Selo ljudi žuljevitih ruku

Od pamtivijeka nastanjeno radišnim i vrijednim ljudima, čije su ruke uvijek pune žuljeva i kojima je zemlja bila i ostala majka i prijatelj, izvor prihoda i kakva-takva egzistencijalna sigurnost. – Stalno molimo dragog Boga i Gospu da nas poštedi suše i krupe, bolesti ovaca i peradi, zazivaju Sikovljani

Svega tri kilometra zračne linije od obale  između Sv. Filipa i Jakova  Raštana Donjih i Lužina u  ravnokotarskom se zelenilu  uzduž županijske ceste smjestilo naselje Sikovo. Sikovo se  proteže u duljini od tri kilometra – od crkvice Sv. Roka  na Rogovu preko Prtenjača,  Skadra i Glavčice pa sve do  Zrilića. Od pamtivijeka nastanjeno radišnim i vrijednim  ljudima, čije su ruke uvijek  pune žuljeva i kojima je zemlja bila i ostala majka i  prijatelj, izvor prihoda i kakva-takva egzistencijalna sigurnost.
– Stalno molimo dragog Boga i Gospu da nas poštedi suše  i krupe, bolesti ovaca i peradi,  zazivaju Sikovljani.
Nedostaje vodovod i –  boćalište
Kakve su kuće, takvi su i  ljudi. Pitomi, vrijedni, skromni i nadasve gostoljubivi Zrilići, Erstići, Mitrovići, Mikulići, Prtenjače, Birkići, Colići,  Serdarevići, Mrkići, Deme,  Zubčići, Miljanići, Senkići…  Njih oko 400 u oko 120 domaćinstava raprostranjenih  na 14 četvornih kilometara  površine.
– Škola nam se obnovila,  proširile su ceste do Raštana  Donjih i Lužina, putovi su  asfaltirani i sanirani, izgrađeno je višenamjensko asfaltno igralište, postavljen dobar dio vanjske rasvjete…  Imamo i dva dućana, crkvu,  popa, javnu govornicu, a  poštar Turanjac Marcelo tri  puta tjedno donosi poštu. No,  nemamo boćališta osim onog  kod crkve Sv. Roka, a glavni  vodovodni cjevovod je zasad  tek prošao pokraj kuća, govore nam u Prtenjačevima,  zaseoku koje je zasigurno prvo u Zadarskoj županiji i šire  izbušilo bušotinu da bi uz  pomoć crpki imali vodu i za  piće i zalijevanje.
Ni na istočnom ni na zapadnom kraju sela nisu sasvim utvrđene administrativne  granice.
– Prtenjače kao da pripadaju Sv. Filip i Jakovu, Turnju  i Sikovu, a Zrilići i Sikovu i  Raštanima Donjim, objašnjava Bore Prtenjača koji je na  Liskovici uz pomoć Mladena  Kutije “poškarica” voćnjak  bresaka.
Zadnja katastarska izmjera  u Sikovu je bila 1876. godine  za vrijeme Austro-Ugarske.
– Nestrpljivo očekujemo  početak katastarske izmjere jer su zastarjele ili  nepostojeće zemljišne  knjige veliki problem, jada  se poznati poljoprivrednik  Tomislav Demo, povjerenik za osnivanje ispostave  županijske Hrvatske poljoprivredne komore, na  sijelu uz bogat stol u “crnoj kužini”.
Usprkos petoro malodobne djece Tomislavova  supruga Marina je pripremila spizu za “prste polizati”, a božansko crno  vino je “ka grom”. Did  Živko se, nažalost, dobrano razbolio pa nema više  Granove i Zekulje.
– Ako je hrvatska pamet  uspješna vani, može to biti  i u Hrvatskoj, uvjeren je Demo koji s optimizmom gleda  na hrvatsku budućnost.
 Svi u polju
Subota je. Cijelo  je selo bilo u polju,  vinogradima, maslinicima ili voćnjacima i u kućama  nismo pronašli donačelnika Vedrana  Zrilića, predsjednika mjesnog odbora Josipa Zrilića, a niti dobro  znanu “sportsko-poljoprivrednu” braću Erstiće.  Željko Prtenjača  otišao je voziti autobus na otoke,  Mirko Erstić priprema betonsku  mješalicu, vatrogasac Sv. Roka Niko  Erstić sa ima slobodan dan, Roko  Birkić posprema  sjeme poriluka, nekoliko školaraca se vozi na  bicikli, mali Roko i Petar su u  maškarama, a Dinka Zrilić  prispijeva na sijelo…
– Sikovo je sve do 1869.  godine bio zaselak Turnja. I  danas poneki mještani imaju  obiteljsku grobnicu na turanjskom groblju. Tijekom Kandijskog i Morejskog rata Sikovo su naseljavali i uskoci iz  Bukovice i Like. U ovom poljoprivrednom raju, svojevrsnom “vrtu ovog kraja”, danas  uglavnom žive potomci Medviđana, dok Prtenjače dolaze  iz Polače, doznajemo od dobro upućenih.
Na Osridaku kod spomenika žrtvama fašizma i tzv.  Titovih borova  na višenamjenskom igralištu u rano subotnje poslijepodne ni žive  duše.
– Ovisno o zaseoku i stoljetnim običajima, Sikovljani  za svog zaštitnika imaju svece  Roka, Ivana i Nikolu te Veliku Gospu. U Erstićima je  mjesna crkva Sv. Nikole Tavelića, bez zvonika i s malim  zvonom razapetim na četiri  električna drvena stupa. Zvonik samo što se nije započeti  raditi, u predvečerje nas uvjeravaju od cjelodnevnog rada  već pomalo umorni Sikovljani.