Gdje se i koliko kvalitetno Zadrani mogu kupati?

Gdje ljudi iz grada mogu otići na kupanje? Poluotok je isključen, o Jazinama bolje da i ne govorimo, bazen nije plaža nego sportski objekt, hoteli će sve više postajati zabranjena zona, a do nekih destinacija poput Dikla ili Punte Bajlo treba i stići. A kada se tamo stigne, vlada gužva kakvu je teško podnijeti
BODULSKA BALADA
U ove vruće dane, mnogima je glavna preokupacija skočiti u more, okupati se i rashladiti. Ali, već se dulje vrijeme vode polemike o tome gdje se i koliko kvalitetno Zadrani uopće i mogu kupati, a da pri tome ne gube suvišno vrijeme, novac i dragocjene živce. Da bi o tome mogli realno govoriti morati ćemo podijeliti stanovnike na vrlo nepopularan način, na bodule i vlaje. Naravno, tu su još i “pravi” građani, ali, budimo realni, to je toliko minorna skupina da u ovome slučaju nije vrijedna spomena.
Dakle, bodulima je najlakše. Zašto? Nije teško pogoditi. Svi boduli koji žive u Zadru, shodno svome porijeklu imaju nekakvu kućicu, staru ili novu, na jednom od naših mnogobrojnih otoka. Zahvaljujući tome što je u našem gradu iz godine u godinu sve bolje organiziran trajektni i brodski promet, svatko od njih može hladno, već u petak popodne sjesti na trajekt i do nedjelje navečer (ili čak ponedjeljka ujutro, zavisno od radnog mjesta) provesti ugodno vrijeme u mirnom, pitomom okruženju gdje je svaka kuća udaljena od mora uvrh glave pedesetak metara, i gdje se oni i njihova djeca, mogu kupati kada i koliko ih je volja. U tu skupinu možemo uključiti i one koji su porijeklom iz priobalnih mjesta, od Novigrada pa do Pakoštana. Neko će pomisliti da sam ja ljubomoran, što i nije daleko od istine jer zavidim tim ljudima koji se mogu izolirati i isključiti na par dana (ili cijeli godišnji odmor), daleko od gradskih fešta i feštica, birtija, i krasne nam omladine koja po cijele noći pijana reve i baulja gradskim ulicama ne dajući mira nesretnim stanovnicima Poluotoka.
VLAŠKA RAZBIBRIGA
I vlaji vole ljeti ići na kupanje. Čemu predrasude? Ni stari boduli nisu baš imali običaj ljeti se bacati u more, kupati se, plivati i praćakati u plićaku. I ljudi iz sela našeg zaleđa vole se malo rashladiti. Netko će reći da im je zbog mjesta stanovanja to teško, ali ja odgovorno tvrdim da nije. Njima je lakše nego ljudima iz grada. Jedna moja kolegica novinarka ima kuću u jednome selu, recimo npr. u Paljuvu. Bio sam tamo par puta u ljetnim danima i otvoreno priznajem da bi vrlo rado provodio vrijeme u tom pastoralnom kutku. Svijež zrak sa Velebita, mrtva tišina koja umjetniku poput mene osobito odgovara, nema prometa, gužve, a što je najvažnije mjesta za parkiranje koliko ti duša hoće. Osim toga, poznato je da puno ljudi iz ruralnih krajeva ima dobre automobile koje vole pokazivati (o tome više kada budemo pisali o svatovskim običajima u Zadru), a vrlo je lijepo spojiti ugodno s ugodnim pa se u svome limenom ljubimcu provozati do plaže, pa makar se osim djece odrasli i ne okupali.
GRADSKA TUGA
Ipak, treba reći nešto o onoj najmanjoj skupini. Građanima je najgore. Kada kažem građanima, mislim na ljude koji preko ljeta, što zbog posla, što zbog porijekla ili obiteljske i financijske situacije, ne mogu otići ni na otoke ni na selo, a nemaju ni vikendicu ni išta slično. Kao mali uvijek sam se čudio onim rijetkima (to su mahom bila oficirska djeca) koji nisu imali baku ili djeda na otocima ili na selu, i koji bi proveli ljeto u gradu. A ruku na srce, takvoj djeci nije lako. Gdje oni mogu otići na kupanje? Poluotok je isključen, o Jazinama bolje da i ne govorimo, bazen nije plaža nego sportski objekt, hoteli će sve više postajati zabranjena zona, a do nekih destinacija poput Dikla ili Punte Bajlo treba i stići (Diklo je vrlo prikladno za kupanje ako želite da vas neki balavac dekapitira jureći tatinim autom pokraj vaše glave). A kada se tamo stigne, vlada gužva kakvu je teško podnijeti (o gužvama detaljnije u nastavku teksta), i koju mogu izdržati samo najhrabriji, ili oni sa jakim živcima.
A kada govorimo o gradskim problemima možda i najveće predstavljaju promet i parkiranje koji su noćna mora svakog stanovnika Poluotoka i bliskih mu djelova grada. Oni, nesretnici, za razliku od vozača sa Plovanije ili Sokinog briga, nemaju vlastito dvorište sa garažom, a osim toga u sezoni (a i van nje) svaki ulazak ili izlazak sa Poluotoka košta jako puno vremena i živaca. I kada konačno polumrtav dođeš do destinacije (gdje je također gužva za parking i mjesto na plaži), u autu je već +50C, djeca znojna i nervozna, žena te gleda pogledom koji eksplicitno kaže: “bolje da sam se udala za sina onog panameža. Sada bi se kupala na Ugljanu!”, i logično se pitaš koji te vrag uopće tjerao da ideš na kupanje. Ista se priča, (ako ne i gora), ponavlja pri povratku, i onda sam sebi i ženi obećaješ da ćeš se slijedeći put ostati doma i toćati se u miru svoje kupaonice.
GUŽVE I BOLESTI
Osim prometnih gužvi, ono što je već godinama konstanta, su gužve na plažama. Jeste li ikada pomislili zašto toliko malo kupača izlazi iz mora da bi ušli u WC? Čemu glumatanje? Svi znate da nuždu obavljaju u moru. To samo po sebi ne bi bilo alarmantno da plaža nije u dubokoj uvali, da nije plićak, i da u moru nije 4 673 ljudi koji su popili trostruko toliko litara tekućine koju kad-tad moraju izbaciti iz sebe. Pa vi pustite djecu neka rone otvorenih očiju, pri čemu se ponekad zagrcnu gutljajem mora (mora!?). Ima i betoniranih obala. Dovedeš dijete na plivanje, recimo na gradski bazen, a tamo vidiš tipa iz grada za kojeg pouzdano znaš da se u životu tri puta okupao – babica, u vojsci, i onomad kada je jedanput pokisnuo. I sada bi tvoje dijete trebalo bosim nožicama hodati tamo gdje je ovaj stavljao svoju smrdljivu, šporku nožurinu punu gljivičnih oboljenja i ostalih boleština i nametnika. Neka hvala.
KVALITETA MORA I PLAŽA
Oni koji se cijeli život kupaju na istom mjestu, oni koji ne znaju za bolje, vjerojatno misle da su uhvatili Boga za bradu što imaju privilegiju umočiti svoje noge u vode zadarske rivijere. To je možda privilegija za nekog iz Kutine, Valpova ili Gornje Bistre, ali svatko tko je vidio svijeta ili prokrstario lijepim nam Jadranom zna da nas Bog baš nije podario nekim pristupom moru ni obalom. Jer ako se maknete sjeverno ili južno od grada, morate priznati da osim mjesta gdje je čovjek betonom intervenirao u prirodi, nismo baš neke sreće. I prema Diklu, a posebno prema Biogradu pristup obali je, da ne kažem jadan. To su nekakvi plićaci s čudnim dnom koje nije ni pjesak ni šljunak već neka tajanstvena nakupina travurine, kamenja i odbačenog smeća po kojoj se morate dobro polomiti da bi dosegli dubinu pogodnu za upliv. Mjesta na kojima bi čovjek mogao skočiti u more skoro da i ne postoje. Tim su mi manje razumljivi ljudi koji se s užitkom kupaju npr, u Tustici. Tu se stacioniraju turisti kojima je glavni cilj ništa platiti, i manje više stanovnici mjesta iz Zadarskog zaleđa. Ako im je to dobra destinacija onda se mirne duše mogu kupati i u lavoru u vlastitoj “avliji”. Ali, rekli bi talijani – “sekondi gušti”.
Ako potegnete malo sjevernije sve do Nina i Privlake, tu je situacija nešto bolja. Tamo je naime, carstvo pijeska, obećana zemlja za djecu i neplivače, mjesto idealno za ljetovanje mnogobrojnim obiteljima kojima je najvažnije provesti cijeli dan na pijesku i stvoriti na vanjskom sloju kože temelj za razvoj malignih bolesti. S mojim iskustvima spreman sam ponuditi visoku novčanu nagradu svakome koji je u stanju vratiti obitelj sa takvog provoda a da mu auto, stvari i kupaći kostimi ne budu puni pjeska kao da su upravo potrbušno puzeći prešli pustinju Kalahari.
DOMAĆI I STRANI GOSTI
Moram priznati da sam krajem osamdesetih bez problema mogao boraviti na plaži u neposrednoj blizini stranih kupača. Sad, možda sam ja bio mlađi i tolerantniji, ali meni se čini da je opala razina tih gostiju. Ma nemam ja ništa protiv njihove štedljivosti, što me briga ako će neko kupiti dvije paštete i pecivo umjesto da novce ostavi nekom privatnom ugostitelju koji vozi BMW s niskoprofilnim gumama. Meni idu na živce oni koji dođu sa autom kakav ja ovako imućan nikada neću moći kupiti, pa škrtare tamo gdje ne treba. A što mislite, zašto su ove orgulje i tzv. Pozdrav suncu toliko popularne i posjećene? Pa zato što su besplatne. Da se plaća karta ne bi to tako bilo. Vidjet će te kada se otvori Muzej antičkog stakla koliko će turista hrliti platiti ulaznicu. Ali, vratimo se mi našim kupačima. Posebno me, dakle, nerviraju vlasnici vozila koji koriste svaku hladovinu uz more da mukte kampiraju, a da i ne govorim o jahtašima koji samo rasipaju smeće po otočkim uvalama.
Domaći su mi pak gosti omiljena tema, a Zadar je takvima idealan za ljetovanje. I dok strance donekle zanimaju i povijesne znamenitosti kojima je naš grad prebogat, dotle je domaćima jedini cilj cijeli se dan pržiti na suncu, a navečer prošetati po rivi i pogledati na njoj znate već što. Usput prođu kraj crkve sv. Donata koju i ne primjete, a ne bi vidjeli ni zvonik katedrale da se svako malo ne oglase zvona. A ja nisam bio lijen pa sam profilirao tipične domaće goste kakvi rado dolaze u naše krajeve. Neka se ne uvrijedi ona manjina pristojnih ljudi koji tu ne spadaju ali stvari izgledaju ovako.
VIZUALNE GROZOTE
Obično ljetuju po dvije obitelji, najčešće rodbinski povezane. Muškarci su crveni i debeli, a najvažnije im je naći neko mjesto gdje će nešto pojesti i popiti pivo. Još ako je u blizini koncert nekakvih tamburaša ili narodnjaka nihova je sreća potpuna. Žene su nervozne i oznojene, s prepunim torbana hrane i drugih pomagala. Djeca su mahom živahna, poletna i u pravilu preglasna. Djeca su često posebna priča jer sliče na roditelje koji su i sami sirovi i primitivni i misle da je plaža mjesto na kojem je najvažnije parkirati svoje vozilo što bliže obali (po mogućnosti da prednje kotače zapljuskuje more), otvoriti vrata i prtljažnik, te odviti Narodni radio na sav glas. Nikada nisam razumio taj odvratni poriv nametanja svoga glazbenog neukusa cijeloj plaži, ali je činjenica da taj ružni običaj posebno dolazi do izražaja ljeti na moru, a s obzirom na nizak kulturni nivo tih ljudi jasno vam je i kakva je glazba kojom žele terorizirati sva oko sebe. U tipičnu obitelj domaćih ljudi na moru spada pod obavezno bar i jedna beba do godine dana starosti. Ona je nervozna, plačljiva i razdražljiva, zajedena po stražnjici i naravno prepuna tragova komaraca, i kao takva sigurno ne spada na more. Ako je dijete do tri godine starosti, ono puzi, tetura i guguće što roditelje sigurno veseli, ali u toj svojoj sreći nisu svjesni da mi ne dijelimo njihovu ushićenost, da nam njihov ljubimac dosađuje, i da bi voljeli da nas ostave na miru i nestanu bez traga.
Ako zanemarimo ponašanje, sam izgled ljudi na plaži je vrlo zanimljiv. Prvo i prvo, ja sigurno nisam onaj koji bi tražio da se smiju skinuti samo osobe idealnih mjera i proporcija, ali neki ljudi jednostavno pretjeruju. Jeste li primjetili koliko debelih muškaraca voli ogoliti svoju mješinu i tako se šetati unaokolo? Postoje i žene koje se vole kupati bez grudnjaka iako imaju prsa poput onih nesretnica iz Etiopije koje doje svoje deseto dijete zaredom. Tu su i cijele obitelji koje samo što ne nose kulen pod rukom i niz kobasica oko vrata.
ZAKLJUČAK
Mi se moramo pomiriti s time da spadamo u destinacije za obiteljska ljetovanja gdje je najvažnije provesti dva tjedna mrcvareći se na plaži, pri čemu sa svojom morskom ponudom nismo ni do koljena npr. Makarskom ili Pelješkom primorju. S druge strane, to i nije toliko loše s obzirom da na elitnijim destinacijama gostuju oni koji žele razgledati i učiti, a ne dobijati ten pečenog praseta na ražnju kakvog možete vidjeti kao dio turističke ponude uz Jadransku magistralu na njenim primitivnijim djelovima. Oni za razliku od domaćih na svakom mjestu prespavaju dva dana od čega se našim iznajmljivačima diže kosa na glavi. Ipak, napravljena auto-cesta umnogome pridonosi priljevu turista i to je naša prednost, iako se time dobija na masovnosti, a ne na kvaliteti.
Kupanje, i plaže su tema ovoga teksta. I što čovjek može zaključiti na kraju? Može zaključiti da je čangrizavcima poput mene, kojima sve ide na živce, bolje ostati doma i tuširati se hladnom vodom. Onaj kome ne smetaju jako sunce, prljavština, gužva, promet, buka, primitivizam, nekultura, smrad, taj se može, s obzirom na svoje niske kriterije, bućkati i uživati u plićacima koliko mu je volja. Mi moramo priznati da nam je kultura kupanja jako slična općoj kulturi. Neki uživaju u probranim stvarima, dok je drugima dosta raspaliti jeftinu muziku i požderati koju tonu hrane zalivenu s nekoliko litara hladne pive. Nakon grada pada i more.