Ona je tu. U tuzi kiše po poljanama tiho hoda

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika isikiric
MISTERIJE - Sutra u 13 sati i 30 minuta, ulaskom Sunca u znak vage počinje jesen
Po svemu sudeći su i stari Hrvati imali neki svoj Kotač Godine čiji bismo ritam okretanja možda još mogli spoznati pomnnijim i slobodnijim istraživanjem starih predaja
U utorak u 13 sati i 30 minuta na našim prostorima počinje jesen

U utorak u 13 sati i 30 minuta na našim prostorima počinje jesen. Događaj koji je odvajkada i među svom narodima bio povod za svetkovinu, obilježavanja promjene u odnosu između Zemlje i Sunca koji je osnova svom životu i postojanju na ovoj planeti. Činjenica koju se u današnje doba i prečsto zaboravlja.
Otkad su ljudi počeli posebno obilježavati određene datume u godini koji su bilo izravno bilo posredno povezani s rečenim odnosom, teško je pa i nemoguće točno kazati, budući da se takve prakse mogu utvrditi još u najranijim razdobljima ne samo pisane povijesti, nego i prapovijesti koja joj je predhodila. Možda je jedan od najstarijih primjera osmišljenog svetišta onaj iz spilje Trois Freres na jugu Francuske gdje je prikazan lik kojeg se naziva »razigranim čarobnjakom«. Riječ je o antropomorfnom prikazu bića koje ima životinjsku kožu i rep, s maskom poput sove i jelenjim rogovima. Poput sličnih takvih prikaza iz paleolitika, nalazi se u najdubljem dijelu spilje, iznad visoke izbočine litice, oko 4 metra iznad tla. Prema Maringeru on može predstavljati i Boga i plemenskoga vrača, »neku vrstu praiskonskog - ili zaista božanskog - učitelja magije; i njegov svećenik, u tom času djelatni vrač, popeo bi se na isto uzvišenje ispod slike da bi izvodio obred ispred članova plemena, tijekom svetkovina čiji je cilj bio osigurati dobru lovinu i plodnost životinja«.

Četiri datuma

O tijeku, značenju i obliku paleolitskih i neolitskih svetkovina možemo, međutim, ipak samo nagađati, kao i o tome jesu li i one već tada bile povezane s posebnim datumima koji se uvijek iznova javljaju kroz povijest bez obzira na promjene u religijskoj svijesti ljudi koji ih izvode i štuju. Četiri takva datuma nisu su mijenjala eonima, a riječ je o početcima godišnjih doba, od kojih jednom upravo idemo ususret. Stiže nam jesenska Ravnodnevnica ili Ekvinocij, ponekad nazivan i Ekvinocij Bogova, kao i Mabon.
Ovaj dan koji ovisno o godini, pada na 22. ili 23. dan mjeseca rujna, oduvijek se smatrao svečanim i prigodnim za slavlje i obilježavanje. To je bio slučaj u Europi, ali i izvan nje pa se svetkovine jesenske Ravnodnenvice i danas redovito održavaju na Dalekom istoku gdje predstavljaju sastavni dio narodne tradicije podjednako u kineskoj, japanskoj, korejskoj i vijetnamskoj kulturi. Ovaj se datum također slavi i prema starom iranskom, zoroasterijanskom kalendaru. U dijelu Indije se obilježava svetkovina Onam, slična po svom karakteru, ali ne i povezana striktno s ovim datumom zbog drugačijeg pristupa kalendaru. Onam inače traje 10 dana.

Odmak od izvornih vjerovanja

U europskim tradicijama je povijest ove svetkovine, kao i ostalih značajnih datuma na onome što se danas naziva »Kotačem Godine«, nešto teže pratiti, budući da je zbog višestoljetnog utjecaja kršćanstva koje je u nekim slučajevima preuzimalo i mijenjalo, a u drugim sprječavalo i progonilo obilježavanje ovih blagdana, došlo do priličnog diskontinuiteta s izvornim vjerovanjima i običajima, koji su u azijskim kulturama ostali nepromijenjeni. Oživljavanje religija utemeljenih na prirodi koje se počelo događati zadnjih stoljeća je tako u mnogočemu bilo sinkretističko te spajalo i nadograđivalo ono što je ostalo na ovaj način sačuvano u folkloru različitih europskih naroda. Kritičari tako često navode da se ni u jednom dijelu predkršćanske Europe i Sredozemlja nije obilježavalo svih današnjih osam svetkovina na Kotaču Godine, kako je običaj u Wicci i drugim neopoganskim pokretima.
Wicca je doista obilježavanje proljetnog i jesenskog ekvinocija, kao i zimskog i ljetnog solsticija, dodala kalendaru svojih svetkovina 1958. godine s tvrdnjom da je riječ o fizičkim i vidljivim astronomskim i astrološkim pojavama za koje je nemoguće predpostaviti da ih narodi koji su živjeli u skladu s prirodom nisu poznavali i obilježavali, makar zapisi o tome ne bili do danas sačuvani. Usmene tradicije koje postoje o svetkovini zvanoj »Rada« u ruskoj i ukrajinskoj tradiciji, često se navode kao dokaz o svetkovanju jesenske Ravnodnevnice i u drugim poganskim društvima u davnoj prošlosti. Drugi važan čimbenik u razumijevanju simbolike jesenskog Ekvinocija koji se često naziva i Mabon, je i grčka legenda o Demetri i Perzefoni. Također je zabilježeno da su keltski Druidi u ovo doba godine obilježavali svetkovinu zvanu Alban Elfed, a i drugdje su se organizirala događanja povezana s berbom grožđa i voća, za razliku od onih koji se organiziraju u ljetno vrijeme žetve žitarica.

Ravnovjesje dana i noći

U wikanskom shvaćanju ovog datuma pojavljuje se nekoliko osnovnih aspekata kao što su izjednačavanje dana i noći s time da će noći postajati sve duže i da je razdoblje topline prošlo, a razdoblje hladnoće postupno počinje. Obavljene su i žetva i berba i hrane ima u izobilju, ali tlo simbolički umire i priprema se za zimski san. Stoga je ovo vrijeme za iskazivanje zahvale Zemlji za sve ono što nam je dala te iz svetkovanja jesenske Ravnodnevnice proizlazi i popularni američki Dan zahvalnosti.
Jedna od vodećih wikanskih autorica, Patti Wittington navodi čak 10 različitih načina za proslavu Mabona koji uključuju, između ostalog meditaciju o tamnom dijelu godine, podjelu hrane siromašnima, berbu jabuka koje se smatraju simbolom ove svetkovine, sastavljanje popisa svih i svega kojima i čemu smo zahvalni, organiziranje okupljanja s pripovjedanjem priča, bubnjanje i ples u obliku spirale, temeljito čišćenje i preuređenje domova za drugu polovicu godine i proslave posvećene vinskom Bogu.

Vrhunac žetvenih svečanosti

Osim Wicce, početak jeseni svečano obilježavaju i pripadnici drugih suvremenih duhovnih pokreta. U Odinizmu i Wotanizmu, pokretima koje je krajem XIX stoljeća osmislio Guido von List, a kasnije razrađivali mnogi sve do Katje i Davida Lanea i Rona McVana, ovaj se datum naziva »Winter Finding« i označava vrhunac žetvenih svečanosti.
»U provedbi rituala ili ceremonije, najvažnije je razumijeti da je glavni cilj omogućiti pojavljivanje unutarnje snage arhetipskih energija. Prave uvjete za tu pojavu osiguravaju osobna koncentracija, kao i ritual u zajednici s drugima. Svrha rituala je da bi se dostglo točku unutarnje samosvijesti, koja svojim intenzitetom nadilazi uobičajenu koncepciju pojedinca, što će omogućiti arhetpskim djelovima nesvjesnog da se manifestiraju«, navodi Ron McVan u svom djelu »Željezna vjera« koje dosta koristi učenja Carla Gustava Junga.
Jesenski Ekvinocij se u thelemitskoj tradiciji obično naziva Ravnodnevnicom Bogova i također obilježava različitim svetkovinama, od kojih je najpopularnija ona koja proizlazi iz tradicije okultnoga bratstva Zlatne Zore iz XIX stoljeća pri čemu se za proljetne i jesenske ekvinocije obavlja ritualno otvaranje hrama i postavljanje novih službenika. Druga mogućnost je izvođenje rituala posvećenom znaku vage u koji Sunce ulazi, koji je prikazan na Tarot adutu Usklađenost ili Adjustment.

Starohrvatske tradicije

Naznake o obilježavanju početka jeseni kod Hrvata nisu previše poznate, što ne znači da ih nema. Ono što danas znamo, najviše se duguje istraživanjima Mihovila Lovrića koji je zbog svog rada bio progonjen i konačno ubijen od strane jugoslavenske UDB-e 1976., no rad je nastavio njegov sin dr. sc. Andrija Željko Lovrić. Njihovo istraživanje spasilo je od zaborava duhovno predanje u Hrvata koje je u potpunosti sačuvano samo na najteže pristupačnim djelovima otoka Krka, iako je ranije bilo rašireno diljem obale, pa ga se sporadično susreće po sjevernom, i djelomice i srednjem Jadranu te dijelovima zapadne Like. U prošlosti je vjerojatno bilo prošireno po čitavom čakavskom govornom području koje je obuhvaćalo većinu teriotorija srednjovjekovne hrvatske države.
Ova vjerovanja temelje se na danas sačuvanima krčkim legendama, devet «Veyskih poveda». Značajno za ovu predaju je da postoji čitav organizirani nebeski panteon, «Seune nebešnyki» i dualistička polarizacija, kao i povezivanje određenih božanskih likova s nebeskim tijelima, zvijezdama i zviježđima kao kod svih razrađenih teoloških sustava antike.

Kruol Nebešni

Na čelu ovog panteona je Sionbog-Sevyšna, vrhovni bog s pridjevkom Kruol Nebešni, stvoritelj je neba i zemlje i izjednačen sa Suncem, a po prerogativima najsličnije je Ahuri Mazdi iz Zoroasterizma. Khulap je bog ili dobri duh pučine i mora kojega se sreće širom Jadrana i sličan je grčkom Posejdonu.
Semera je boginja sreće, radosti i ljepote, simbol joj je Sunce na zalazu i općenito Zapad. Sion Macaan (u drugim krajevima pod nazivom Šalamuna ili Božji mač) je zapravo kometa, zvijezda repatica koja prestavlja izvršenje volje Sionboga Sevyšne. Njome je uništeno izvorno zlo pri stvaranju svijeta, a tako će biti i na njegovom kraju.
Macyć (Macaklić, Macarolić) patuljak ili dijete sa šeširićem i svjetlećim očima, prestavlja boga ili dobrog duha ribarstva koji pomaže ribarima, a oni mu zauzvrat na obali ostavljaju dio ulova.
Ulykva (Šteuli) je maslinovo božanstvo koje boravi u šupljem stablu stare masline. Vyntja ili Vinća predstavljen je kao sveti ždral bog plodnih polja i žetve, posvećeno mu je zviježđe ždrala. Hayebaaj, Yajebaaje, bog kiše koji je prestavljen kao veliki žabac, na Krku ga se do II svjetskog rata prizivalo tako da bi djevojke raspletih kosa tukle šibama po vodi dok bi mladići pokraj njih držali upaljene baklje.

Šijun i Avesta

Nasuprot ovim božanstvima stajale su «sile tame», opasna i zla božanstva, također brižno klasificirana.
Sionvrag-Sayta, Šagita, vrhovni Đavao čiji su znaci mrak, nerseća i bolest, predvodnik zlih demona. Syuun, Šijun, morski zloduh vihora i utopljenika, predočava ga se kao morsku pijavicu što silazi iz cumulonimbusa. Obrana od njega je iscrtavanje heksagrama i probadanje istog crnim nožem. Razne izvedenice od riječi «šijun» poznate su uzduž čitavog Jadrana, a izvor se vjerojatno nalazio u Avesti gdje «siuni» znači oluju. Tohor, demon hladnoće, sjevera i podzemlja, kao i Tohornica, zvijezda Sjevernjača.
Tjarmaal, Ćarmalj, Yerina, duh rata, potresa i krvi, bio je izjednačen s zvijezdom Antares. Orkuul, Uorko, Njorgo, veliko morsko čudovište, kit ili zmija iz dubina, pripada mu zviježđe Kita, kao što i sam naziv «orkul» u veyskom narječju znači jednostavno «kit». Mantratya, Matresina, Žminyina, stoglavi zmaj, križanac zvijeri, zmije i ptice grabljivice. Analogna Matharsci u Avesti i Mantrityi u Vedama. Na početku svijeta je proždirala ljude ali ju je Sionbog Sevyšna uništio Sion Macaanom, odnosno zvijezdom repaticom. Odgovara joj zviježđe Hydra. Bakodloak, Bikodlak, Sv. Prabik, ogromni bik koji u sumrak napada ljude i stoku. Odgovara, naravno, zviježđu bika.

Veyske povede

Za bolje razumijevanje kvarnersko-čakavske teogonije, dobro je biti upoznat s osnovnim sadržajem Veyskih povedi s otoka Krka, na kojima se uglavnom i temelji današnje poznavanje te predaje. Veyske povede se sastoje od deset legendi, odnosno pučkih kazivanja koje su se usmenom predajom sačuvale na otoku Krku, posebice u gorskim selima na Krčkom gorju, oko mjesta Batomaal. Djelimice su sačuvane, a kazivane su u originalnom krčkom govoru, veyskom zayiku, za kojeg se s pravom smatra da predstavlja neku vrstu prahrvatskog jezika kakav je bio još oko 1000. godine. Radi se o slijedećem nizu predaja: «Poveda od Mantratje tar slova Šalamunova» (Pripovijest o zmaju i Salamunovu znaku), «Poveda od Hayebaja tar mantra od dazdja» (Pripovijest o Hayebaju i pojanju za kišu), «Poveda od Yndrah kay parsjute restu» (Pripovijest o Indiji gdje rastu pršuti), «Poveda od Mataneh navakyrah tar žloatneh yanaac» (Pripovijest o mitanskim pomorcima i zlatnim janjcima), «Poveda od šundrah kiesu zivarnule Uri-Korynta» (Pripovijest o gusarima koji su razorili Korintiju), «Poveda od Bakodloaka tar mićeh Malytjah» (Pripovijest o Bikodlaku i mićim Patuljcima), «Poveda od Ćavjeneh kerolih tar orkaturih» (Pripovijest o Crvenim kraljima i kitolovcima), «Poveda od kruola Zminivera tar zarjah harwatjeh» (Pripovijest o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu), «Poveda od kruola Belova tar pašoglaveh Uobrah» (Pripovijest o kralju Beli i pasoglavim Obrima) i «Poveda od Frangipanah tar nevirneh Mletianah» (Pripovijest o Frankopanima i nevjernim Mlečanima).
Iako je većina ovih legendi sačuvana tek fragmentarno, one pokazuju da je i na ovim prostorima postojala predkršćanska predaja, u nečemu slična, no u mnogočemu i različita od one koju su poznavali keltski, germanski ili slavenski narodi Europe. Po svemu sudeći su i stari Hrvati imali neki svoj Kotač Godine čiji bismo ritam okretanja možda još mogli spoznati pomnnijim i slobodnijim istraživanjem starih predaja.


»Svrha rituala je da bi se dostglo točku unutarnje samosvijesti, koja svojim intenzitetom nadilazi uobičajenu koncepciju pojedinca, što će omogućiti arhetpskim djelovima nesvjesnog da se manifestiraju
Ron McVan


DESET LEGENDI

Veyske povede se sastoje od deset legendi, odnosno pučkih kazivanja koje su se usmenom predajom sačuvale na otoku Krku, posebice u gorskim selima na Krčkom gorju, oko mjesta Batomaal

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno