Kapa priča priču

Narodna kapa u ruci dičnog zadarskog Prominjanina Marka Kneževića priča priče. U ovom slučaju, ispričala je u susretu s vrtićkom djecom koje se održalo pod geslom “Čija je kapa starija?” U stvarnosti, nije bilo toliko važno koja kapa može biti bukvalno starija već za koju se veže najviše uspomena. I to je, zahvaljujući Prominjanima, uspjelo. A uspomene kakve se za ovakve kape i nošnje nisu osobne naravi, poput prisjećanja na odjeću u kojoj se udala vlastita baka ili oženio djed ili pradjed. One sežu u područje kolektivnog pamćenja, i, što je s njima najkarakterističnije, to su ratne uspomene.
Ratovi u pitanju su oni iz XVII. stoljeća. O njima pjevaju i narodne pjesme, po njihovim bilježiteljima iz XIX. st. okamenjene u svojim verzijama kakve danas poznajemo iz Matičinih knjiga i na njima zasnivanima kasnijim, pojednostavljenim prepričavanjima. Folkloristički definirano, naracija ovakve kape slijedi pripovijest o bitci i znakovima uspomene na nju koje kapa nosi. Kao i uvijek s pričama, na tom mjestu slijede inačice – najzdravije jamstvo vitalnosti predaje, koje toliko nervira čistunce. Ponegdje se pripovijeda o četrnaestero (ili trinaestero) braće i muževa čiju uspomenu u njihova dva reda čuvaju krupni vezeni ukrasi sa strane. Gdjekad su to spomeni žalosti na te poginule junake, a ponegdje opet i uspomena na radost nakon njihovog sretnog povratka iz kreševa. Pripovijedanja imaju i svoje proslove i pogovore. Napose u Lici je živa predodžba kako čvorovi resa u kiti (obično njih devet) daju naznačiti broj sela u kraju kojega je takva kapa tradicija, dok je na ovoj prominskoj kapi devet vezenih kolutova simbol devet kapitanija, kako se tamo priča. Kapitani, serdari i harambaše, svatko od njih ima ovdje mjesta za evociranje, zajedno sa samim obrisom planine nad starim Oprominjem.
Koliko su predaje doslovno točne, stvar je uvijek iznova doživljene dileme. Istina je, na svijetu ima i onih s tančinama vjerno prepričavanih tisućljećima. S druge strane, nije teško susresti se s predajom starom tek naraštaj-dva koja je pogubila konce povijesne točnosti. No, to i nije poanta. Kronologija bitke se ne će pisati iz kape. Ipak će si malo koji moderni udžbenik povijesti priuštiti propust da značaj zbivanja za ljude i njihove zajednice ne ilustrira i citatom pripadne predaje ili subjektivne usmene povijesti.
To da su bitke XVII. stoljeća u predaji kape, kao i u predaji pripovijedanja, još žive determinante identiteta svojega kraja, doista je vrijedno opažanje. Toliko je toga što je među ledenjacima kolektivnog pamćenja utonulo pod vodu, već govoreći i o nedavnom ratu nadalje kroz blisku prošlost. Zato je kolektivna percepcija podrazumijevano vrijedne ratne uspomene važna iz najmanje dva razloga. Prvi je taj, što narod pamti i time dohvaća buduće naraštaje makar i onda kada ta značenja valja dešifrirati, poput ovih s kape. Drugi se tiče naravi pamćenoga. Kapa, baš kao ni junačka pjesma, ne propituje autoritet koji je četrnaestoricu (ili dvadesetosmoricu) poslao poginuti (ili spasiti se među svim drugim poginulima, kako već koja verzija ide). Sela se nisu borila protiv sela, već podložnici jednog protiv drugog carstva. U međuvremenu su nove tehnologije proširile granice vlastite poimane zajednice na čitavu naciju, ali su interesi i smicalice hegemona ostali i dalje. Nalazimo se pred kovanjima novih simboličkih posuda kolektivnog pamćenja.