Tenis potvrda da nešto nije u redu

Slika korisnika admin
Autor: 
davis_navijaci
Filip BRALA
Rijetki navijači na tribinama ŠC Višnjik

Nedvojbeno, izgradnjom dvorane na Višnjiku Zadar je dobio goleme sportske mogućnosti. Kolega iz Rijeke pored kojeg sam sjedio na novinarskoj tribini na Davis cup dvoboju Hrvatske i Brazila dočekao me riječima: "Što ste se izgradili..." Usporedio je Zadar od prije nekoliko godina i ovaj današnji. Onda je dodao niz hvalospjeva o dvorani, raspitujući se o svakakim detaljima. Konačno, iznio je i zaključak: "Još samo morate dovesti Euroligu u Zadar."

No, ovaj je vikend pokazao i drugu stranu Višnjika, onu koja će reći da ta dvorana, baš kao i sve druge dvorane, nekad može biti puna, nekad poluprazna, a nekad i više prazna nego puna. To je cijena izgradnje svake veće dvorane, ne može se za sve što se u dvorani događa očekivati da će interes gledatelja biti toliki da se kapacitet ispuni. Jer, kako je krenulo s Višnjikom, koji je u svijet poslao sjajnu sliku s rukometnih kvalifikacija za Olimpijske igre, kao da smo svi pomislili da se nikad neće dogoditi da u dvorani na nekom događaju bude slobodnih mjesta.

Hrabri Aco

Bio je to lijepi san, potaknut rukometnom bajkom, ali tenis nije bio bajka, više običan, ali epski opširan, bez posebno uzbudljiva zapleta i u konačnici s očekivanim raspletom (ne mislimo tu na rezultat). Tenis je pokazao što se dogodi kad je dvorana prazna (ne baš doslovce prazna). Točnije, kad u dvorani u kojoj stane i do osam tisuća gledatelja stalno slušate jednog čovjeka koji je nevjerojatnom upornošću ponavljao: "Ajmo, Mario, ajmo, Ivo..." U redu, to je tenis, sport s kojim su Zadrani definitivno još uvijek na "vi", možda su se neki i prepali toga da se u tenisu ne smije navijati (iako to nije točno), moguće da je i berba grožđa učinila svoje... Moguće je ovo ili ono, premda su činjenice takve kakve jesu, čvste, jasne, nepobitne. Hrvatska teniska reprezentacija dugo nema domaćinsku atmosferu na tribinama ili barem nema u onoj mjeri koja se može vidjeti u gotovo svim drugim državama kad igra nacionalna selekcija.

Nedavno je Aleksandar Petrović rekao, ne sjećam se doslovce, ali otprilike ovako: "Ako na Višnjiku ne bude barem tri-četiri tisuće gledatelja, možemo se odmah vratiti u Jazine." Hrabra izjava jer bit će utakmica na kojima bi moglo biti i manje od tri tisuće gledatelja. Hrvatska i brazilska Davis cup reprezentacija nisu ih skupili ni toliko, tek tisuću i petsto, najviše dvije tisuće ljudi bilo je na tribinama. Goran Prpić molio je navijače da dođu, Mario Ančić pokušao je nekako opravdati petak kao radni dan, ali subota i nedjelja... Slika Višnjika koja nikog nije oduševila, ali i slika koja je poslala niz upozorenja.

Jedan je rukomet

Davis cup je u svijetu tenisa vrh, natjecanje je to koje svagdje izaziva veliki interes, ne i u Hrvatskoj. I to nije samo problem Zadra, od polufinala Svjetske skupine u rujnu 2005. u Splitu Hrvatska nije ni približno uspjela napuniti nijednu dvoranu u kojoj je igrala domaće utakmice (Argentina u Zagrebu, Italija u Dubrovniku, Brazil u Zadru). I stoga Zadar u svemu tome i nije toliki problem, tek je riječ o tome da, ako se govori o broju gledatelja, Zadar nije ponudio ništa novo. Ni bolje ni lošije od onoga što je našu reprezentaciju već pratilo na domaćim dvobojima. A nekako su svi očekivali da je baš Zadar taj koji će našima konačno donijeti toliko potrebnu domaću atmosferu. Ipak, u očekivanom opsegu to se nije dogodilo. Prpić je desetak dana prije dolaska u Zadar rekao da su rukometaši preporučili Višnjik, da bi potom nakon prvog dana izbornik mirno priznao ono što su svi vidjeli: tenisači nisu doživjeli ni djelić rukometne atmosfere. Zašto, kako, što učiniti da ubuduće bude bolje ne znamo, ali nije tenis usamljeni slučaj. U ovom trenutku samo rukometna reprezentacija u Hrvatskoj može napuniti dvoranu veću od, primjerice Mocira, za ostale, pa i za košarkašku, to je vrlo upitno. Nije stoga čudo da je košarkaška reprezentacija u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo (koje ovo ljeto konačno nije igrala) za domaći teren odabirala manje sredine koje, logično, imaju i manje dvorane. Tko se sjeća kad je Hrvatska zadnji put igrala u Draženovu domu, na Gripama, u Rijeci pa i u Jazinama. Igranje u manjim gradovima objašnjeno je popularizacijom košarke, što lijepo zvuči. Ono o čemu nije bilo govora jest to da bi se veće dvorane teško i nikako napunile, pa je onda logično igrati tamo gdje se neće čuti škripa tenisica.

Sport je samo posljedica

Opet, nije riječ samo o tenisu i košarci. Iako nam je nogometna reprezentacija peta na FIFA-inoj ljestvici i danas se dogodi da "vatreni" ne mogu uvijek napuniti Maksimir. Kad je na drugoj strani terena Engleska, onda problema nema, ali kad dođe Kazahstan, onda 35.000 mjesta i to s vrlo popularnim cijenama, izgleda nemoguće napunuti. Priče o neatraktivnosti protivnika ne drže vodu, jer potencijalnim posjetiteljima na tribinama veći bi motiv za dolazak na utakmice trebalo biti gledanje domaće momčadi negoli razmišljanje o tome tko i koliko atraktivan stoji s druge strane terena. Mlada nogometna reprezentacija prije 15-ak dana igrala je u Varaždinu odlučujuću kvalifikacijsku utakmicu s Italijom za odlazak na Europsko prvenstvo, pa prema novinskim izvještajima na stadionu na koji stane 10 tisuća gledatelja nije bilo njih ni pola. I mogli bismo tako u nedogled. Rukomet se i dalje visoko drži iako je pitanje što će biti padnu li rukometaši u rezultatsku krizu. Ukratko, Hrvati kao da se još privikavaju na navijanje za nacionalne selekcije, s kojim i druge države, posebno one iz reda tzv. tranzicijskih, imaju problema. I to ne treba zaboraviti. Jer sport je samo preslika društva i onoga kakve vrijednosti to društvo njeguje. A domoljublje, ako ono ima veze s ovim o čemu pišem, trebalo bi biti jedno od temeljnih vrijednosti koje je hrvatsko društvo pozvano razvijati u svakom građaninu. Nažalost, danas kao da baš i nije tako, ali to su već neki drugi problemi o kojima je teško raspravljati na sportskim stranicama. Sport samo dođe kao posljedica, uzrok je negdje drugdje.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno