Stojaković: Ovo je bila daleko najteža organizacija, ali i neopisivo iskustvo

Nakon spektakularnog dočeka zadarskih Vatrenih proteklog utorka na potezu od zadarske marine, put gradskog mosta, uz zadarski Poluotok pa sve do Foruma, emocije i dojmovi se ne stišavaju. Sama priča zamišljena je kao filmska ekranizacija konačno dosanjane bajke koja je započela na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Ljudi su i taj dan, kao i posljednja dva do tri tjedna bili euforični, sretni, puni pozitivne energije, ponosni, ujedinjeni u zajedništvu koje im je priuštila šačica izvanrednih nogometnih virtuoza. Rijeka ljudi se satima prije službenog dijela dočeka slijevala prema Branimirovoj obali i Poluotoku, svi sretni, nasmijani, "kockasti". Svi su htjeli pozdraviti, vidjeti, dodirnuti Vatrene, uzeti autogram, fotografiju, bilo što, jer sve što se počelo događati od 20 sati postajalo je dio prekrasne povijesti našeg grada, i gotovo nikada ranije, osim možda dočeka pape Ivana Pavla II., nije ostvareno u ovakvim razmjerima. Preko 50.000 fantastičnih i dostojanstvenih ljudi pojavilo se odati počast ponosu ovoga grada, ponosu Hrvatske. No, na žalost, kako smo već pisali, ipak sve nije bilo tako bajkovito kako se činilo na prvu loptu. Tijekom održavanja svečanosti programa fantastične večeri sve više su uočavani organizacijski propusti koji su u svakom trenutku mogli ekskalirati totalnom katastrofom. Na društvenim mrežama sugrađani su u ova četiri dana uz euforiju, prekrasne fotografije, video snimke, lagano, ali sigurno počeli iznositi objede na račun organizatora. Pa se tako spominjao mali broj postavljenih kemijskih wc-a na Forumu, loš razglas, neprikazivanje programa na video zidu, izostanak osvjetljenja helikoptera Kiowa, objede na račun voditeljskog para, izguravanje iz špalira djece iz sportskih klubova koja su trebala dočekati Vatrene nakon silaska s broda Branimir i nakon toga kroz koridor za njima proći do pozornice, grubost zaštitara, ogroman broj nepoznatih ljudi na i oko pozornice kojima nitko nije znao ulogu ni svrhu, a navodno ni način kako su se tamo zatekli, imena izvođača, pa sve do sigurnosti boravka naših Vatrenih na samoj pozornici, itd. No, tu priči nije bio kraj. Nakon početne euforije počela su pripetavanja tko je bio, a tko nije, tko je pozvan, a tko nije, tko je trebao biti, a tko nije u samom programu… Svi su željeli biti dio priče koja je imala ograničen broj uloga. Što se zapravo dogodilo i zašto, pitali smo jednog od organizatora, scenografa Nenu Stojakovića.  
– Čim smo pobijedili Engleze, nazvao me Boris Artić iz gradskog protokola i rekao: 'Neno dolazi odmah, imamo posla!' Napravili smo grubu skicu ideje i kreativnih momenata koji su se razvijali u narednim danima. Josip Miočić dobio je zadatak okupiti djecu svih nogometnih klubova kojima smo htjeli dati priliku da vide svoje idole izbliza, na način da stoje u špaliru od mula do Donata. Na pozornicu smo zamislili staviti 100 'običnih' ljudi koje je ovaj uspjeh najviše razveselio, da budu živa scenografija. Krenuli smo u kontrolirani izbor ljudi za pozornicu. Ključan trenutak bio je određivanje dana dočeka i dogovor je pao na srijedu, 18. srpnja, kako bi se sve stiglo odraditi, ali to nije ovisilo samo o nama nego i o igračima koje nismo htjeli uznemiravati prije finalne utakmice. Jedini kontakt nam je bio Dominik Livaković i to isključivo putem sms-a, a on nam opet nije ništa mogao reći dok ne završi utakmica. Dakle, srijeda nije bila sigurna, kazao je Stojaković.

Samo 24 sata za veći dio organizacije
Čini se kako od samog početka stvari nisu tekle glatko. Kratak rok za organizaciju učinio je svoje, a i većina ljudi iz organizacije, kako smo naknadno doznali, teško su se međusobno dogovarali oko bilo čega.
– U ponedjeljak nas je sve šokirala informacija kako doček, zbog obaveza igrača, ne može biti u srijedu nego mora biti u utorak ili ga uopće neće biti. U trenutku smo postali svjesni kako je pred nama 24 sata pakla. Na posljednjem sastanku šireg organizacijskog tima, 26 čelnih ljudi svih uključenih institucija u Gradskoj vijećnici primilo je konačne upute i zadatke. Nakon toga, Boris Artić, Ante Rados i ja definramo program na pozornici. Ideja je bila da voditelji budu Drago Ćosić i Edi Škovrlj, a glazbeni kriterij su bile isključivo pjesme koje su obilježile grad, a ne sami izvođači. I naravno da u toj ludnici zaboravimo na Ivicu Sikirića-Iću i Marinu Tomašević. Marina i Ićo, oprostite. Skupljali smo video materijale. Ivan Santini koji je trebao biti s četvorkom poslao nam je pozdravni video koji je također trebao ući u program. Barmenima je bila dužnost priprema koktela Srce vatreno. Počeli smo dobivati stotine poziva, ljudi su htjeli pokloniti slike, torte, dušu. Javljali su se ljudi s molbama ja bih pjevao, ja bih plesao, ja bih ovo, ja bih ono, molim te ubaci mi maloga, tetku, strinu i što ja sve znam. Uglavnom, dok je cijela Hrvatska gledala uživo doček u Zagrebu, mi smo pokušali ostati sabrani i na najbolji mogući način izdefinirati prioritete te napraviti što manje propusta jer ovakav se događaj u normalnim okolnostima planira najmanje mjesec dana, istaknuo je Stojaković.

Program trebao voditi Drago Ćosić
Sama, na kraju "sporna", bina postavljana je u noći s ponedjeljka na utorak. Borut Gatara preuzeo je po zadanim skicama kompletnu brigu oko nabavke i postavljanja 600 metara ograda koje su stigle iz Višnjika, Lučke uprave i Grada Biograda. To je čini se, uz plovidbu jedrenjakom Branimir, bio jedan od svjetlijih trenutaka organizacije. 
– Trideset njegovih momaka po najvećem pljusku postavljalo je ograde. Kamioni su stizali iza ponoći, ali zbog kiše, tehnika je morala pričekati jutro. Tu sam bio strašno zabrinut hoćemo li stići sve postaviti do tonskih proba sutradan. Moji su radili podeste za snimatelje, volontere i goste igrača te hrpu drugih detalja. Župnik  sv. Stošije don Rade Pinčić dopustio je da crkva bude izlazni koridor, a predvorje sakristije back-stage. U Poglavarstvu je posljednji sastanak sa svim medijima održan na dan dočeka u 12 sati, a ni tada nismo imali potpuni sinopsis programa. U posljednji trenutak doznali smo kako Drago Ćosić ipak ne može doći. Tako da smo pored Edija Škovrlja, takoreći s ulice pokupili Vlatku Vučić Marasović da uskoči i u toj ludnici potpuno zaboravljamo da imamo i Igora Jelinića Tota. Toto oprosti. Mozak je pucao po šavovima, telefoni ludovali konstantno, a vrijeme početka dočeka je bilo sve bliže i bliže, izreferirao je Stojaković.

Krkljanac već u marini
U 18 sati Forum je ipak bio spreman. Josip Miočić s trenerima je rasporedio djecu u špalir koja su po planu nakon prolaska Vatrenih trebala za njima krenuti do pozornice. Igor Bačić, Elvira Košuta, Saša Grgić i Mladen Masar rasporedili su volontere na pozornici. Dubravko Milin Kvisko i Drago Sikirić pripremili su koktel Srce vatreno koje je četvorka trebala dobiti na pozornici. Sunčica Špoljarić preuzela je inspicijenciju i kontrolu izvođača.
– U 19 sati došao sam u marinu, a tamo je već 800 ljudi čekalo. Još jedan propust, nismo osigurali koridor do broda. U marini je već bio krkljanac. Kombi je stigao, četvorka izašla i u tom trenutku počinje ludilo koje će trajati narednih pet sati. Ušli smo u brod s bliskim prijateljima i obiteljima igrača i isplovili. Potkrao se i pokoji uljez. Jazine su bile prepune brodova koji su trebali čekati iza đige, ali tu nije bilo pomoći, svi su željeli biti blizu. Krenuli smo prema mostu, a četvorka je polako shvatila da Zagreb za njih ipak nije bio vrhunac. Most je gotovo tonuo od kockica, prelijetala su nas Krila 'Oluje'. Sve je bilo u bengalkama i kroz dim su se nazirala ozarena lica ljudi uz obalu, svi su pjevali, snimali i željeli dotaknuti četvorku. Sreća, zanos i ponos vrištali su iz ama baš svakoga na obali. Uvala je bila sve punija brodova svih veličina, gumenjaka, skutera. Brodovi su bili prepuni pozitivno nenormalnih ljudi koji su visili sa njih kao da bježe na Lampedusu. Svi su vrištali i pjevali, opisao je svoj doživljaj Stojaković. 

Zapaljeni Vatreni
Na brodu je bio i autor neslužbene himne Vatrenih Mladen Grdović sa suprugom. Čini se da su čak i Vatreni izgubili kontrolu, oni su se vrhunski zabavljali, što je bio i cilj ovog dočeka. Već tada je situacija organizatorima počela izmicati iz ruku. 
– Mladen piva i zove Subu, ali ovoga nema, tražili smo ga po brodu, ali on je već pet minuta bio u moru i jurio skuterom po Jazinama. Boris nije vjerovao što se događa. Šime nije puštao mikrofon, Livi je bio u čudu, Suba opet na vrh jarbola, a Stipe, Lukin otac, grčevito ga cijelim putem držao oko struka da ne padne u more. Tramontana nije prestajala, brod se ljuljao, ali ljudina od kapetana, Ive Ukalović-Paško, u niti jednom trenutku nije gubio kontrolu i s toliko prisebnosti i vještine vodio je hrvatski jedrenjak kroz poludjeli morski stampedo. Obruč oko broda se stiskao, na trenutke je bilo pomalo opasno, ali Paško nije trepnuo ni sekunde. Prišli smo mulu. Obala je ludovala. Munjeni Šime skočio je u more, popeo se na skuter i skoro izgubio medalju. Suba se zalipia za jarbol i ne silazi. Odgodili smo put do fakulteta jer vjetar nije prestajao, a brodovi i kockice na njima postajali su sve luđi i luđi. Dobro je rekao Dalić, ovi dečki nisu normalni, prepričava Stojaković. 

Na Forumu kreće raspad sistema
Oko 21.10, Branimir je pristao uz mul na rivi. Tovareća mužika iz Sali je bila već postrojena i put prema Donatu je bio slobodan. Iako, moramo priznati, kako je na sastanku u Gradskoj vijećnici održanom u podne istog dana bilo dogovoreno kako će se medijski djelatnici prvi iskrcati i odmah povući koridorom prema Sv. Donatu, prvi oni su se oglušili o dogovor i ostali nagurani na mul iščekujući da četvorka siđe s broda.
-Trčao sam prema pozornici i kada sam ugledao 500 ljudi oko pozornice bio sam u šoku. Kako su ti ljudi dospjeli tamo? Preskakali su ogradu kao da bježe iz Gulaga, valjda ih ni 1000 vojnih specijalaca ne bi zaustavilo. Nitko to nije očekivao. Ispričavam se i djeci iz zadarskih sportskih klubova, njihovim roditeljima i trenerima jer nismo uspjeli spriječiti da ih masa izgura iz špalira. Za tu djecu oni su heroji, a ispalo je sasvim drugačije od zamišljenog, stvarno se ispričavam. Četvorka je došla do pozornice. Ušli su u Donat na mali odmor, a na bini je započeo program zvonjavom zvona zadarskih zvonika. Redali su se Zoran Jelenković, Krešo Perović i grupa Forum. Oko 21.30  na pozornicu  su izašli igrači i nastalo je kompletno ludilo. Na bini se u jednom trenutku našlo preko 150 ljudi i u tom trenutku sam shvatio da će se zamišljeni program raspasti. Ljudi su se penjali sa svih strana, preko ograde, preko osiguranja, mame s djecom su se gurale. Svi su vikali, ja sam od Luke rođak, ja sam Subin prijatelj, ja sam Šimina tetka, ja sam frend od Dominika. Izgubili smo kontrolu, zaboravili smo na scenarij i pokušali paziti na sigurnost svih na bini i oko nje. Prvo smo stopirali pirotehniku, odmaknuli ljude od struje i jedini zadatak nam je bio spriječiti da se nešto ne dogodi. Četvorka se dobro zabavljala i sve izdaleka je izgledalo kao da je tako i zamišljeno, ali u tim trenucima nam nije bilo lako. Pokušali smo zaustaviti penjanje na pozornicu, prepričava Stojaković dio u kojem se raspao sav organizacijski sustav.

Najteža organizacija u životu
U međuvremenu je nastupio i Tomislav Bralić i klapa Intrade, ali se od ljudi na pozornici uopće nisu vidjeli. Sve je nekako bilo koliko pozitivno ludo, toliko i kaotično. 
– Nakon pola sata pitao sam Luku jesu li možda umorni i žele li sići s pozornice? Naravno da su odbili i nastavili dalje. Forum je gorio, helikopteri nadlijetali tolike desetine tisuća ljudi, ali nismo gasili svjetla zbog sigurnosti. Sve skupa se nekako privelo kraju, Zaratino band je nastavio s koncertom, a četvorka otišla s pozornice. Bili su iscrpljeni, ali vidno presretni što ih je njihov Zadar ovako dočekao. U niti jednom trenutku nikoga nisu odbili, podijelili su tisuće autograma i pronašli dovoljno snage da svoju neopisivu sreću podijele sa svima nama. Naravno da svi nisu mogli biti blizu i naravno da ima onih koji su nezadovoljni, ali vjerujte mi na riječ, pored svog iskustva i znanja koje imamo ovo je bila daleko najteža organizacija u životu, ali i neopisivo iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti, naglasio je Stojaković dodajući kako će poklone koje nisu stigli uručiti, četvorka sigurno dobiti. 
Naime, pjevačica Marina Tomašević je napravila portrete svakoga od njih, potrudila se u kratkom vremenu i dala sve od sebe da ih završi i čini se kako će oni uskoro visjeti u njihovim domovima.
– Svatko je htio doprinijeti, svatko ih je htio dotaknuti, a mi svi zajedno smo doživjeli nacionalnu kolektivnu ekstazu. U konačnici, izvješća policije i lječničkih ekipa govore da nije bilo nikakvih incidenata niti ozbiljnijih povreda. Svi koji su bili u organizaciji dali su sve od sebe da u tako kratkom vremenu napravimo što manje propusta kojih jest bilo. Zahvalni smo svim institucijama koje su sudjelovale i zahvalni smo svima koji su bili na dočeku i doprinijeli da ovo bude dan kojeg nikada nećemo zaboraviti. Duboko se ispričavamo svima onima koje smo zaboravili, svima kojima su na bilo koji način zapostavljeni jer u navedenim trenucima u kojima je trebalo biti priseban, spoznali smo kako nismo dorasli nečemu što nismo niti znali da postoji. Ovo je bio trenutak kada Godzilla od sreće napada, mi se branimo, ali ona gazi sve pred sobom, zaključio je Stojaković fantastično-kaotičnu priču koja se događa možda jednom ili dva puta u životu pojedinca.

Fenomen koji je dokazao da zaslužujemo bolji život
Konačno smo osjetili da smo sposobni voljeti, otvoriti srca i ne sramiti se zaplakati od sreće. Ja prvi. Fenomen koji se dogodio Hrvatima i svima koji ovu zemlju vole i žive u njoj jasno dokazuje da svi mi zaslužujemo bolji život, da postojimo i da nismo duboko podijeljeni. Ovo su najljepši trenuci mog života, a mogu slobodno reći i najljepši trenuci svakog onoga tko ovu zemlju iskreno voli.
Neka mi nitko ne kaže da je ovo patetika, jer ovo je istina i zato želim vjerovati, kao što sam vjerovao u našu reprezentaciju, ne od početka ovog prvenstva, nego od francuske bronce, da imamo povijesnu priliku dokazati sami sebi i cijelom svijetu da smo dobar narod i da zaslužujemo bolji život! Iskoristimo priliku koju su nam ti momci dali svojim primjerom. To su isti momci od prije dvije godine s Europskog prvenstva, to su isti momci koji su prošli dramu kvalifikacija, kako je to moguće? Pojavio se čovjek koji ih nije naučio igrati jer oni znaju sve o nogometu, nego ih je uvjerio da su najbolji i da mogu. Skupio ih je kao braću oko sebe, napravio od njih najbolji kolektiv koji je ova zemlja ikada imala i od njih napravio heroje koji su nam opalili takvu "trisketinu" da svi skupa dođemo sebi i da se promijenimo, kao što su to i oni napravili. Nismo osvojili prvenstvo, ali smo osvojili svijet i osvojili smo sebe. Hvala hrvatskoj reprezentaciji, hvala Zadre, hvala Hrvatskoj, zaključio je Stojaković.

Ništa bez volontera
Pored gradskih službi i institucija u organizaciju su bili uključeni i brojni pojedinci, primjerice, Borut Gatara, Josip Miočić, Zoran Ćoso, Marko Bolić-Nateraci, Ivica Ukalović – Paško, Ante Galić, Edi Škovrlj, Ante Rados, Boris Artić i Igor Goić.

Mea Culpa
Želimo se posebno ispričati zbog propusta koji su u ovim nadrealnim okolnostima bili neizbježni, a jedan od njih je što se nitko od nas nije u toj ludnici sjetio Ivice Sikirića Iće, čovjeka velikog srca koji je kroz svoju karijeru nesebično pomagao kad god i kome god je to trebalo, Marine Tomašević koja je napravila vrhunske portrete četvorke, Igora Jelenića Tota, kojeg se nismo sjetili kada smo u zadnji tren ostali bez Drage Ćosića. Njima i možda još nekima, svakako je bilo mjesto na pozornici, a ne u publici. Ne možemo nadomjestiti ono što su oni taj dan izgubili, ali barem im se na ovaj način želimo zahvaliti za njihovu čovječnost, ljubav i srce koje imaju – Neno Stojaković.