Gadafi mrtav, Libija klizi u građanski rat

Izvješća govore o mnogim frakcijama i sukobima među pripadnicima snaga Nacionalnog prijelaznog vijeća. Neizvjesno hoće li nova vlast imati snage za demokratske izbore i uspostavu demokracije ili će doživjeti sudbinu Iraka

 
Moamer Gadafi je mrtav. “Objavljujemo svijetu da je Gadafija ubila ruka revolucionara”, izjavio je jučer predstavnik libijskog Nacionalnog prijelaznog vijeća Abdel Hafiz Goga, objavljujući kako je diktaturi i tiraniji u Libiji “došao kraj”. Svjetski mediji objavili su fotografije koje navodno prikazuju Gadafija oblivenog krvlju, okruženog ljudima.
Na vlasti 42 godine
Prema agencijskim izvješćima, Gadafi je zarobljen živ, ali ranjen u noge, no onda je stigla vijest kako je bivši diktator mrtav. Ranjenog Gadafija odvezla su ambulantna kola, izjavio je dužnosnik nacionalnog prijelaznog vijeća Abdel Majid, rekavši Reutersu kako je Gadafi “ozbiljno ranjen”, ali još diše. Navodno je bio pogođen i u glavu. Gadafi je uhvaćen dok je u konvoju pokušao pobjeći iz Sirta, svog rodnog mjesta i posljednjeg uporišta Gadafijevih snaga. Napad na konvoj potvrdio je i NATO, koji vodi operacije u Libiji, ne precizirajući je li se u konvoju nalazio i Gadafi.
Informacija o uhićenju diktatora stigla je netom nakon što su borci Nacionalnog prijelaznog vijeća u potpunosti zauzeli razrušeni Sirt, u kojem je uhićen i Gadafijev sin Mutasim. Zauzimanjem Sirta snage libijskih pobunjenika ugušile su i posljednji jači otpor snaga odanih svrgnutome diktatoru.
“Sirt je oslobođen. Ondje više nema Gadafijevih snaga”, rekao je pukovnik Junus al Abdali, vođa operacija u istočnome dijelu grada. “Sad lovimo njegove borce koji pokušavaju pobjeći”.
Gadafi je bio na vlasti 42 godine, a svrgnuli su ga pobunjenici 23. kolovoza. Sa samo 27 godina, u činu pukovnika, Gadafi na čelo jedne od naftom najbogatijih zemalja svijeta dolazi vojnim pučem 1969. godine, rušeći monarhiju kralja Idriza. Gadafi se proglasio revolucionarnim vođom: svih ovih godina vladao je Libijom bez formalnih dužnosti i titula, sve do konačnog pada.
Islamski socijalizam
Dolaskom na čelo Libije propagira panarapski nacionalizam, a njegova vladavina temelji se na osebujnoj mješavini marksističkog učenja i islama (svoj režim nazivao je “islamskim socijalizmom”). No svjetskoj javnosti Gadafi postaje prepoznatljiv ponajprije po ekscentričnostima, beduinskom šatoru u kojem je boravio i kad je putovao svijetom, atraktivnim tjelesnim čuvaricama, ali i po brutalnoj diktaturi po kojoj će ga pamtiti libijski narod.
Žestoko se sukobio sa Zapadom zbog otvorene potpore terorizmu, preživio je američko bombardiranje Libije, a nakon toga osvetio Zapadu rušenjem PanAm-ovog zrakoplova nad Lockerbiejem. Gadafi se koncem Hladnog rata vješto prilagođava novonastaloj situaciji. Predstavlja se svojim “novim” i “reformiranim” licem, što je poboljšalo Gadafijeve odnose sa SAD-om i sa zapadnoeuropskim državama. Sankcije Libiji ukinute su 2003. godine, a SAD 2006. obnavlja diplomatske odnose s Gadafijem, koji postaje jedan od najvažnijih saveznika Washingtona u “ratu protiv terorizma”. Brojni europski lideri – među kojima i tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić – sve su češće defilirali šatorom libijskog diktatora, pokušavajući dogovoriti unosne poslove s Libijom, ignorirajući izvješća o masovnom kršenju ljudskih prava u toj drevnoj zemlji.
“Dodađanje naroda”
No idili je ipak došao kraj. I Gadafiju se “dogodio narod”. Arapsko proljeće koje je najprije srušilo diktature u Tunisu i Egiptu zahvaća i Libiju. Pobuna protiv Gadafijeve vlasti izbija u Kirenaici na istoku zemlje u veljači, kada građani izlaze na ulice zbog korupcije i socijalnih pitanja, premda situacija u Libiji, zbog relativno visokog životnog standarda Libijaca, nije posve usporediva s ostalim arapskim zemljama. Za razliku od Hosnija Mubaraka u Egiptu, Gadafi na pobunu odgovara ognjem i mačem. Najprije zapovijeda uhićenje vođa pobune, a onda na demonstrante šalje vojsku, što je iskru revolucije proširilo na cijelu zemlju, zapečativši svoju sudbinu.
Pokrivajući se rastezljivom i nepreciznom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1973, koja je naložila uspostavu zone zabrane letenja radi zaštite civila, nad vrući libijski pijesak ubrzo stižu zrakoplovi NATO-a, bombardirajući Gadafijeve snage.
Krvavi sukobi
Unatoč raštimanom nastupu NATO-a, koji se nije mogao dogovoriti o političkim ciljevima operacije, a kamoli o sudjelovanju u borbama (Njemačka je, recimo, odbila sudjelovati, a samo osam od 28 članica participiralo je u operacijama), Libija ipak postaje prvi rat što ga je NATO dobio nakon 1999. i bombardiranja Jugoslavije.
No dok NATO ratuje samo iz zraka, na terenu se odvijaju krvavi sukobi pobunjenika i snaga lojalnih Gadafiju. Zbog zločina nad vlastitim narodom protiv Gadafija je odobren i kazneni postupak pred Međunarodnim kaznenim sudom, no ruka “revolucionarne pravde” bila je brža.
Libija se oslobodila Gadafijeve tiranije, no još uvijek nije jasno kakva će biti sutrašnja Libija. Izvješća govore o mnogim frakcijama među pripadnicima snaga Nacionalnog prijelaznog vijeća, pa čak i o sukobima između tih frakcija. Zbog toga je zasad posve neizvjesno hoće li nova vlast imati snage održati demokratske izbore i uspostaviti demokraciju u Libiji, ili će se i u libijskom slučaju pokazati kako je rušenje diktatora lakši dio posla i kako će Libija, poput Iraka 2003. godine, otkliziti u kaos građanskog rata.

 ČETIRI DESETLJEĆA VLADAVINE

1969. – Gadafi predvodi vojni puč u kojem ruši monarhiju;
1973. – U sklopu reforma koje provodi uspostavlja tzv. islamski socijalizam, a jedna od mjera je i nacionalizacija stranih naftnih poduzeća;
1977. – Gadafi proglašava libijsku džamahiriju, odnosno “vladavinu naroda”, u kojoj vlada “izravna demokracija”;
1988. – libijski agenti podmeću bombu na zrakoplov PanAm-a koji eksplodira nad Škotskom;
1999. – Gadafi pristaje na izručenje dvojice atentatora Škotskoj, gdje im sude, a pristaje isplatiti i odštetu od 2,7 milijarda dolara;
2008. – Gadafi i talijanski premijer Silvio Berlusconi potpisuju povijesni sporazum o suradnji;
2009. – Brojni zapadni vođe u Tripoliju s Gadafijem slave 40. obljetnicu njegova dolaska na vlast;
16. veljače 2011. – počinju prosvjedi u Bengaziju, koji će ubrzo dovesti do konačnog pada diktatora

 Za neke diktator, za neke vizionar, za sve osebujan

Gadafi nikad nije imao službenu dužnost i bio je poznat kao “vođa revolucije”. Dok su ga njegovi sljedbenici smatrali vizionarom a dobar dio svijeta diktatorom, Gadafiju se nije mogao poreći osebujan i jedinstven stil.
Poznat po beduinskim šatorima, teško naoružanim tjelesnim čuvaricama i ukrajinskim medicinskim sestrama, bivši libijski vođa Gadafi stekao je imidž showmana u proteklih više od 40 godina koliko se nalazio na čelu Libije. Njegova sklonost velikim gestama najviše je dolazila do izražaja tijekom vanjskopolitičkih putovanja i posjeta kada je spavao u svome šatoru pod zaštitom desetaka tjelesnih čuvarica.
Tijekom posjeta Italiji u kolovozu prošle godine, Gadafijev poziv stotinama djevojaka da se obrate na islam zasjenio je politički sadržaj dvodnevnog putovanja, koji je trebao osnažiti odnose Tripolija i Rima.
Bivšoj američkoj državnoj tajnici Condoleezi Rice poklonio je 2008. medaljon sa svojim likom a nakon osvajanja njegove palače ovog ljeta u Tripoliju pronađeni su albumi s njezinim fotografijama koji svjedoče o njegovoj fascinaciji bivšom američkom državnom dužnosnicom. Mediji su zabilježili i poklon koji je dobio slovenski premijer Borut Pahor koji je prije dvije godine iz službenoga posjeta Libiji otišao pak s – dvije deve. U vijestima je ostalo zabilježeno i njegovo obraćanje američkom predsjedniku Baracku Obami kojem je pak pisao pismo oslovljavajući ga “Sine moj”.
Bio je poznat po tome da se nikad nije znalo kad će točno primiti visoke strane dužnosnike koji su satima čekali prijem dok su bili u posjetu Libiji. Španjolski ministar vanjskih poslova 2005. od čekanja je odustao nakon deset sati i otišao iz Libije bez susreta s Gadafijem.
Američke diplomatske bilješke objavljene na WikiLeaksu dodatno su rasvijetlile ukus libijskog čelnika. U jednoj od njih opisuje se kako je 2009. Gadafi ustrajao da ostane na prvom katu zgrade UN-a u New Yorku jer nije želio ili se nije mogao penjati više od 35 stepenica.