Djevojka lavljeg srca

Slika korisnika admin
Autor: 
martina_zubcic_64
Ines GRBIĆ
Za vrijeme proslave u Pridrazi Martina je primila brojne darove prijatelja i rodbine

Hrvatsku reprezentativku Martinu Zubčić, najmlađu osvajačicu medalje na Olimpijskim igrama u Pekingu, vlasnicu brončanog odličja u taekwondou u kategoriji do 57 kg, "u ringu" nazivaju djevojkom lavljeg srca. Izvan sportskog terena upoznali smo je kao blagu, vedru i nasmijanu, djevojku skromnog nastupa i otvorena srca. U meču borbena, a izvan terena blaga, Martina kaže:

- Možda je upravo to dobitna kombinacija. Možda i protivnice tako razmišljaju pa o meni sude na prvi pogled: ovu ću lako zeznuti, pa onda na temelju toga ja nju pobijedim. Možda je to moja sreća.

Djevojka brojnih interesa, nemojte se iznenaditi ako Martina jednog dana projektira neku kuću, zgradu ili možda otvori atelje, grafički ured. Osim strasti za borbu, Martina voli strane jezike i crtanje, talent koji je naslijedila od mame. Neko je vrijeme čak razmišljala upisati srednju primijenjenu školu umjetnosti i dizajna. I prva želja joj je bila upisati fakultet arhitekture, iako kaže kako bi joj to uz sport bilo teško.

- To je skriveno u meni i možda malo pažnje pridajem tome, uz puno obaveza i treninga. Ali volim uzeti ugljen i nešto nacrtati, to me jako opušta, kaže Martina.

Pridraška zlatna bronca

Martinu smo upoznali za vrijeme posjeta Pridrazi u kojoj boravi ovih dana. Na velikoj subotnjoj proslavi okupila se brojna Martinina rodbina. "Pridraška zlatna bronca - Usrid srca bila Pridraga" piše na velikom zidnom plakatu u rodnom mjestu Martininog oca Luke, Pridrazi, gdje Martina redovito svraća od najranije dobi. U Pridrazi su sudionici nosili bijele majice s Martininom slikom koja raširenih ruku drži hrvatsku zastavu. Proslava je dogovorena mjesecima ranije, puno prije nego što se znalo za osvajanje medalje. I to govori o toplom zajedništvu Martinine rodbine u zaseoku Gornji Zubčići, koji cijene uspjehe svoje, kako je nazivaju, Maće. Zubčići prije i poslije Pekinga - nije to više ista priča.

- Lijepo je sjetiti se svakog trenutka vezanog uz Peking i svake borbe, kaže Martina koja je pobjede u Pekingu ostvarivala dizanjem nakon gubitka bodova. Možda to još više govori o njenoj kvaliteti: sposobnosti da negativni rezultat preokrene u pobjedu. Pitamo ju je li to i inače njen sustav, vratiti se s dna i osvojiti zlatne bodove:

- Nije uvijek tako. Na drugim turnirima su veće razlike među natjecateljima, znala sam borbe završavati prekidima na sedam razlike. Bile su dosta glatke pobjede i porazi. A na OI je kvaliteta boraca na visini, znala sam da će protiv bilo koga biti jako teško. Ali sam isto tako znala da ih sve mogu pobijediti, da smo svi jednako dobri i samo će odlučiti tko je uporniji, tko se ne predaje do zadnje sekunde. To sam u tri borbe bila ja. U polufinalu sam se možda malo opustila.

Najmlađa europska pobjednica

Martina je bila najmlađa pobjednica na europskom seniorskom natjecanju u Rigi prije tri godine. Sa 16 godina je ušla u seniorsku reprezentaciju i odmah na prvom europskom prvenstvu osvojila zlato.

- To mi je bio jako veliki korak, velika odgovornost i trebalo se nositi s tim, napredovala sam. U taekwandou svaka država šalje dvije djevojke i dva dečka na kvalifikacije. Ima četiri kategorije, 4 muške i 4 ženske. Na kvalifikacijama u rujnu prošle godine nisam se uspjela kvalificirati što me dosta razočaralo, no uspjela sam na kvalifikacijama u siječnju u Istanbulu za koje sam se dobro pripremila. Tu sam osvojila zlato i otišla na Olimpijadu, kaže Martina.

Na putu do medalje svaka borba je bila teška na svoj način, ali Martina ipak izdvaja onu protiv kineske protivnice.

- Nije bila toliko teška, ali je bila čudna zbog ozljede protivnice, kaže. Nekad sam znala biti suosjećajna spram takvih protivnica. Bila sam svjesna da je protivnica jako ozlijeđena, čak me začudilo što je ušla u borbu prije, a kamoli u borbu sa mnom. Ali rekla sam sebi: Ako je ona pristala ući u borbu, onda je spremna na sve. I spremna je suprotstaviti mi se kao da je u normalnom stanju. Nisam smjela misliti na njenu ozljedu, nego na borbu i medalju koja me čekala. Ni u jednom trenutku se nisam predala, jer nisam ni razmišljala o rezultatu. Razmišljala sam kako napraviti ono što je u tom trenutku najbolje. U trenutku osvajanja medalje, prva misao koja mi je prošla glavom bila je zahvala Bogu. Otišla sam zagrliti trenera koji je cijelo vrijeme bio uz mene.

Ponosni roditelji

Kako su reagirali drugi hrvatski sportaši na uspjeh naših tekvandoistica?

I prije medalje, i poslije medalje, svi su nas prihvatili kao dio ekipe, bez obzira na činjenicu što se o našem sportu ne čuje toliko o medijima, kao o drugim, "velikim" sportovima.

Velike face, kao rukometaši, vaterpolisti, košarkaši, svi ti koji su iskusniji i imaju puno dobrih rezultata. Prihvatili su nas i prije medalja. A nakon toga, čak sam osjetila i nekakvo divljenje, pogotovo jer su oni možda zakazali. Bilo mi ih je žao jer oni su nama stvarno uvijek najbolji. Bila je jako dobra atmosfera, jako mi je drago što sam to mogla doživjeti - zajedništvo. Mislim da to samo kod nas ima, u takvoj mjeri. Nakon osvojene medalje istu noć smo išli u hrvatsku kuću gdje je bilo puno ljudi. Između ostalog i nekoliko vaterpolista koji su me oduševili, mogla sam ih upoznati kao osobe. Čim sam ušla unutra uzviknuli su: 'Dobro došla, kraljice.'

Na Martinu su najponosniji njezini roditelji, a prije svih mama Jadranka.

- Neizmjerno sam ponosna i sretna zbog svega što je Martina postigla. Budući da je vrijedna i u svemu što radi temeljita, to što je osvojila je i zaslužila. S roditeljske strane nije bilo pritisaka, uvijek smo vjerovali u nju i nadali se da može doći do takvih rezultata. Nikad je nismo s time opterećivali, to se dogodilo zato što je ustrajno radila.

U trenutku osvajanja kćerine medalje tata Luka je bio na poslu. Cijela njegova tvrtka gledala je trenutak osvajanja Martinine medalje, i nakon što je osvojila broncu, bio je to trenutak za skakanje u zrak.

Uz Martinu je slavila i baka Marica koja, iako ponosna što je baka jedne olimpijke, još ne može gledati kako joj unuku netko tuče. Ali nakon što vidi osmijeh na Martininom licu, i baki je lakše.

Pridraga je ponosna na svoju olimpijku i želi joj još puno medalja. Sljedeće Olimpijske igre su u Londonu, a tada, tko zna...

 

Martina jučer, danas, sutra

Olimpijske igre se održavaju svake četiri godine i zahtijevaju velike pripreme. Sportska smotra koja okuplja najbolje svjetske sportaše u svim disciplinama prilika je za sportaše da pokažu ono što su napravili u prethodne četiri godine i tko je najbolji na svijetu. Samo proći kvalifikacije ravno je čudu, a osvojiti olimpijsku medalju sportaša stavlja u panteon besmrtnih.

Martina je prije ovogodišnjih Olimpijskih igara trenirala s bugarskim trenerom Georgijem Draganovim koji inače trenira atletičare u Bugarskoj. Za specifičnu pripremu tu je trener reprezentacije, Južnokorejac Hong Son Ki, koji ima južnokorejski sustav treninga, koji Martina opisuje kao jako naporan i jako zahtijevan. Tijekom godine u klubu trenira s klupskom trenericom Lidijom Katalinić Špoljarić koja joj određuje plan i program cijele godine.

Dok je još išla u srednju školu, kad je imala popodnevnu nastavu, trenirala je dva puta dnevno šest dana u tjednu, a kad je škola bila ujutro, trening je bio svaki dan popodne.

Poticaj za bavljenje taekwandoom dobila je preko obiteljskog prijatelja koji se time bavio, a klub je bio u blizini. U početku se bavila rekreativno, a poslije je i zavoljela taj sport.

- Volim ga i sad, kaže Martina.

Uspješno je i pri vrhu položila prijemni ispit na Ekonomskom fakultetu koji je odabrala jer će moći paralelno studirati i trenirati. Sljedeće godine u listopadu je svjetsko seniorsko prvenstvo s kojeg još nema medalju.

- Pripremat ćemo se, trenirati i uživati u onome što radimo, kaže Martina. Iako je obišla svijet, kući je najljepše. Zadnjih godina koliko je u reprezentaciji put ju je vodio na Istok: Kina dva puta, Koreja, Tajland, Vijetnam.

- Drugačije je i ima lijepih stvari, čak i simpatično u toj razlici od nas. Ali uvijek se lijepo ovdje vratiti, ovo je blaženstvo, nismo ni svjesni toga.

Pitamo je, s obzirom na sport kojim se bavi, boje li je se dečki:

- Uvijek ima nekakvih komentara: 'Aha, moramo te se paziti, moram paziti što pričam.' Ali to je sve na razini zezancije, nisam takva osoba da to naglašavam i time se koristim 'vani'. Mislim da se sve može riješiti bez tučnjave. Kad me dečki vide, shvate to, s osmijehom će Martina.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno