Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Položaj Zadra unutar Mletačke Republike nakon 31. srpnja 1409.

21.09.2020. 07:20


Venecija je na početku posljednje uprave nad Zadrom iskazala izrazito nepovjerenje prema Zadranima, osobito prema zadarskoj vlasteli koju je s razlogom smatrala politički opasnom za trajnost njezine vlasti na istočnoj obali Jadrana te joj je nakon svečanog ulaska u Zadar i preuzimanja vlasti nad gradom prva i osnovna briga bila ukrotiti buntovno zadarsko plemstvo i malen broj uglednih i utjecajnih građana. Začuđujućom brzinom, već u prvoj polovici XV. stoljeća, mletačke su vlasti privilegijama i represijom to i uspjele.


Knez i kapetan
Između 1410. i 1414. godine najistaknutiji su predstavnici zadarskoga plemstva kažnjavani dugogodišnjim progonstvom pa je u tom razdoblju u Veneciju odvedeno čak 47 zadarskih plemića, koji su se tamo u velikoj oskudici godinama potucali od nemila do nedraga. Kaznene su mjere prema neplemićima bile znatno blaže te je u istom razdoblju u Mletcima zatočeno 15 najuglednijih i najutjecajnijih pripadnika zadarskog građanstva. Kada su mletačke vlasti zaključile kako im iz Zadra više ne prijeti nikakva opasnost, progoni su se stišali, a sredinom 30-tih godina potpuno su prestali. S vremenom su neki zadarski patriciji od ugleda i velikoga povjerenja dobivali kneževske položaje u manjim dalmatinskim komunama – tako na primjer Šime Detrico, koji je nastojao oko uspostave mletačke vlasti u Zadru, među prvima je 5. rujna 1409. godine dobio mletačko građansko pravo, a nakon uvođenja mletačke vlasti u Trogiru 1420. godine imenovan je 29. lipnja trogirskim knezom.
Nakon što je provedena potpuna pacifikacija zadarskog plemstva i kroz nekoliko naraštaja zaboravljene stare razmirice, mletačke su vlasti ugledne zadarske plemiće češće postavljale za rektore pojedinih komuna, kao što su Pag, Nin, Skradin, Trogir i druge te ih rado primale u vojnu službu. Pa ipak, Zadar je bio jedini grad na istočnoj obali Jadrana u koji je Venecija slala dva svoja rektora, odnosno kneza i kapetana (te dvije funkcije u ostalim dalmatinskim-gradovima povjeravane su jednoj osobi iz Mletaka). Zadarski knez i kapetan dolazili su iz najuglednijih mletačkih patricijskih obitelji s visokim stupnjem upravnog i vojnog obrazovanja i iskustva, bili su dobro plaćeni, znatno više u odnosu na ostale dalmatinske rektore. »Njih dvojica, knez i kapetan (rettori di Zara), bili su ujedno ‘čuvari zakona u pokrajini’ (conservatori delle leggi), što znači da su se brinuli o poštivanju mletačkih zakona i propisa u cijeloj Dalmaciji, u prvom redu u samom Zadru. Moglo bi se reći kako su oni bili neka vrsta izvršne vlasti Senata koji se brinuo o zakonskom provođenju pozitivnih propisa« (Peričić 1987: 464). Talijanski povjesničar mlađe generacije Knapton pak piše kako su u Veneciji na pomorskom posjedu posebnu pozornost posvećivali Zadru i Kandiji, danas Iraklionu, glavnom gradu na otoku Kreti (Kandiji), samo su »Kandija i Zadar imali patricijske rektore s dovoljnim kontingentom trupa te s ekskluzivnom ili prioritetnom vojnom kompetencijom unutar važnijeg teritorija, kao i na kopnu« (Knapton I. 2007: 575). Knez i kapetan u Zadru su imali dva pobočnika, po jednog kancelara, šest naoružanih dvorjanika, po jednog kuhara, dva konjušara i šest konja. Postojao je i jedan prevoditelj koji je prevodio kneževe uredbe na hrvatski jezik te jedan tumač za sličnu službu. Rektori su kao mletački opunomoćenici štitili isključivo mletačke interese i za svoje su postupke odgovarali jedino vlastima u Veneciji s kojima su morali biti u stalnom doticaju, redovito ih i iscrpno izvješćivati o onome što se događa na njihovu području i slušati naputke kako i na koji način trebaju djelovati. Rektori koji su javnim poslovima loše upravljali, prekoračivali dodijeljene im ovlasti, činili nedozvoljene stvari na štetu društva ili pojedinca, ili bi nasilno prisvojili nešto što im nije pripadalo, bili su strogo kažnjavani te je otuda i nastao mit o Veneciji kao nekorumpiranoj državi koja se doživljavala kao iznimno pravedna za sve njezine građane i stanovnike – to je bio razlog zašto Ninjani i Poljičani nisu pristajali na drugostupanjsko sudovanje u Zadru, odnosno Splitu, već na za njih znatno skuplje, ono u Mletcima.


Juraj Baraković
Zadarski knez (conte, comes) bio je središnja osoba u gradu, imao je svu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u Zadru i zadarskom okružju. Zadarski pjesnik Juraj Baraković o zadarskom knezu pjeva: »Četvrti vladalac, od grada ki je knez,/ on mati, on otac, on glava, on vitez;/ vridniji svih pinez jak da se zahrani,/ u zlatan vezan vez taj kamen izbrani;/ on vlada Zadrani po svojoj mudrosti,/ ne samo gradjani dal’ jošće i gosti;/ on svemu daje red i razlog postavlja,/ pedipsa tamnu zled, a piću pripravlja./ On kruha, on vina, on ulja nahodi,/ od njega sva cina obilna ishodi./ Kad prida nj dohodi naroda sva sila,/ svakomu pogodi jak majka primila;/ on drži mirila upravna i mač gol,/ ter sudi zla dila pružeć mač uokol;/ on drži za timun, njemu sve u ruci;/ jak drugi Salamun reduje meu puci.// K njemu se kupi zbor starešin od grada,/ plemena prvi hor ko skupno š njim vlada,/ k mudrosti priklada razuma privišće/ da smetna nesklada nî po sve godišće,/ skup, zgovor, al’ viće prisvitlo u sebi,/ visoko umiće, mnju, samo pod nebi./ Skazan su, dim, svita rad zrila nauka/ jak kad glavu lita (kao kad na konac ljeta) zemlju na plod nuka.// Vridne glave sidu kad sedu uspored/ tač mudro beside, svitu bi dali red;/ njih govor slatki med, a riči od mane;/ kô srce tvrdi led da se k njima ne gane?/ Sirote svi brane, ubozih od grada/ pȉtajū i hrane da ne mru od glada;/ poglavni vićnici i stari Zadrani,/ otajstva dilnici od Boga izbrani« (Baraković 1964: 269, 270). Kapetan grada (capitano) držao je ključeve grada, zapovijedao i sudio vojnicima, brinuo se o njihovu naoružanju i uvježbanosti te o obrani grada i zadarskog područja. O njemu će Baraković: »Poglavit gospodin vrh toga ki vlada/ dal’ iste krvi sin u koj nî nesklada,/ svitli ga duž klada izabrana, umića,/ kakono od grada pravog didića (baštinika)./ Črljena odića na njemu ne laže/ da udo od vića glavnoga bit kaže;/ on sudi u nići i glavom ophodi,/ zlotvoru nî moći zabavit čagodi« (Baraković 1964: 268). Mlečani su u Zadar slali i zasebnoga zapovjednika konjice, Provviditore Generale dei Cavalli, također iz mletačkih patricijskih obitelji: »Treti je vlastelin ki vlada konjici,/ od polja gospodin, a gusar lovnici,/ naučen vojnici, čestokrat ponovi/ poganskoj grobnici kameni pokrovi;/ hrabrosti takovi nî konca u slavi,/ vitezi njegovi ne ljudi neg lavi,/ kad sablje pripašu, a konji vazmu visk/ ter na dvor izjašu, ne bi jih razbî trisk.// Kad trublja zatrubi, stane zuk uzdaha,/ tisuća pogrubi obrazov od straha/ gdi magla od praha s očiju ne spada,/ i perje gdi paha na pločah od nȁda,/ gdi svaki obada konjica i nuka/ ter leti van grada kako stril iz luka,/ kad vojska jur stane u skupni šerezi,/ jak munja da plane u svitlih železi.// Rekā bi kamen krug od bilih oklopalj,/ vrh njega pruten lug uzvišen od kopalj;/ zgradjen tor od sabalj na drobni koraci,/ rek} bi to ti kralj pribiva s junaci;/ horugve oblaci kih vitar podbija,/ na sinji prozraci tad prostre, tad svija,/ orlovi kreljuti na koplji bodežnih,/ a bili lebuti na glavah železnih.// Čestokrat objaše gospodin dostojan/ zadarske medjaše da žive pokojan,/ on svaki dan znojan, on straža svagdanja,/ s njega grad ogojan Etora priz ganja;/ on Turke proganja i tira i priti,/ grad glavom zaslanja pripravan umriti;/ već neg sokol vidi, već od orla gleda,/ jak zvir kû hrt slidi, prid njim zlotvor preda.// Plemenit po krvi i slavan simenom,/ i može bit prvi od vića s vrimenom,/ narešen imenom ko s Bnetak ishodi,/ s općenjem brimenom da vlada narodi,/ ki vojske izvodi s oblastju napuni/ i jima slobodi da sede u kruni,/ u hladu njegovi sva župa počiva,/ u miru gotovu i pokoj uživa« (Baraković 1964: 268-269). Mlečani su iz redova mletačke vlastele slali i komornika (camerlenga) koji se brinuo o opskrbi i riznici. On je imao po jednog pobočnika, pisara i izvršitelja te dva podvornika. Baraković će o njemu: »Ob mitu se hrane mida (novca od mjedi) izvrsnoga/ da bolje grad brane duža prisvitloga;/ komornika svoga pri sebi imaju/ na vrime od koga svi plaću primaju;/ njemu se pridaju pinezi pod oblast/ i pri njemu ostaju, vrhu njih ima vlast,/ visoka imena uzvišen, kako znam,/ onoga simena od koga i duž sam« (Baraković 1964: 268).




Antonio Contarini
"Jedan od najautoritativnijih mletačkih patricija, Antonio Contarini, koji je u vijeću slovio kao mudar, zapitao se 1411. je li politika provedena od Venecije prema zadarskim nobilima opasna i riskantna i kao takva potencijalna prijetnja vjernom podaništvu, koje bi zbog toga u datom trenutku moglo prijeći na stranu ugarskog kralja, da mu pomogne vratiti Dalmaciju. Contarini nije predlagao da se zadarskim nobilima povećaju ovlasti u upravi njihova grada, već da im se zadovolje ambicije povjeravajući im, umjesto mletačkih, ulogu rektora u čak 18 sjedišta, između Duţdevine, Istre i Dalmacije. Dao je naslutiti da bi se ono što se sada dopuštalo Zadranima u budućnosti moglo proširiti na gradove Kopnenog posjeda koji su tek bili osvojeni, zbog čega bi se njih čvršće vezalo uz mletački Dominij. Prijedlog Antonija Contarinija bio je odbijen. Bilo bi to opasno iskustvo koje bi narušilo jednu od osnovnih postavki mletačke vlasti, kako u prekomorskom tako i u kopnenom posjedu, princip isključivosti mletačkih patricija u vođenju javne stvari – onog principa 'venecijanizacije' o kojem se govorilo u svezi romanijskih kolonija (grčkih). Takav bi ustupak imao negativne posljedice u samoj Dalmaciji, poremećujući, u korist zadarskih nobila, ravnoteţu među nobilima raznih gradova, ali i ističući najočitije elemente dalmatinske društvene krize – odnose između građana i nobila." (Cozzi I. 2007: 466)


»Zadarski knez (conte, comes) bio je središnja osoba u gradu, imao je svu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u Zadru i zadarskom okružju