Nekonzumirano pravo na rad

Nikako s političarima na pravi put. Mudrost je u pravo vrijeme i na  pravom mjestu reći prave riječi i u bremenitom vremenu učiniti prave  korake. To kao da su predstavnici parlamentarne demokracije zaboravili,  ostavili negdje usput dok su se penjali do svojih pozicija.
Umjesto da se u doista teškoj društveno – ekonomskoj situaciji na bitna  pitanja traže i zajednička rješenja, vlast i oporba kao da svakom svojom  gorljivom izjavom nastoje izazvati drugu političku opciju i raspiriti  svjetonazorsku vatru opet u cilju vlastite promocije, a propitkivanje  referenduma dođe im kao naručeno.
U vrijeme gospodarskog kraha kojemu se kraj ne nazire, u vrijeme  milijunskih afera, katastrofalne nezaposlenosti i novog velikog  zaduživanja zemlje te sumornih prognoza Europske banke za obnovu i  razvitak i ne treba zapravo čuditi opća politizacija koja je iako su je svi  „tjerali” bila i u vukovarskom zraku na sam dan obilježavanja stradanja  grada i njegovih ljudi. Koliko su oni koji duboko u srcu pate i plaču  trebali političko trenje baš na taj dan kao da se nitko iskreno, ljudski i do  kraja nije zapitao. Bez obzira koliko sa svih strana uvjeravali da su  upravo to učinili, tako nije izgledalo, posebno kada se zna da je u  politički amfiteatar ubačena tema koju će u narednim danima žestoko  gristi sve političke opcije. Dok će i dalje nezaustavljivo rasti broj onih koji  ne mogu ostvariti ustavno pravo na rad!
Naime, upravo ovih politički turbulentnih dana i agitiranja kako glasati  na referendumu o braku, brojka nezaposlenih premašila je 350 tisuća, a  da sve bude još sumornije ministar rada Mirando Mrsić spominje 2050.  godinu kao onu u kojoj će biti na tisuće novih radnih mjesta?! Što do  tada? Teško je odgovor pronaći i kod ministrovih kritičara iz HDZ-a koji  se, kako se moglo čuti, spremaju za preuzimanje vlasti. Svoj tajnoviti plan  gospodarskog oporavka, kako reče šef HDZ-a Karamarko, imaju pravo  čuvati za pravi trenutak jer su u opoziciji. Zato će samo kritizirati, vlast  će se samo braniti, ništa se mudro neće poduzeti, a sve manje će ljudi  raditi. Mladi će se pakirati i odlaziti iz svoje zemlje jer će nakon  određenog „staža” na Zavodu za zapošljavanje shvatiti da sve što se  pokušava zvučnim mjerama nije uspjelo i neće čekati Mirandove zlatne  godine.
I dobna granica za odlazak u mirovinu penje se na 67 godina, a to je,  reče s pravom nezavisna zastupnica Jadranka Kosor, prava tema za  referendum. 
Tako se san o Hrvatskoj koja će procvjetati ulaskom u Europsku uniju  nije ostvario, investitori su zaobišli zemlju koja stalno producira političke  napetosti, a domaća pamet, troši se na dnevno-političko nadmudrivanje.
Ako se izuzme čimbenik dugotrajne gospodarske krize, ostaje činjenica  da se mlade i postojećim obrazovnim sustavom nije usmjerilo u skladu s  potrebama tržišta rada pa treba očekivati reforme, no generacije koje su  završile školovanje ili ga upravo završavaju, nepovratno gube svoje  potencijalno najproduktivnije godine.
Zaludu sve puste edukacije, prekvalifikacije, mjere, planovi, EU fondovi,  čitavo naukovanje oko pisanja životopisa, uz sav trud, do prvog radnog  iskustva je vrlo teško doći. Nije lako postati radnik.
Iako zapravo pravo na rad nitko ne uskraćuje, sve više je onih koji ga  ne mogu ostvariti, no oko toga, nažalost, ne gore političke vatre.