O Đoletu s onima koji su svirali i surađivali s njim: “Cijela ta priča s Đoletom bila je jedna bajka, poezija koja svira”

I opjevana novosadska Ulica Jovana Cvijića, baš kao ni i ostatak nekadašnje države od trenutka kad je »Panonski mornar« pospremio svoje note, svoja slova i svoju »boju« u kofer te krenuo put nebeskih visina, zna da ništa više nije i neće biti isto.
Mnoge su generacije rasle, zaljubljivale se, tugovale i veselile se s, po mišljenju mnogih, najboljim kantautorima s prostora od Đevđelije pa do Triglava. Ode Đole, ode emocija kakvu je mogao dati samo on. Rijetki su oni koji nemaju neko svoje sjećanje vezano uz njega, neki stih, neku pjesmu koju će pamtiti do kraja života, a Opatijac Elvis Stanić, eminentni hrvatski gitarist imao je tu sreću da osam godina dijeli pozornicu s nikad ostvarenim »centarforom školskog tima«.

– Puno smo toga prošli u tih osam godina koliko smo zajedno svirali. A svirali smo po cijeloj Jugi. U Balaševićev bend došao sam sasvim slučajno. Bio sam u vojsci u Puli, i bila je 1984. godina. Sa mnom je »vojničku svakodnevicu« dijelio Aleksandar Kravić Caki, koji je tada Đoletu svirao bas i koji se, kad ih je napustio ondašnji gitarist sjetio mene i rekao Đoletu da zna dobrog gitaristu iz Opatije koji može uskočiti. Đole je najprije rekao »pa šta iz Opatije, daleko je, kako ćemo«, a onda mu je rekao da me pozove.
Kao mahnit sam uvježbavao sve Đoletove stvari i kao »na probu« krenuo u Vojvodinu. U taj Sombor otišao sam spreman ali s puno treme. Ma, tresao sam se od frke.
A onda se pojavio on, predstavio se i upitao »znaš da sviraš Petla«. Odgovorio sam – znam, a on – da čujem. Odsvirao sam, Samo je rekao »aj’ na pozornicu, ako znaš Petla, znaš sve«. I tako sam ja došao na upoznavanje, a završio na stejdžu s Đoletom i s njim na mnogim pozornicama svirao punih osam godina, sve dok se to zbog rata moglo. Od 1984. do 1992. godine, ispričao je Elvis.

lvis i Tonči i nakon prestanka zajedničkih svirki često su se čuli s Đoletom
Put u nestvarno
Ono što ga je sve te godine zajedničke svirke uvijek fasciniralo je činjenica da je Dorđe Balašević na pozornici, i Đorđe Balašević izvan nje isti čovjek.

– Ni trunke glume ili neiskrenosti nikad kod tog čovjeka nisam osjetio. Ma, svaki trenutak proveden s njim bila je svojevrsna stand up komedija. Vjerovali ili ne, na turneje po cijeloj Jugi išli smo stojadinom, nerijetko i nas šestorica unutra. I tako tijekom cijele godine. Svirao sam s mnogima ali jedino kod njega sam vidio kako netko izgara na pozornici. Kako se cijeli unosi u svaku pjesmu i odvodi i sebe, i nas iz benda, i publiku u neke više sfere.
U nestvarno. Često smo na tim koncertima znali zaplakati skupa s njim i publikom, i mi iz benda. U pozitivnom smislu rečeno, zapravo je bio neprofesionalac jer kod njega nikad nije bilo »ajmo odraditi koncert«, on je svoje koncerte koji su trajali minimum tri sata, a često i više od četiri uistinu živio. S druge strane, bio je nenadmašni improvizator.
Zbilja takvu osobu u svojih 57 godina nikada nisam sreo. Za mene je on oduvijek bio prvenstveno pjesnik. U njegovim su stvarima tekst i glazba uvijek slijepljeni, dišu zajedno. On je bio poezija koja svira, kaže Elvis.

Zadnje zajedničke svirke u Skopju će se Elvis cijeli život sjećati.

– Tonči i ja smo iz Ljubljane letjeli za Skopje, no, bio je rat. Nakon koncerta trebalo se i vratiti kući, a tada je na skopskom aerodromu bilo 120 registriranih kompanija i svaka je imala jedan avion, pilota i stjuardesu. Mi smo se trebali vratiti s avionom »Avioimpexa«. Izgledao je kao naše kurjere iz 70-ih godina prošlog stoljeća.
Bilo je desetak putnika i dvije debele plave stjuardese – Ruskinje. Netom prije polijetanja ulazi na zadnja vrata majstor s alatom i počne se svađati s pilotom.
Nakon nekoliko minuta prepucavanja, majstor odlazi, a stjuardesa moli putnike da se premjeste naprijed radi balansa. Polijećemo, kad 50 sekundi nakon rulenja po pisti, gase se motori.
Premrli smo, ipak ih je pilot opet aktivirao i Tonči i ja smo stigli do Ljubljane. Nakon tjedan dana taj isti se avion zabio u brdo kraj Ohrida, poginulo je 150 ljudi. Uglavnom, tad smo shvatili da svirke s Đoletom više ne mogu ići.
Sve te godine ostali smo u kontaktu, a iduća zajednička svirka bila nam je na »Ljetnoj« 2010. godine, kad nas je zvao da mu se pridružimo na stejdžu, prisjeća se Elvis.
Šmi i Milija
Elvisa je Đole zvao Šmi, pitamo zašto.

– A valjda sam ga podsjetio na onog dječarca iz Petra Pana.

Bio je Elvis i Milija na jednom koncertu.

– Jesam. Već je počelo ratno doba i svirali smo, negdje, ne sjećam se više gdje, ali negdje gdje nisi baš bio na čisto kako će publika reagirati na Elvisa i Tončija, pa je Đole predstavljajući svoj orkestar rekao »za gitarom Milija Stanić, za bubnjem Nikola Grabušić«. Zapravo je to bila naša interna zafrkancija na stvarnost.

Šmi ili Elvis na koncertu u Sava Centru ostao je »paf«. Iznenadio ga je Đole kao nikad nitko.

– Je, usred koncerta je počeo priču o tome kako je mislio da će biti gitarist, kako mu je Josip Boček poklonio »stratocastera«, ali kako će taj »strat« puno bolje zvučati u nečijim drugim rukama. Rekao je – zato je tu Šmi i njemu poklanjam gitaru. I darovao mi ju je pred punim Sava Centrom.
Naime, znao je koliko često putujem na relaciji Krk – Beograd i koji je štrapac u avion nositi instrumente. Mogao bih još danima pričati o svom životu s Đoletom, ali tu će mo stati i još ću samo reći – cijela ta priča s Đoletom bila je jedna bajka, zaključio je Elvis.

Vjeko Alilović, Đorđe Balašević i Sergio Dlačić ili Primorsko-panonska mornarica«
Zvijezde su rekle – dođi
I Tonči Grabušić, nadaleko poznati i priznati riječki bubnjar, jedan je dio svojih glazbenih godina dijelio s Balaševićem.

– Strašno me pogodila vijest o Đoletovoj smrti. Svako toliko bismo se vidjeli, a često čuli. Svirka s njim je obilježila moju glazbenu karijeru. »D-Moll« smo snimili zajedno… Bio je to najljepši period mog života kao glazbenika. S Đoletom sam snimio dva albuma. U bend sam došao 1988. godine i ostao sve dok je to rat dopustio.
Ustvari sam bez riječi. Čuo sam se sa svim dečkima iz benda. Šokantno je to sve skupa. Mislim si – vjerojatno je ispunio svoju životnu misiju i zvijezde su rekle – dođi. Imao sam sreću i veliku čast što sam bio dio tog cirkusa.
Bile su mi 23 godine kad sam došao u Đoletov bend. Mnoge sam Božiće i Nove godine dočekao u krugu njegove obitelji. S njim je uvijek sve bilo puno pozitive.
Imao je takve provale na koje si morao plakati od smijeha. Hoteli, pumpe, »bekstejdževi«…, sve to nosi gromoglasan smijeh u mom sjećanju. Voljeli smo se svi skupa vucarati po »fastfudovima« i samo šala, smijeh i dobra zafrkancija. Čak me je uvrstio i u svoju knjigu »Tri posleratna druga«.

Ganuo me je kad je svoj koncert počeo pjesmom »Neki novi klinci« i posvetio je mojoj tek rođenoj kćeri Gabrijeli. Tad je Dvorana mladosti uistinu pukla po šavovima. Dani, zapravo godine s Balaševićem, e to su bili moji dani ponosa i slave. I dandanas u garaži u kojoj vježbam bubnjeve imam izvješenu sliku »iz davnine«, zajedničke prošlosti benda, mene u bendu i tog velikog čovjeka i glazbenika, priča Tonči.
Onaj koji s glazbenom legendom regije nije svirao ali je u sklopu firme »Thorax Production« bio dio tima koji je promovirao i organizirao Đoletove koncerte je Vjeko Alilović.
Njegova sjećanja na legendu glase ovako:

– Dugogodišnja suradnja je donijela pregršt zanimljivih i jedinstvenih trenutaka, baš onakvih kakav je Đole i bio. Zauvijek cu pamtit’ kako je znao pitati za mene na turnejama jer je znao da ćemo riješiti sve i kad to izgleda nemoguće. Slavonski Brod, 8 navečer pred sam koncert »Vjeko, jel’ postoji ikakva šansa nać’ sprej za nos?«
Nakon par minuta ga je imao, pogledao me je i rekao »neću pitat’ kako, znao sam da ćeš to riješiti«. I nasmijao se. Bilo je tako i s »pastilama za grlo« u Splitu, burgerom iz Archiea u Opatiji, a onda bi u trenutku rekao »Vjeko, s tobom se nisam još fotkao, ajd’ ovamo«… Jednostavan, Đole, ispričao nam je Vjeko.

Tonči Grabušić i Elvis Stanić krajem 80-ih prošlog stoljeća u Đoletovom bendu
Cjeloživotni učitelj
Tako zbore oni koji su Balaševića poznavali, a na društvenim mrežama s njim se oprašta cijela regija. Od mora dirljivih rečenica izdvojili smo post Ive Polića, bakaračkog kapetana. U njemu stoji sljedeće:

– Tek je počela školska godina, za nas novi, profesor logike ispisuje na školskoj ploči veliko SUD. Onako, baš za polovicu ploče. I pita razred, što mislite što predstavlja jedan logički sud? Ja šapćem Robertu do mene u klupi: »Verujem, cenjeni sude, da dobro poznaješ ljude, vi barem imate posla jer… led je led, red je red, ćuk je ćuk, vuk je vuk, ćud je ćud, al’ sud je sud.«

Profesor se okrene, i pita – Polić jel’ tako?!

Ja si mislim, kako me je samo čuo i tako odmah zapamtio. On se nasmiješi i kaže mi: »Nećemo sad o Balaševiću, koncentirajmo se na logički sud.« I pokaže na školsku ploču. (Gimnazija, 3. razred)

Godinama poslije, iskrcao sam se z broda kao časnik palube, »…k’o carski poručnik, mlad i uobražen…«, i vidio da je legendarni Đole kod nas u Opatiji, na Ljetnoj pozornici.

Probijajući se kroz publiku, slučajno naletim na svog omiljenog profesora iz srednje škole, bio je sa ženom, pozdravim ga, i pita me godinama poslije onog 3. razreda gimnazije: »Polić, jel’ tako?«

Tako je, profesore.

»Red je red, sad možemo o Balaševiću!«

I pokaže na Ljetnu pozornicu.
Eto, i dan danas se toga sjetim. Kako je to uopće bilo moguće?! Koji su tu zakoni sinkroniciteta bili u igri?!
Zbog tog sam profesora zavolio i logiku, i sociologiju i filozofiju, pisao maturalni rad iz iste, išao na natjecanja, uzeo njegov treći predmet na maturi…

Zbog tog sam profesora, vjerojatno i sam odabrao ovo zvanje nakon navigacije.

Zbog Đorđa Balaševića sam potajice slušao bratove kazete i CD-e, prošao 2. srednje s 5 samo da bih mogao ići na Koncert u Pulu 2001., išao vlakom u Zagreb na koncert direktno iz maturantske klupe, išao na raznorazne Đoletove tribute cover bendove kad god bi svirali u Rijeci, više ili manje dobre, čitao njegove knjige, koje su bile zapravo njegova poezija i stihovi ispisani u rečenicama…, smijao se njegovim forama između pjesama, uživao u njegovim pričama, pokušavao razumjeti njegove poruke, koje su u svojoj suštini bile jednostavne poruke ljubavi i mira, (p)ostao pacifist, Đole me je naučio da je svaki rat u početku već izgubljen: »Jedan D-mol me razvali, neki bi to prosto, tugom nazvali…«

Mirno more tamo gore među zvezdama, panonski mornaru!
____________________________________________________________________________________________

Odlomak iz Balaševićeve knjige »Jedan od onih života«
Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmogoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
»Zauvek?«- pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da »zauvek« ne postoji…