Život na korak do smrti – za svega 6,99 kuna!

(Zbog nedostatka prostora, da ne  bude na uštrb same kolumne, danas  nema podnaslova – op.a.)
U novinama možete pročitati i ovo:  “To je oblik ponašanja, bolje rečeno:  oponašanja, koje je istraživao David  Philips, sociolog sa Sveučilišta San Diego  u Kaliforniji, koji je sredinom prošlog  stoljeća radio niz istraživanja o samoubojstvima. Utvrdio je tako da novinske  vijesti o samoubojstvima povećavaju  stopu samoubojstava idućih dana: netko tko se osjeća loše vidi što je napravio  ovaj drugi, dobije primjer i «uputu» i…  Tako je, primjerice, nakon smrti Marilyn  Monroe stopa samoubojstava u SAD  privremeno skočila za 12,99 posto. Philips je također uočio da vijesti o samoubojstvima povećavaju čak i broj  automobilskih nesreća, otkrivši da je  sutradan nakon medijski popraćenog  samoubojstva broj smrti u automobilskim nesrećama skakao u prosjeku za  5,99 posto. Tu su vjerojatno u igri oni  koji svjesno ne razmišljaju o suicidu, ali  nesvjesno voze samoubilački i dopuštaju slučaju da odluči, kao u ruskom  ruletu. To je razlog zbog kojeg nikako ne  treba objavljivati i medijski eksploatirati  vijesti o samoubojstvima, ukoliko se ne  želi biti suodgovoran za lančane efekte…”, piše Robert Perišić, a ako baš  hoćete, sve je to 99,99 posto istina.
Kao kad bih ja u ovoj novini najavio  da ću uskoro izvršiti suicid, e da bi  naklada skočila makar za 0,99 posto. A i  bila bi to kao neka fora, najaviti vlastitu  smrt u novini, i tako dobiti svojih warholovski zagarantiranih petnaestak minuta slave. Ili barem 14,99 minuta?
U vezi Sarah Kane, najprovokativnije  engleske i svjetske dramatičarke posljednjih desetljeća, koja jest počinila  samoubojstvo, i to u 28. godini, ostavivši  za sobom pet drama i jedan kratki film,  dodajmo kako je njezin junak Hipolit  bio jedan dekadentan princ, depresivan  unatoč ljubavi koju mu nude maćeha i  polusestra, a za potpunu sreću treba mu  još samo 9,99 posto od cjelokupnog  iznosa sreće.
‘Crna zora’, čije je ime aluzija na  ‘Zlatnu zoru’ Aleistera Crowleya (famozna Golden Dawn), lokalna je, amaterska skupina. Nisu povezani s drugim  skupinama, no i takvi su bili dovoljno  opasni za jednog dečka, da povjeruje  kako njegov život nema smisla. Prava je  opasnost ‘Crna ruža’, luciferijanska skupina koja djeluje u Hrvatskoj i svijetu. U  bivšu je Jugoslaviju došla 70-ih. 80-ih se  razbuktala, ali je sve zataškano nakon  što je Aleksandar Milles organizirao veliku pljačku Nacionalne i sveučilišne  knjižnice u Zagrebu. On je bio među  prvima u Crnoj ruži. Bila su tu i djeca  moćnika i razni funkcionari, pa je sve  namjerno pretvoreno u urbani mit i  priče za plašenje djece, kako bi sve  izgubilo na vjerodostojnosti. Aleksandar  Milles prvi je u zatvoru u Lepoglavi  detaljno opisao kako se ljude navodi na  samoubojstvo. Ubili su se i njegov otac i  sestra, oboje novinari, a potom, 90-ih, i  sam Aleksandar u zatvoru. I sve je ovo  99,99 posto istina. Kao i najnovije tvrdnje da su djevojke koje su se bacile sa  crkvenog zvonika na Rabu također bile  članice Crne ruže. I one dvije cure što su  se nedavno bacile u rijeku negdje oko  Siska. I još nekoliko tinejdžera pride. A,  pst!, slušaj ‘vamo, navodno je i Ružica  Sokić članica te grupe. Jest da nije baš  crna, al’ je brate bar Ružica. Ma nisam  sto posto siguran, al’ jesan makar 98,99  posto.
A poznatog američkog pisca i profesora na claremontskom fakultetu Pomona, Davida Fostera Wallacea obješenog je pronašla njegova supruga.  David Foster Wallace, pisac poznat po  romanu “Infinite Jest” objavljenom  1996. godine, pronađen je mrtav u  svom domu u Claremontu u Kaliforniji,  a imao je svega 41 godinu. Iz claremontske policijske uprave javili su da  ih je Wallaceova žena nazvala u jedan  petak navečer (nije bio trinaesti, već 12.  listopad) i rekla kako je u svom domu  pronašla obješenog 46-godišnjeg supruga. Časopis Time Wallaceov roman  ”Infinite Jest” stavio je na popis 100  najboljih romana objavljenih na engleskom jeziku od 1923. godine. Roman  koji ima više od 1000 stranica pronašao  je svoje mjesto i u centru za odvikavanje  od droga i u jednoj elitnoj teniskoj  akademiji.  Osim toga, Wallace je napisao i roman “The Broom of the System”, zbirke kratkih priča “Girl With  Curious Hair” i “Brief Interviews with  Hideous Men”, kao i zbirku eseja “A  Supposedly Fun Thing I’ll Never Do  Again”. Radio je kao predavač kreativnog pisanja na sveučilištu u Pomoni,  SAD. Nažalost, na hrvatskom sam uspio  pronaći prevedenu samo jednu jedinu  njegovu kratku priču, “Inkarnacija  spaljene djece”, i gle čuda, baš po njoj  dobila je naslov cijela knjiga kratkih  priča suvremenih američkih pisaca  “Spaljena djeca amerike” (Zaddie Smith  vam predstavlja..) u biblioteci ‘Tridva  jedan’ u izdanju V.B.Z.-a iz Zagreba. A  samo ta jedna jedina priča bila je dovoljna da me uvjeri kako nije slučajno da  je i Jonathan Franzen za Wallacea ustvrdio kako je literarni genij i jedan od  ponajboljih suvremenih svjetskih pisaca, pa me tim više čudi činjenica da još  nisu reagirali niti Nenad Rizvanović  (glavni urednik i urednik ove knjige u  V.B.Z.-u), ni Prtenjača, Glamuzina ili naš  Roman Simić, netko od tih naših mladih  pisaca, urednika i, uopće, intelektualaca, zaljubljenika u knjige i književnost,  jer sam 99,99  posto siguran kako bi i  Wallace (ne pisac detektivskih romana  Edgar Wallace, i ne Irving W., autor  “Kluba obožavatelja”, a ne i Daniel W.,  autor kultnog romana “Krupna riba”/snimljen i odličan film, ne sir William Wallace, ne guverner i predsjednički kandidat Georg W., ne antropolog Alfred Russel W., niti Wallace  Lewis, autor “Ben Hura”, ni Randall W.,  autor “Braveheart-a”/hit film s Melom  Gibsonom, a bogami ni Max Wallace,  autor biografije o Kurtu Cobainu, a nije  ni W. iz dua Wallace & Gromit…) bio  pravo otkriće na književnoj sceni, nešto  poput svojevremeno otkrića Carvera,  Houellebecqa, Welsha, Ammanitija ili,  recimo, Nicka Hornbyja, pa bi i financijski odjek među čitateljima bio  posve zadovoljavajući i zacijelo bi  opravdao prevođenje ovog autora na  naš materinski jezik.
A kada su novinari priupitali kazališnog redatelja Božidara Violića (nije u  rodu s Ninom Violić – za neupućene, a  znatiželjne) vodi li život u Hrvatskoj do  mizantropije, evo što je na to odgovorio  (citiramo, uz opravdanje da mi rečenica  prečesto počinje sa samoglasnikom a).
– Vodi do osjećaja besmisla. Besperspektivnosti. Kad nešto radite,  možete raditi samo to, bez osjećaja da,  radeći jednu stvar, pripremate drugu – a  to se zove perspektiva. No, toga u  Hrvatskoj nema. Vrijedi samo i ovdje.  Nema jučer. Ne vidi se razlog radi kojega  bi trebalo raditi i živjeti. Svedeni smo na  goli opstanak, na život od danas do  sutra.
I to je također 99,99 posto istina,  dodao bih.
Ma koga oni zajebavaju s tih zarez,  devedesetidevet?! Kao, mi smo glupi pa  ne vidimo kako nema nikakve stvarne  razlike između 15 i 14,99 kuna! Ili je to  izmišljeno zato jer znaju da nitko neće  sačekati da mu prodavač/ica uzvrati  onih 0,99 od kune, onu jednu jebenu  lipu?! Pa onda, shodno staroj logici –  cigla po cigla palača, eto i ovdje zarade  – lipa po lipa – i ja čapala za čarapu. A  drugu će dobiti za svega 3,99 kuna. I to  ti je život u Hrvatskoj danas. Više-manje,  po …,99 kuna. Uzmi ili ostavi. Treće  nema (osim, možda, ukradi!?). Glavno  je da naše prosvjednike nitko ne smije  da bije. Uuups!, tuče. Malo – prekosutra.