Umreženost prema istomišljenicima omogućava ubrzano širenje lažnih vijesti

Europska komisija je prije nekoliko dana pokrenula javno savjetovanje o lažnim vijestima i internetskim dezinformacijama te uspostavila stručnu skupinu na visokoj razini sastavljenu od predstavnika akademske zajednice, internetskih platformi, informativnih medija i organizacija civilnog društva. Radom stručne skupine na visokoj razini i rezultatima javnog savjetovanja pridonijet će se razvoju strategije za suzbijanje širenja lažnih vijesti na razini EU, koja će biti predstavljena u proljeće 2018. Građani, platforme društvenih medija, organizacije za informiranje (radiotelevizijske kuće, tiskani mediji, novinske agencije, internetski mediji i provjeravatelji istinitosti podataka), istraživači i javna tijela pozvani su da do sredine veljače izraze svoja mišljenja u javnom savjetovanju. Tako će se prikupiti mišljenja o tome koje se mjere mogu poduzeti na razini EU kako bi se građanima ponudili učinkoviti alati za prepoznavanje pouzdanih i provjerenih informacija te omogućila prilagodba izazovima digitalnog doba.
U vezi ovoga problema suvremenog doba razgovarali smo s profesorom s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru doc.dr.sc. Krešimirom Krolom.

Analiza naših svakodnevnih oblika ponašanja i potreba
– Iako je kod nas razvijen razumljiv cinizam prema osnivanju različitih povjerenstava, europska tijela pri pokretanju ovakvih inicijativa misle ozbiljno. Potencijalni rezultati (izrada strategije, provedbena metodologija i implementacija) neće biti vidljivi dok ne završi cjelokupni proces, tako da je u ovom trenutku još teško reći je li riječ o pravom putu rješavanja problema lažnih vijesti pošto ne znamo opseg intervencija koje povjerenstvo i strategija namjeravaju obuhvatiti, govori Krolo dodajući kako su razlozi širenja lažnih vijesti višestruki i složeni, no mogu se ugrubo podijeliti na tehnološke, komunikacijske i političko-kulturološke parametre.
– Naime, suvremeno medijsko-tehnološki kontekst omogućava nevjerojatnu moć analize naših svakodnevnih oblika ponašanja i potreba, bilo da je riječ o nadzoru naših potrošačkih, ili onih političkih aktivnosti. Podaci koje ostavljamo na internetu puno više govore o nama nego što je prosječni korisnik toga svjestan, a iza toga se, zahvaljujući razvoju analitičkih programa, krije potencijal da se informacija kreira prema tim parametrima, odnosno prema našim očekivanjima. Komunikacijski element je također specifičan jer nam suvremena tehnologija, iako načelno omogućava mogućnost upoznavanja s različitim kulturama i pogledima na svijet, u suštini otvara prostor da se u potpunosti izoliramo od bilo kakvih neugodnosti i smetnji pa tako onda kreiramo "staklena zvona" ("filter bubbles"), odnosno biramo ljude koje ćemo imati u svojoj mreži prema tome koliko su nam slični, a na isti način odabiremo i iz kojih ćemo izvora primati informacije i vijesti o svijetu oko nas. Kombinacija ova dva elementa otvara prostor kreatorima lažnih vijesti da osmisle vijest koja će emocionalno rezonirati s vrijednosnim stavovima ciljane publike ili pojedinca, a zahvaljujući snazi umreženosti prema istomišljenicima, potencijal da se ta vijest proširi bez da se adekvatno provjeri praktično eksponencijalno raste, priča ovaj sociolog koji je kazao kako je u cijeloj priči dodatno zanimljivo kako, ukoliko ne spadate u taj zatvoreni političko-komunikacijski krug, postoje male šanse da se uopće susretnete s vijestima koje su možda podijelile stotine tisuće drugih ljudi.

Ukidanje bilo kakve potrebe za javnom raspravom
– Problem takvog sustava je što praktično ukida bilo kakvu potrebu za javnom raspravom, javnom sferom i kritičkim promišljanjem, dok se svaki oblik provjere vjerodostojnosti informacije može lako obezvrijediti kao politička pristranost. Na taj način se stvara svojevrsni tribalizam, ili plemenska kultura komunikacije, a koja nije kompatibilna s potrebama složenosti kako globalnog društva, tako i lokalnih zajednica. Treći element je onaj koji je također iznimno bitan, ako ne i najbitniji, a riječ je o političko-kulturološkim procesima ili frikcijama ukoliko je u tijeku neki oblik krize (financijske, imigrantske i sl.) U takvim trenucima prostor manipulacije je znatno lakši, a zahvaljujući gore spomenutoj tehnološko-komunikacijskoj infrastrukturi, umjesto racionalnog odgovora na krizu dobijemo emocionalne reakcije, čvrstu homogenizaciju kroz umrežavanje s istomišljenicima i kulturno zatvaranje. Iz tog razloga je i jako važno kako će povjerenstvo EK mapirati probleme lažnih vijesti jer jedan od ključnih faktora je upravo osjetljivost podataka koje velike korporacije skupljaju i analiziraju i koje mogu prodavati trećim strankama bez ikakvog nadzora i regulacije, ističe ovaj sveučilišni nastavnik navodeći kako rezultati mogu biti pogubni ne samo za kvalitetu informacija koje dolaze do građana, već i za same temelje demokratskih procesa.

Arhaična hrvatska zakonska rješenja
– Zakonska rješenja u Hrvatskoj koja se odnose na kažnjavanje onih koji šire lažne vijesti arhaična su i u potpunom raskoraku s tehnološkim i političkim momentumom vremena u kojem živimo. No svakako bi valjalo raditi na tome da se strogo sankcionira svako individualno ili organizirano širenje lažnih vijesti i informacija, govori ovaj sociolog dodajući kako je isto tako bitno da se u nas definiraju sankcije za one koji neosnovano etiktetiraju legitimni novinarski rad i kritiku kao lažne vijesti.
– Širenje lažnih vijesti i nužnost da se bude prvi, posebno u digitalnim aspektima novinarstva, jest jedan od potencijalnih problema cijele priče, ali nije nužno i ključan. No, u suštini se može prigovoriti da je komercijalizacija i guranje profita prije važnosti kvalitete informacije dovela do srozavanja strukovnih standarda i ugroze istraživačkog novinarstva koje funkcionira dijametralno suprotnom logikom od onoga što traže instant vijesti. Svaki ozbiljniji novinarski pothvat zahtjeva vrijeme, resurse i tim kvalitetnih ljudi koji će se možda i mjesecima (ako ne i godinama) baviti nekom specifičnom temom, te nas onda na kraju svog istraživačkog rada obavijestiti o rezultatima svojih nalaza. Međutim, takav oblik novinarstva je danas, kako bi se kolokvijalno reklo, između čekića i nakovnja, jer se mora istovremeno nositi s višestrukim opterećenjima vezanim uz tehnološke i komunikacijske promjene koje onda vode i promjenama u načinu i strukturi rada (višestrukost opterećenja kroz radne obveze, odnosno istovremeno i urednici i fotografi i novinari i lektori), ali i pritiscima koji dolaze sa strane izazova, s obzirom na političko-ideološke sustave i krize kroz koje moraju djelovati, zaključuje Krolo poručujući kako je rezultat toga rast amaterizma i trivijalnosti uz neizbježnu tabloidizaciju sadržaja, a onda to svakako doprinosi i lakšem širenju lažnih vijesti.

Kako prepoznati lažnu vijest
Kada govorimo o tome kako prepoznati koja je vijest lažna, a koja nije doc.dr.sc. Krolo kaže kako je riječ o složenom pitanju medijske, komunikacijske i građanske pismenosti, pri čemu se uvijek može napraviti nekoliko osnovnih koraka.
– Prvi korak je uvijek provjera vjerodostojnosti izvora. Dolazi li izvor sa stranice, portala ili informacijske agencije koje je tek osnovana ili kreirana? Je li autor potpisan imenom i prezimenom? Postoji li više novinskih tekstova tog autora i je li riječ o pravoj osobi? Važno je i provjeriti što kažu drugi izvori. Postoji li izvještaj koji dovodi u pitanje navode pročitane u izvornom tekstu? Ovo je samo nekoliko brzopoteznih savjeta, no da bi se uspješno iskorijenio problem lažnih vijesti potrebna je kombinacija regulacije (što se radi s podacima krajnjih korisnika na internetu i tko polaže pravo na njih) i različitih oblika pismenosti (medijske i političke), a to, nažalost, traje znatno sporije nego proces i šteta koja nastaje širenjem lažnih vijesti.