Ivo Sanader je proračunati ratni profiter

Sud je Sanaderu naložio da vrati 3,6 milijuna kuna provizije od Hypo banke, kao i Dioki holdingu AG Roberta Ježića, na čijem je računu pet milijuna eura. Osuđenik mora platiti i 41 tisuću kuna sudskih troškova

Ivo Sanader proračunati je ratni profiter koji je »nanio štetu ne samo vitalnim strateškim interesima Hrvatske, nego i ugledu države u svijetu«. Uporno je, s prethodno temeljito razrađenim i prikrivenim planom, svoje državne funkcije koristio za osobno bogaćenje, a ne za promicanje općeg interesa. Pridonio je razočaranju, apatiji i osjećaju bezizlaznosti u društvu te uvjerenju da se ne isplati raditi, nego da se uspjeti može »poprijeko« i kršeći moral. Sve se te njegove osobine razabiru iz kaznenih djela koje je tužiteljstvo, prema uvjerenju suda, nedvojbeno dokazalo – primanje pola milijuna eura provizije od Hypo banke 1995. te deset milijuna eura mita od Mola 2009. – pa je vijeće Županijskoga suda u Zagrebu bivšega hrvatskog premijera jučer osudilo na jedinstvenu kaznu od deset godina zatvora, i odmah ga otpremilo u Remetinec.
Lažni potpisi
Predsjednik vijeća Ivan Turudić presudu je obrazlagao oko sat i pol. »Sud je odlučio samo na temelju spisa, i ničega drugoga izvan sudnice«, naglasio je. Sanader je na sud došao na vrijeme, saslušavši presudu mirno i bez vidljive reakcije, premda neuobičajeno blijed. »Ova je presuda poruka svima da se kaznena djela ne isplate i da će biti kažnjen svatko kome se zakonito dokaže da ih je počinio. Poruka se odnosi naročito na političare, od najniže od najviše razine«, kazao je Turudić. »Otegotne okolnosti potpuno zasjenjuju olakotne okolnosti da ste obiteljski čovjek i otac dvoje djece«, kazao je Turudić na kraju izricanja presude. Sud je Sanaderu naložio da vrati 3,6 milijuna kuna provizije od Hypo banke, a Dioki holdingu AG (sa sjedištem u Švicarskoj) Roberta Ježića, na čijem je računu pet milijuna eura, da ih vrati u državni proračun. Osuđenik mora platiti i 41 tisuću kuna sudskih troškova.
Sudsko je vijeće zaključilo kako je USKOK »nepobitno dokazao« obje inkriminacije. U slučaju primanja provizije od Hypo banke, prihvatio je tvrdnju tužiteljstva da je Sanader, a ne Mate Granić, bio glavni pregovarač o kreditu o ondašnjih 140 milijuna austrijskih šilinga. Turudić je objasnio da su tako svjedočila četiri vjerodostojna svjedoka, a »nije ni životno ni logično da bi se vicekancelari i ministri bavili pojedinostima ugovora s tada još malo poznatom bankom«. Turudić obrazlaže da je Sanader i sam posredno potvrdio da je imao važnu ulogu u pregovorima kada je tvrdio kako je prijetio njihovim prekidom kada su pregovarači banke zatražili povišenje konzorcijske naknade za kredit. Činjenicu da se Hypo banka u godinama nakon kredita »enormno širila« u Hrvatskoj Turudić je konstatirao, rekavši kako ne tvrdi da je to plod Sanaderovih aktivnosti, »premda je tome zasigurno pridonio i ovaj kredit«.
Dvojbu oko toga tko je primio proviziju – Eugen Laxa, Ivo Sanader ili netko treći – sudsko je vijeće riješilo tako što je prihvatilo tvrdnje tužiteljstva. »Nitko u postupku nije tražio da se lažni Laxini potpisi na četiri isplatnice grafološki usporede sa Sanaderovim rukopisom, ali to nije posao suda«, primijetio je Turudić.
Različite osobe
Vijeće je prihvatilo svjedočenje Guenthera Striedingera i Franza Haslingera, koji su tvrdili da je proviziju primio Sanader, a odbacilo iskaz Wolfganga Kulterera s tvrdnjom da je to učinio Eugen Laxa. »Zašto bi Striedinger 1994. u svojoj bilješci napisao da je Sanader primatelj provizije? Nije valjda znao da će se 2012. protiv Ive Sanadera voditi ovaj kazneni postupak? Nije valjda pisao vidovito smatrajući da će vas 2012. lažno teretiti?«, retorički je, ne bez ironije, Turudić pitao Sanadera. »U razgovorima o tome tko prima proviziju i nije bilo neke naročite konspiracije, jer je Haslinger na kreditnome odboru banke rekao da tražite osam posto provizije, što je zgranulo bančine službenike«, kazao je Turudić. Po njegovu obrazloženju, »tko je kome i kako dao novac nije odlučna činjenica u postupku«. »Novac su očito primale različite osobe«, kazao je i zaključio da je Sanader »počinio djelo onako kako ga je optužnica teretila«.
Međudioničarski ugovor hrvatske vlade i Mola o vlasništvu nad Inom »protivan je interesima Hrvatske«, a Ivo Sanader nametnuo ga je vladi za deset milijuna eura mita od Mola, zaključilo je sudsko vijeće prihvaćajući USKOK-ove inkriminacije. »Koristeći autoritet predsjednika vlade i HDZ-a, u listopadu 2008. najprije ste na užem kabinetu vlade, a potom i na predsjedništvu HDZ-a, nametnuli unaprijed pripremljene zaključke o promjeni međudioničarskog ugovora, neistinito ih prikazujući kao korisne za Hrvatsku«. A uistinu, Sanader je »potpuno prihvatio sve zahtjeve MOL-a« i progurao sklapanje štetnog ugovora. Štetan, jer je »bolje imati nego ne imati upravljačka prava nad nacionalnom tvrtkom«, kazao je Turudić. »Legitimno je da je Mol htio ovladati Inom, ali to se ne smije ostvariti kaznenim djelom«. Štoviše, sudsko vijeće smatra da se međudioničarski ugovor uopće nije morao mijenjati, »naročito ne tako brzo«. Netočne su tvrdnje obrane kako su pregovori bili dugi, temeljiti i mukotrpni. Upravo obrnuto: održane su samo dvije ili tri rasprave, ministar financija Ivan Šuker slao je državnoga tajnika, nije vođen zapisnik, a prezentacija Damira Polančeca o tako važnome problemu nije trajala duže od 45 minuta.
Potcjenjivačka situacija
O izdvajanju plinskog poslovanja povjerenstvo nije ni postojalo, pa je sve vodio samo Damir Polančec. »Sud ne vjeruje da Sanader Polančecu nije dao upute, jer je to protivno prirodi stvari i Sanaderovu položaju premijera«, kazao je Turudić. No ključan je sam sadržaj promijenjenog ugovora, kojim je Mol dobio sva upravljačka prava. Mađari su dobili ključne ovlasti u upravi, a i uveden je odbor izvršnih direktora. To tijelo, tumači vijeće, praktički radi u neskladu s hrvatskim Zakonom o trgovačkim društvima, jer nije savjetodavno tijelo, nego je u praksi nadređeno upravi. Postoji i Lista ovlaštenja za donošenje odluka, akronimom LODO, dokument koji je »Inu doista sveo samo na podružnicu Mola«. Stvorena je »potcjenjivačka« situacija za hrvatske članove uprave, kojima podređeno tijelo, odbor direktora, nije odobrio sudjelovanje na sjednicama s objašnjenjem da bi ih »ometao u radu«, ili ona u kojoj podatke o kompaniji ne smiju iznositi izvan zgrade. »Bizarno, doista apsurdno«, čudio se Turudić. »Više je upravljačkih prava imao Mol s 25 posto i jednom dionicom, nego što ih Ina ima danas sa 45 posto dionica«, objasnio je.
Domoljublje
Osporio je i Sanaderovu obranu da je Ina zadržala 17 pitanja o kojima se bez nje ne može odlučivati, tvrdeći da ona nisu ključna za kompaniju. S druge strane, iz tih je »zadržanih pitanja« izbačen godišnji proračun i financijski plan, ključni dokument svake velike kompanije. »Sanaderova tvrdnja da je nevažno upravljaju li kompanijom sposobni stranci ili nesposobni Hrvati doista jest bogohulna, a o domoljublju u vezi s njom nepotrebno je i govoriti«, poručio je sudac osuđeniku. »Učinili ste sve da provedete želje Mola, a sve su vam činjenice otpočetka bile poznate«, kazao mu je. Sudsko vijeće smatra i da je izdvajanje plinskog biznisa protivno hrvatskim interesima. »Sve gubitke trgovine plinom sada snosi hrvatska država, umjesto da snosi onoliko koliko dionica ima«, kaže Turudić, odbacujući Sanaderovu obranu. »Nedvojbeno ste primili mito koji ste dogovorili sa Zsoltom Hernadijem. Pregovora nije bilo, sve je bila samo operacionalizacija toga vašeg dogovora«, kazao je Turudić. Odmah nakon što je predsjedatelj vijeća pročitao objašnjenje presude, osuđenik je odveden u remetinečki zatvor.

 PRVI HRVATSKI RATNI PROFITER

Koristeći ratno stanje, Sanader je svjesno ostvario protupravnu korist – to je sažetak obrazloženja kojim sudsko vijeće objašnjava zašto je Sanadera osudilo kao prvog ratnog profitera u državi. »Nije svako kazneno djelo počinjeno tijekom rata ratno profiterstvo, ali nije profiterstvo ni samo ono što klasično smatramo tim kaznenim djelima: umjetno izazivanje nestašica, crnoburzijanstvo ili preprodaja oružja, čega je također bilo u Hrvatskoj«, objasnio je Turudić. Vijeće smatra da postojeći zakon »treba tumačiti ekstenzivno«, i od slučaja do slučaja. »Ključno za procjenu jest postojanje ratnog stanja, svjesna namjera stjecanja protupravne koristi te korištenje rata za to. Ostvarili ste sve te uvjete«, kazao je Turudić Sanaderu. Sudac tvrdi da državi ne bi bilo nužno dizati kredit i kupovati diplomatska predstavništva da Srbija u ratu nije prisvojila većinu jugoslavenskih, a da je Sanader svega toga bio svjestan, ali je svejedno uzeo proviziju, pa je zato ratni profiter.

 PRODANOVIĆ: REALNE OSNOVE ZA USPJEH ŽALBE

»I dalje smatram da postoje okolnosti koje idu u prilog Sanaderu o kojima u ovom usmenom obrazloženju gotovo ništa nismo čuli, kao naprimjer o načinu raspolaganja novcem od strane Ježića«, kazao je u prvoj reakciji nakon nepravomoćne presude jedan od Sanderovih branitelja, Čedo Prodanović. Ustvrdio je kako obrana ima osnova za žalbu i realne osnove da uspije u žalbenom postupku.