raditi na tome ako se žele potvrditi kao veliki klub, što po svom imenu i igračima koje su imali svakako jest.
Preporod kod Katalinića
Ipak, odličan Šehićev posao u Posedarju nije prošao nezapaženo. Baš na Kup utakmici s Hajdukom Šehića je snimio Ivan Katalinić, koji je nakon četiri uvodna poraza preuzeo Zadar koji se prethodno razišao s Antom Čačićem.
– Katalinić me odmah nakon te utakmice pozvao u Zadar. Vidio je čovjek o čemu je zapravo riječ i zašto sam ja uopće završio u Posedarju.
Šehićevim povratkom na Stanove počela je najljepša era zadarskog nogometa od hrvatske samostalnosti koja je kulminirala 22. veljače i 1. ožujka 1998. kada je Zadar najprije pobijedio Hajduk na Poljudu, a potom i Croatiju na Stanovima. Obje utakmice završile su rezultatom 2:1. Ne zna se koji je uspjeh imao veći odjek u javnosti.
– To je najbolje što je zadarski nogomet doživio u posljednja dva desetljeća, makar je ne znam za dvije veće pobjede u nizu. Uopće, ta je sezona, u koju smo krenuli sa osam poraza, bila sjajna. Stanovi su uvijek bili puni.
Ne samo da su Stanovi bili puni nego se nakon svake utakmice jedan gledatelj kući vratio bogatiji za “fiat uno”. Za 40 kuna do “fiat una” bio je tadašnji slogan. Kako je igračima bilo u to vrijeme procvata tvrtke Zadarkomerc, koja je bila glavni klupski mecena?
– Bilo nam je dobro, iako nismo ležali na novcima, kako neki možda misle. Naprotiv, živjeli smo vrlo skromno. Plaće su nam redovno isplaćivane, ali je bilo problema s realizacijom onog što nam je obećano ugovorima. Ja sam možda nekim ljudima previše vjerovao. Dolazili su neki igrači koji su za pola godine ili godinu dana znali uzeti i po sto tisuća maraka, a mi koji smo uvijek bili tu smo bili na stalnom čekanju. Tako je valjda trebalo biti.
Kakav je bio vaš odnos s Antom Jurjevićem, direktorom, a kasnije i predsjednikom kluba iz vremena Zadarkomerca?
– U Jurjevića sam uvijek imao povjerenje. Neke stvari su mi stoga teško pale, posebno kada sam odlazio iz kluba, ali to je sada iza mene. S Jurjevićem sam ostao u kontaktu i danas, upoznat sam sa svim njegovim problemima koje je imao posljednjih godina i znamo se i vidjeti kad dođem u Zadar. Kako ono kaže jedan pjesma: “Pamtim samo sretne dane”. Tako i ja kad je riječ o Jurjeviću, Zadru, Zadarkomercu i svemu što me veže sa Zadar. Nikome ništa ne zamjeram.
Idila u Zadarkomercu nije dugo potrajala. Sezonu nakon plasmana u Ligu za prvaka Zadar je ispao u Drugu ligu.
– Problemi su počeli onog trenutka kad je tvrtka Zadarkomerc upala u financijske poteškoće. Plaće su kasnile ili ih uopće nije bilo i odjednom je situacija postala vrlo teška. Ni te sezone nismo igrali loše, ali su nam se poklopili neki rezultati u Ligi za ostanak zbog kojih smo ispali iz lige.
Za Šehićeva mandata u Zadar su dolazili Zoran Varvodić, Alen Dautbegović, Toni Jurjev. Nitko od njih nije uspio izgurati Šehića s pozicije prvog vratara. Uspjelo je to samo nakratko Dautbegovću, potom i Jurjevu, no “jedinica” bi se uvijek na kraju vratila Šehiću.
– U tim mi je situacijama uvijek pomagala moja principijelnost koje sam se držao. Možda su neke vratare i dovodili samo zato da mene maknu, ali ja se time nisam zamarao. Nisam se bojao konkurencije niti stalne potrebe dokazivanja pred trenerima koji su se svako malo mijenjali. Treneri su kod mene cijenili što sam uvijek bio pozitivac i motivator i na treningu i na utakmicama. Nikad me trener nije trebao motivirati, a i bio sam dosta strog prema sebi i tu crtu samokritičnosti zadržao sam do danas.
Koje trenere pamtite iz tog vremena?
– Svakako Ivana Katalinića, iza kojeg je bio i odličan rezultat. Zatim Luka Bonačić koji je veliki stručnjak. Stanko Mršić se pojavio 1995. godine kao mladi trener i već se tada vidjelo da može postati kvalitetan stručnjak, a to je posljednjih godina i potvrdio.

 HAJDUKU ZABILI ČETIRI GOLA

Zadarkomerc je kao domaćin 29. travnja 1998. u Ligu za prvaka ponizio Hajduk na Stanovima i slavio 4:2. Šehić o toj utakmici govori kao da je bila jučer.
– Čuli smo neka ulična nagađanja prije utakmice da ćemo pustiti Splićanima jer nama bodovi nisu ništa značili, a Hajduk je lovio vrh ljestvice. Kad su te priče o puštanju došle do nas znali smo da moramo još više zapeti i pobijediti Hajduk i tako pokazati kakva smo momčad. Bilo je teško igrati tu utakmicu. Kad je sve završilo legao sam ispred svlačionice i plakao. Damir Biškup je mislio da mi je došlo slabo, ali to je bio samo izljev emocija jer je to bila stvarno naša velika pobjeda.

 S TUMBOM KUĆNI PRIJATELJ

Tomislav Rogić, koji se u prvoj momčadi pojavio u drugoj polovini 90-ih godina prošlog stoljeća, ispao je kolateralna žrtva dobrih Šehićevih obrana. Naime, tada mladi Rogić nije uspijevao izboriti mjesto u momčadi.
– Pozicija vratara je specifična jer brani samo jedan. Napadač koji nema mjesta u napadu može pokušati igrati na nekoj drugoj poziciji u momčadi, ali vratar je samo jedan. Kad je riječ o Rogiću on je izuzetan vratar, a u novije se vrijeme potvrđuje i kao kvalitetan trener vratara. Bez obzira što sam uvijek ja branio između nas nikad nije bilo zavisti već smo uvijek bili podrška jedan drugom. Štoviše, Rogić i ja smo i danas kućni prijatelji. Da je Rogić tada branio, imao bi moju puno podršku i ne bih imao riječi prigovora za trenera koji bi Rogića stavio ispred mene.

 UZ BOBANA NAJVEĆI JE BOKŠIĆ

Malo je poznato da je Šehićev cimer iz vremena dok je nastupao za mladu reprezentaciju Jugoslavije bio Alen Bokšić.
– Bokšić je, uz Zvonimira Bobana, jedan od najvećih igrača u novijoj hrvatskoj povijesti. Svi su uvijek isticali Davora Šukera zbog njegovih golova u reprezentaciji, a zaboravljali su da je Bokšić znao odvlačiti po dvojicu igrača i tako otvarao prostor Šukeru. Osim što je veliki nogometaš Bokšić je i sjajan čovjek.

 TRAŽIO GA I DIREKTOR ROME

Kada je u ljeto 1999. Zadar morao u Drugu ligu Šehić je odlučio otići. To je vrijeme kada se za Šehića zanimala čak i – Roma.
– Tada nisam razmišljao samo o tome da odem iz Zadra nego i da se prestanem baviti nogometom. Sve mi se skupilo, Zadar nije realizirao ono što mi je obećao i bio sam na raskrižju što napraviti. Ne znam koliko je javnosti poznato, ali jedan od direktora Rome koji se preziva Piazola me želio angažirati. Osim funkcije u Romi Piazola je bio i generalni menadžer švicarskog Lugana koji je zapravo bio filijala Rome. To njegovo inzistiranje na mom dolasku i danas se može naći na internetu. Piazola je tada izjavio: “Dovedite mi Šehića, ove godine jednog od najbolje ocijenjenog vratara u Hrvatskoj”. Stvari su se s Romom i Luganom zakomplicirale i ja sam na kraju otišao u Krajinu iz Cazina. Kasnije sam branio u Krajišniku iz Velike Kladuše, ali za mene je karijera zapravo završila onog trenutka kad sam napustio Zadar. Nisam imao više snage za novi početak u nekom drugom klubu.

 PRVA UTAKMICA U METKOVIĆU

Prvu utakmicu u Prvoj HNL Zadar je odigrao 3. ožujka u Metkoviću gdje je bio gost Dubrovnika. Zadrani su pobijedili 2:0, a golove su postigli Mate Šestan iz jedanaesterca i Željko Bakarić.
– Te utakmice se posebno sjećam jer smo svi jedva čekali kad će krenuti sezona. I Dubrovčani i mi došli smo na utakmicu iz ratnog okruženja. Bio je prekrasan osjećaj pobijediti na toj utakmici. Kasnije se pokazalo da smo zbog te pobjede, kao i uspjeha protiv Varteksa kojeg smo u drugom kolu pobijedili 2:1 u Splitu, možda i previše poletjeli. Ipak, ostat će zapisano da je Zadar u prvoj prvoligaškoj utakmici u svojoj povijesti upisao pobjedu, a to se pamti.

 SLUČAJNO IZBJEGAO SLIJETANJE AUTOBUSA

U studenom 1993. Zadrani su se vraćali s gostovanja u Vinkovcima gdje su protiv Cibalije odigrali 0:0. Na povratku u Zadar igrači sa Stanova doživjeli su prometnu nesreću u kojoj je autobus s igračima sletio u odvodni kanal uz cestu u Grubišnom Polju. Ozlijeđenih u autobusu nije bilo, a prema pisanju medija Zadrani su pomoć na cesti čekali punih pet sati.
– Igrom slučaja tada nisam bio sa suigračima u autobusu budući da sam nakon utakmice s Antom Jurjevićem i njegovim vozačem iz Vinkovaca krenuo u Zagreb. Tamo sam čekao svoju majku i ujaka koji su morali pobjeći iz ratne Velike Kladuše koju je pogodio međumuslimanski sukob. Tada smo u Zagrebu posljednji put vidio svog ujaka. Suigrači su proživjeli svoju kalvariju u tom autobusu, bilo je teško vjerovati da nas je i to pogodilo nakon svega što smo nam je već donio rat.
Tada je trener Zadra bio Jakov Pinčić, a Šehić je u Vinkovcima vrhunski branio.
– Osim utakmica s Hajdukom taj dvoboj s Cibalijom je vjerojatno moja najbolja utakmica u Zadru. Kad ste spomenuli Jakova Pinčića on je najbolji trener vratara s kojim sam radio, ali i jedan od najboljih trenera prve momčadi Zadra u razdoblju dok sam ja bio na Stanovima. Pinčić je napravio mnogo za Zadar, uvijek je bio na raspolaganju klubu i to treba cijeniti.

 DOBIO DIJETE NAKON 17 GODINA BRAKA

Velike Šehićeve pobjede nisu rezervirane samo na nogomet. Tako je 2. prosinca 2007. godine sa suprugom Betinom dočekao rođenje sina Sandija. Fahrudin i Betina u braku su 17 i pol godina bili bez djece, a onda se rodio Sandi.
– Želio sam da se Sandi rodi u Zadru gdje je i liječnik koji je vodio trudnoću moje supruge. Sandi je naša velika sreća u životu, rodio se u trenutku kad smo se već gotovo pomirili s time da nećemo imati djece.