Unija za Mediteran izazov za EU i arapske zemlje

Slika korisnika admin
Autor: 
sarkozy
Od fluidne ideje do projekta pred realizacijom - Nicholas Sarkozy

Hiperaktivni Nicolas Sarkozy, političar kojemu ne manjka ideja bez obzira na njihovu realnost i ostvarljivost, u prošlogodišnjoj je predsjedničkoj kampanji na skupu u Toulonu ispalio verbalni hitac koji je iznenadio svih. Njegove obožavatelje i protivnike, francusku i europsku javnost. Dakako, i državnike u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Najavio je, naime, inicijativu za osnivanje Mediteranske unije.

Šturo objašnjenje projekta okupljanja zemalja na obalama Sredozemnog mora, članica EU te afričkih i azijskih država, shvaćeno je izvan Francuske prvenstveno kao jačanje francuskog utjecaja na mediteransku regiju kao njenu interesnu sferu, ali i kao pronađen okvir za izolaciju Turske, prema čijem je članstvu u EU najpodozrivija upravo Francuska, odnosno kanaliziranje turskih aspiracija s Europske na Mediteransku uniju. No, koliko god se u Parizu, Bruxellesu i drugdje naveliko šuškalo o Mediteranskoj uniji, a Sarkozy, sada već kao predsjednik Francuske, imao priliku nešto konkretnije reći o svrsi i ciljevima ovog udruživanja, prolazili su mjeseci bez ikakvog detaljnijeg pismenog traga o samom projektu.

A kako je vrijeme promicalo sve su glasnije bile nemediteranske članice EU i eurobirokracija u Bruxellesu koje su postavile dva logična pitanje: čemu Mediteranska unija ako već postoji Barcelonski proces suradnje EU i sredozemnih zemalja te mogu li se koristiti resursi EU (Francuzi su spominjali i različite fondove i posebnu banku) ako su uključene samo neke članice ove asocijacije. Glasnogovornik kontinentalne Europe postala je Njemačka.

Nadogradnja Barcelonskog procesa
Na sastanku s Angelom Merkel francuski je predsjednik i uživo morao saslušati kritike svoje incijative kojom uništava srce EU, ublažiti stavove i konačno pristati na kompromis s ostatkom EU. Nakon što je, k tomu, u ožujku ove godine Turska dobila garancije da članstvo u Mediteranskoj uniji nije alternativa njenom pristupanju EU, te se odlučila pridružiti ovoj inicijativi, Sarkozyjev projekt je usmjeren u europsku kolotečinu. Mediteranska unija preimenovana je u Uniju za Mediteran, u članstvo su pozvane sve članice EU i zemlje na Sredozemnom moru, a institucionalno je shvaćena kao nadogradnja prilično okoštalog i ne pretjerano uspješnog Barcelonskog procesa, utemeljenog 1995. godine, s ciljem dijaloga EU i mediteranskih zemalja.

S idejom da se donese politička deklaracija i formira predsjedništvo, sačini lista projekata te utanače okupljanja zemalja članica Unije za Mediteran dva puta godišnje, nova asocijacija trebala bi startati 13. srpnja u Parizu. Moglo bi se reći da je jedna fluidna Sarkozyjeva ideja izrečena u predizbornom zanosu, s vjerojatnom svrhom da budućem francuskom predsjednikom podari makar jednu inicijativu na međunarodnom planu, tako dobila formu koja, barem na institucionalnoj razini može zadovoljiti i EU i ostale mediteranske zemlje.

Kroz Uniju do zaštite hrvatskog mora
Međutim, što god bilo u pozadini Sarkozyjeva prijedloga i kako god ova priča naposljetku završila, valja priznati da područje Sredozemnog mora zaslužuje bolju skrb svih zemalja koje se nalaze na njegovim obalama. Jednodušna je to ocjena i sudionika skupa održanog u četvrtak u Mediteranskom centru za istraživanje života u Splitu, u organizaciji Zaklade Heinrich Böll. Globalno zatopljenje i njegove posljedice koje mogu promijeniti krajolik Mediterana, susret korisnika i proizvođača fosilnih goriva, prolaz plovidbenih pravaca za transport nafte i plina, želja EU da na tom području ima veći utjecaj na procese i sigurnost i ne prepustiti ga SAD-u, ilegalna imigracija, nesrazmjer gospodarske razvijenosti, pitanje gospodarskih i ribolovnih pojaseva, prevencija zagađenja mora - sve su to razlozi koji govore u prilog Uniji za Mediteran.

Nekadašnji saborski zastupnik i sve agilniji ekološki aktivist Tonći Tadić smatra da svi ovi razlozi govore i u prilog Hrvatskog članstva u Uniji za Mediteran.

- Štoviše, Hrvatska bi u ovoj asocijaciji trebala imati vrlo aktivnu ulogu, shvaćajući da joj se time otvara mogućnost za rješavanje vlastitih problema, prije svega u gospodarskoj suradnji i zaštiti mora. Ukratko, bez obzira na to da li će se u Parizu sljedećeg mjeseca usvojiti Sarkozyjeva ili neka druga koncepcija, važno da je riječ o susretu EU i Mediterana u kojem Hrvatska mora zauzeti svoje mjesto, zaključuje Tadić.

Bez spektakularnih rezultata
Nives Malenica iz Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija podsjetila je da se Hrvatska, premda zainteresirana, zbog institucionalnih prepreka u vrijeme njegova nastajanja nije mogla odmah priključiti Barcelonskom procesu, no kako podržava i ovu inicijativu videći je kao put za suradnju mediteranskih zemalja na ravnopravnoj osnovi, a unutar koje će i Hrvatska moći artikulirati svoje gospodarske i društvene interese u ovoj regiji.

- Spremni smo u Uniji za Mediteran, kao nadogradnji Barcelonskog procesa, sudjelovati i na političkoj i na sektorskoj razini. Naša su očekivanja Hrvatske puna uključenost u mediteransku politiku EU te gospodarski i politički interesi u ovoj regiji, kaže Malenica.

Michael Emerson, istraživač Centra za europske političke studije iz Bruxellesa, nabrojio je cijeli set pitanja i dilema, tehničke ali i suštinske prirode, vezanih za Sarkozyjevu inicijativu i politiku EU prema Mediteranu. Prema njegovim riječima, Sarkozyjeva politička predstava ne može negirati stvarno postojanje problema i spriječiti propitivanje načina na koje EU može adekvatno djelovati na Mediteranu. Pogotovo što se na afričkim i azijskim obalama Sredozemnog mora nalaze režimi čiji politički i demokratski standardi i vrijednosti nisu identični onim europskim. Stoga nije za očekivati neke spektakularne rezultate, odmah i sada.

Most za rješavanje kriza
- Čini se da bi bilo najbolje da se skori srpanjski skup u Parizu iskoristi kao mogućnost za otvorenu raspravu o svim idejama za racionaliziranje i jačanje Euro-mediteranske suradnje. Ako rezultat odvede do integracije Barcelonskog procesa, Europske politike prema susjednim državama i novih ideja Unije za Mediteran u jedinstveno europsku mediteransku politiku, normalni bi daljnji korak za Europsku komisiju bio da na podlozi zaključaka Summita sačini specificiran prijedlog suradnje na Mediteranu, zaključuje Emerson, načelno skeptičan prema svim inicijativama koje bez podloge u stvarnosti samo obećavaju brda i doline.

Mediteran je, nema sumnje, oduvijek bio prostor suradnje, susreta naroda i civilizacija. Nekadašnji centar svijeta prolazio je svoja krizna razdoblja, no danas ima šansu biti mostom koji može spriječiti mnoge buduće svjetske krize. Ne zaboravimo da je tu Bliski istok sa svojim problemima i da je Barcelonski proces, kojeg Unija za Mediteran treba osvježiti bio jedino mjesto na kojem su, primjerice, surađivali Izrael i Palstinska samouprava. Stoga je Unija za Mediteran veliki izazov za Europsku uniju, arapske i uopće islamske zemlje u regiji, kao i za ostale zemlje na Sredozemlju, uključujući tu i Hrvatsku. Bilo bi doista dobro da se u Parizu 13. i 14. srpnja pokrene mehanizam na korist svih zainteresiranih zemalja umjesto da prisustvujemo još jednoj političkoj predstavi čija će svrha i smisao biti slavljenje lika i djela Nicolasa Sarkozyja.

Zemlje članice

Članice Unije za Mediteran bile bi 27 članica EU te Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Monako, Turska, Sirija, Jordan, Izrael, Palestinska samouprava, Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Maroko i Mauretanija. Do sada jedino Libija, iz usta njenog vođe Gadafija, odbija sudjelovati u ovoj "francuskoj akciji".

Sarkozyjev gaf

Kada je prvi put u Toulonu spomenuo Mediteransku uniju, Nicolas Sarkozy je u nabrajanjanju sredozemnih članica EU ispustio Maltu i Sloveniju. Malta je odmah preko svoje veleposlanice u Parizu reagirala i odmah dobila Sarkozyjevu ispriku u kojoj je naglasio važnost Malte kao ključnog igrača u mediteranskoj regiji. Slovenija, međutim, tada nije reagirala.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno