U Italiji sam najviše napredovao u napadačkom dijelu

Obrana mi nikada nije bila problem. Ali imao sam poteškoća u napadu, no i taj je dio u Italiji odlično funkcionirao
Ljeto 2008. za njega je bilo presudno. Dobio je poziv iz tek osnovanog Rukometnog kluba Arbanasi za nastup u Trećoj ligi, matični mu Zadar nije nudio više od prosjeka Prve B lige i tada se pojavio – Split. Zoran Mikulić, tadašnji trener Splita, nije zaboravio vrijednog pivota kojeg je imao dok je u sezoni 2004./05. trenirao zadarske rukometaše.
– Mikulić me prije dvije godine pozvao u Split i tada sam odlučio pokušati baviti se rukometom na profesionalnoj razini, a to znači da sam napustio posao koji sam tada imao i krenuo samo s rukometom. Do tada sam igrao za Zadar, ali sam usput i radio, što je bilo dosta naporno – objašnjava Domagoj Surać (1984.), pivot koji je do spomenute 2008. nosio dres Zadra. Nastupi u Splitu bili su mu potvrda da se odlučio za pravi put.
– Split je za mene u svakom slučaju bio prekretnica. Prvi put sam otišao iz Zadra, rukomet mi je postao jedini posao u životu i danas sam sretan zbog te odluke. Sa Zadrom sam jednu sezonu bio u Prvoj ligi, ali tada sam malo igrao i zato sam želio pokušati u sredini koja će mi dati odgovor kakve su moje rukometne mogućnosti. Vidio sam da mogu igrati u Prvoj ligi i boravak u Splitu mi je mnogo pomogao, posebno u mom razvoju kao igrača. Najviše sam zahvalan treneru Mikuliću koji je, i dok je radio u Zadru, potvrdio o kakvom je stručnjaku riječ.
Nakon sezone u Splitu, u kojoj je momčad s Gripa iznenađujuće ispala od Zadra u Kupu, pred Suraćem je bio novi izazov – odlazak u inozemstvo.
– Za Split mi se nije bilo lako odlučiti, a za odlazak u Italiju još sam više razmišljao. Kad niste u svojoj državi sve je mnogo teže, počevši od jezika do toga da ste tamo gdje dođete uvijek stranac.
Teramo grad košarke
Ipak, Surać je zahvaljujući preporuci Ivice Maraša, nekad odličnog krilnog igrača, a danas novinara, stigao u Teramo, grad u talijanskoj pokrajini Abruzzo.
– Maraš je poznavao predsjednika Terama koji je tražio pivota na što mu je Maraš spomenuo da bih ja mogao doći. Odlučio sam i to pokušati i nisam pogriješio. Osvojili smo na kraju sezone peto mjesto u konkurenciji osam momčadi i malo nam je nedostajalo za ulazak među četiri najbolje momčadi koje su razigravale za prvaka. U Teramu sam najviše napredovao u napadačkom učinku. Obrana mi nikada nije bila problem. Ali imao sam poteškoća u napadu, no i taj je dio u Italiji odlično funkcionirao.
Kakva je bila klupska sezona?
– Teramo je u prvu ligu ušao 2008. i u prvoj sezoni je bio pretposljednji. Ove je sezone cilj bio napredak makar za jedno mjesto više na ljestvici. S obzirom da smo završili kao peti sezona je bila uspješna. Osim toga, lani Teramo nikoga nije pobijedio na gostovanju, a ove sezone tu smo praksu prekinuli. Posebno smo dobri bili na proljeće kada smo ostvarili 11 pobjeda i samo tri poraza.
Rukomet u Italiji je daleko od statusa nacionalnog sporta. Talijanska reprezentacija još se nije približila europskim konkurentima, a kad je riječ o klubovima u posljednje vrijeme počeli su s ozbiljnijim nastupima na europskim natjecanjima. Među njima se posebno ističu Conversano i Bologna.
– U gradovima u kojima se igra rukomet je vrlo popularan. To su uglavnom manje sredine kod kojih je primjetan napredak rukometa. S druge strane, u sredinama gdje nema rukometa malo tko je uopće čuo da postoji takav sport. U Teramu je za rukomet veliki problem popularnost košarke budući da košarkaški Terama igraju u prvoj talijanskoj ligi i oni su u gradu broj jedan.
Kakva je kvaliteta lige?
– Solidna, iako je obrana većini klubova veliki problem. U napadu ide nekako, ali u obrani se igra previše mekano, a zna se koliko je u današnjem rukometu važna obrana. Još uvijek su stranci uglavnom nositelji kvalitete. Nedostaje im i kvalitetniji trenerski kadar bez kojeg je također teško očekivati značajniji napredak rukometa. Treneri bi se trebali više usavršavati i primjenjivati praksu iz razvijenih rukometnih država.
I Zadar je opcija
Za Teramo je Surać potpisao opciju sezona plus sezona, što praktički znači da je trenutačno slobodan igrač.
– U Italiji se broj stranaca u prvoj ligi sljedeće sezone sa četiri smanjuje na dva tako da nisam siguran koliko je izgledno da ću ostati. Kad je riječ o strancima vanjski igrači su uvijek u maloj prednosti dok je teže pivotima i krilnim igračima za koje je uvijek lakše naći zamjenu nego za vanjskog igrača. Kad je sezona završila dogovor je bio da će mi se javiti iz Terama i prenijeti mi što su odlučili sa strancima s obzirom da smo nas četvorica prošle sezone bili u momčadi.
Surać smatra da je ostanak u Abruzzu malo vjerojatan.
– Teramo nisam otpisao, uostalom dogovor je bio da ćemo razgovarati, no znam da moram tražiti i druga rješenja. Istina je da do početka priprema ima još vremena, ali treba biti spreman i na neka druga rješenja.
Koja konkretno?
– Ne bih o imenima klubova.
A Zadar?
– Zadar je uvijek opcija, a što će od svega biti još ne znam. Meni je uvijek najljepše kod kuće, ali treba voditi računa i o nekim drugim čimbenicima.

Radosavljević cimer

Surać je na Apeninski poluotok došao brodom iz Zadra u Anconu.
– Po izlasku iz broda dočekao me Branko Milivojević Caki, koji je inače iz Zadra, a u Italiji je nekad igrao rukomet dok je u Teramu bio pomoćni trener. Najviše sam vremena provodio s Hrvojem Kovačićem, koji je na polusezoni došao iz Splita te Srbinom Nenadom Radosavljevićem s kojim sam bio cimer.

Talijanske impresije

Italija i život na Apeninskom poluotoku Suraća nisu previše impresionirali.
– Ne razumijem njihove običaje niti mi se svidjela hrana, a o nepoznavanju engleskog ili bilo kojeg drugog jezika da i ne govorim. Razočaralo me da mnogi u Teremu, koji je blizu Ancone, nisu znali gdje je Hrvatska, a kad smo prvi put išli na piće ostao sam zatečen običajem da tamo svatko plaća svoje piće. Jezik je veliki problem svakom strancu, ako ne znate talijanski teško se sporazumijevati u najosnovnijoj komunikaciji jer engleski malo tko razumije. U restoranima uglavnom nude pizze i paštu, ukratko malo toga, što bismo mi rekli, konkretnoga.

Najvažniji je domaći kadar

Surać je u svibnju gledao dvoboj Zadra i Arene, utakmice koja je u Mocirama izravno odlučivala o putniku u Premijer ligu.
– Ne mogu opisati koliko mi je žao što Zadar nije pobijedio tu utakmicu. Velika bi stvar bila ući u Premijer ligu, ali nažalost to se nije dogodilo. Dok se igrala utakmica stoput sam poželio da sam u tom trenutku na parketu. Zadar je imao veliku priliku u toj utakmici. Šteta, stvarno šteta. Za Zadar je najvažnije nastaviti raditi s domaćim igračima i doći će nova prilika, ali osnova svih ambicija je dobra baza igrača iz vlastitog pogona.

Sjajna generacija 1984.

Domagoj Surać rukometom se počeo baviti u petom razredu Osnovne škole Stanovi kod profesora Milana Zekanovića.
– Trenirao sam samo godinu dana i onda prestao. Rukometu sam se vratio tek u drugom razredu srednje škole na nagovor Tomislava Zelića. Trenirao sam i nogomet, pa sam igrao i za malonogometnu momčad Stanovi.
Surać je jedan od članova sjajne generacije 1984. godišta iz koje su brojni igrači nastupali, a neki i danas igraju, u prvoj momčadi kluba iz Mocira.
– Moje godište su Nino Jerak, Josip Peša, Tomislav Zelić, Mate Žura, Petar Plazina, Tomislav Škulić, a iz Biograda nam se pridružio Ivan Buovac. Od starijih su bili Ante Pavić, Mate Torbarina, Šime Humbolt, Filip Batur… Bila je to dobra ekipa. Eh, da smo ostali na okupu danas nam ni Arena ni Gorica ne bi bili problem.