Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

Žene muževe zlostavljaju verbalno!

21.01.2011. 23:00
Žene muževe  zlostavljaju verbalno!


Rijetko se ili nikako procesuira psihičko nasilje žena nad muškarcima koje je također prisutno u društvu, a kojem žene kao verbalno vještije, suptilnije, upornije i naravno fizički slabije uglavnom pribjegavaju. Ovo se odnosi prvenstveno na provociranje, omalovažavanje vrijeđanje, ignoriranje, odbijanje obroka, ili pak, pridobivanje djece na “svoju stranu”, ističe doktor Darko Labura


Iako će na sam spomen  nasilja u obitelji većina  ljudi vizualizirati kakvog  robusnog i alkoholiziranog muškarca kako fizički  nasrće na svoju suprugu, nisu  tako rijetki ni potpuno  oprečni slučajevi. I žene itekako znaju maltretirati svoje  «jače» polovice, no najčešće  ne stisnutim pesnicama već  jezikom. Zakon psihičko nasilje definira primjenom  psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha,  ugroženosti, uznemirenosti ili  povrede dostojanstva, verbalnog nasilja, verbalnog napada, vrijeđanja, psovanja, nazivanje pogrdnim imenima ili  na drugi način grubo verbalno  uznemiravanje, uhođenje ili  uznemiravanje preko sredstava za komuniciranje, elektroničkih i tiskanih medija ili  putem komuniciranja s trećim  osobama. 
– Iz svoje prakse kao forenzički psihijatar svakodnevno se susrećem s procesuiranim nasiljem čiji su počinitelji uglavnom muškarci i to  nad ženama ili ženom i djecom. Uglavnom se radi o fizičkom nasilju koje je  najčešće posljedica alkoholiziranja muškarca. Međutim,  rijetko se ili nikako procesuira psihičko nasilje žena  nad muškarcima koje je također prisutno u društvu, a  kojem žene kao verbalno  vještije, suptilnije, upornije i  naravno fizički slabije uglavnom pribjegavaju. Ovo se odnosi prvenstveno na provociranje, omalovažavanje vrijeđanje, ignoriranje, odbijanje obroka, ili pak, pridobivanje djece na «svoju stranu», ističe doktor Darko Labura, forenzički psihijatar i  ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan.
Ne zna posložiti  suđe u perilicu
– Često je fizička agresija  muškaraca u obitelji samo vrh  «sante leda» ispod koje stoji  narušena obiteljska komunikacija, međusobna netolerancija pa i psihopatologija. Posljedica je procesuiranje  muškarca radi vidljive agresije bez razrješavanja obiteljskih odnosa koji mogu ponovo biti generator slične situacije. Postoji i činjenica da  se u iskazima žene i muškarca  kod sukoba u obitelji više  vjeruje ženama kada nema  drugih svjedoka, dodaje Labura.
Radeći na ovom članku pokušali smo naći muškarca  jačeg od predrasuda te spremnog na javno svjedočenje o  psihičkom zlostavljanju koje  je pretrpio ili još uvijek trpi od  partnerice, no nije nam pošlo  za rukom. Muškarci koje smo  kontaktirali, redom su odbijali javno izaći sa svojom  pričom, očito se srameći podsmjeha sredine. Donosimo  stoga jednu priču, dakako  anonimnu.
– Dugo mi je trebalo da  jasno sagledam situaciju, pohvatam «konce» i  uvidim zašto  mi je brak propao, zašto se ni  nakon višegodišnjeg truda nisam uspio uskladiti sa svojom,  sada već bivšom, suprugom.  Našu vezu nije «pokopao» ni  nedostatak ljubavi, a svakako  ni nedostatak strasti, već baš  naprotiv naše nastojanje da  budemo «jedno», da polje zajedničkih interesa «proširimo» i izvan spavaonice i brige  o djeci. No, nije išlo, moje  želje i moji životni prioriteti  jednostavno nisu bili i njeni.  Nije joj je sviđalo što satima  mogu gledati utakmicu na televiziji, što volim zakartati s  prijateljima, što ne znam posložiti suđe u perilicu suđa, a  ni opeglati svoje košulje.  Smetali su joj i moji svakodnevni razgovori s ocem i  bratom i to što nisam znao  reći ne svojim prijateljima kada su me tražili kakvu uslugu.  Prigovarala mi je svakodnevno, i da sam nesposoban postaviti se u životu, odbiti ljude  koji me gnjave, da su mi  majka, otac i brat bitniji od  nje u životu, da me osim  sporta ništa u životu ne zanima … i tako dalje. Ništa joj  nije odgovaralo, ni način na  koji jedem, ni način na koji se  odijevam, ni kako provodim  slobodno vrijeme… omalovažavanja su bila neizdrživa.  Svaki je povratak s posla bio  noćna mora, nova «runda»  sukoba za koje sam imao sve  manje i manje strpljenja. Jednog sam dana «pukao» i  opalio joj pljusku ne mogavši  se više suzdržati. Znam da  sam pogriješio, da nema  opravdanja za fizički nasrtaj  na bilo koga, no u jednom  trenutku se više nisam mogao  kontrolirati, nisam više mogao gledati kako okreće djecu  protiv mene, kako samo vreba  priliku da me osramoti, pogotovo pred mojim prijateljima i obitelji, govori Zadranin  o razlozima zbog kojih je propao njegov brak.
Na sreću, ističe dalje, supruga me nije prijavila, dogovorili smo se da se razvedemo, da u miru riješimo  nastalu situaciju. Objeručke  sam prihvatio tu mogućnost,  ne želeći potrošiti ni trenutka  više objašnjavajući joj da ni  meni nije puno toga odgovaralo u njenom ponašanju,  višesatni razgovori na telefonu s prijateljicama, TV sapunice, bahato trošenje na  odjeću s kojom više nismo  imali gdje, na nervozu kojom  me obasipala i koja je gotovo  konstantno bila prisutna u  našem životu, na stalno «daj  ovo», «daj ono», «dodaj mi..».   U glavi mi je bila samo jedna  misao – pobjeći. Sada znam  da su one dvije knjige «Žene  su s planeta Venere» i  «Muškarci su s planeta Mars»  pogodak «u sridu». To treba  respektirati i uopće se ni ne  truditi uskladiti u potpunosti,  zajednički život muža i žene  moguć je jedino uz mnogo  slobodnog prostora, njenog  za shoping, ćakule i što god joj  je drago, a mog za muško  druženje, koju dobru partiju  briškule i trešete, balun ili već  nešto treće bez «dovikivanja»  sa strane, ispričao nam je  svoju filozofiju pogleda na  muško ženske odnose jedan  «friško» razvedeni zadarski  muškarac.
Prijave muškaraca  ne uzimaju se  ozbiljno
No, nažalost odgoj, a još  uvijek sveprisutne tradicionalne vrijednosti u društvu  koje baš i ne «ljubi» razvod, a  svakako i nezavidna financijska situacija najvećeg broja  stanovnika Hrvatske koji si  isti jednostavno ne mogu  priuštiti rezultira agresijom  između neprilagođenih supružnika, bilo fizičkom kada  su u pitanju muškarci ili verbalnom kojoj više pribjegavaju žene. 
– Prema podacima MUP-a  iz 2006. godine, o počinjenim  prekršajima nasilja u obitelji  zbog kojeg je počinitelj prekršajno prijavljen, oštećeno je  55 posto odraslih žena, no u  statistikama se ne navodi spol  niti odnos počinitelja i žrtve  pa se može konstatirati da je u  45 posto slučajeva riječ o drugim žrtvama, a to su djeca i  muškarci. Kad govorimo o  ekstremnim slučajevima,  počinjenim teškim kaznenim  djelom nasilja u obitelji, pod  koje spadaju ubojstvo i pokušaj ubojstva, oštećeno je 21  posto žena, a vodeći se ranijom konstatacijom, može se  zaključiti kako je onda u čak  79 posto slučajeva riječ o drugim žrtvama, a to su ponovno  muškarci i djeca. Također,  prema podacima MUP-a RH,  u razdoblju od 1. siječnja  1999. do 31. prosinca 2005.  godine, policija je zaprimila  86.449 zahtjeva građana za  pružanjem intervencije radi  zaštite od nasilja u obitelji, a  uvidom u statistiku jasno je da  se oko 40 tisuća prijava nasilja  u obitelji ne odnosi na odrasle  žene, već na djecu i muškarce,  navodi dr. Labura dodajući  kako je zbog zaštite muškaraca Amnesty International  pokrenuo svjetsku kampanju  pod geslom “Zaustavljanje  nasilja nad muškarcima – u  našim je rukama!”
– Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom,  nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Od rođenja do smrti, u  vrijeme mira kao i rata,  muškarci se suočavaju s nasiljem od strane društva, zajednice i obitelji. Najmanje  svaki treći muškarac na svijetu tijekom svoga života bit  će žrtva nasilja od strane žena  – kako verbalnog tako i fizičkog. Nasilje nad muškarcima prisutno je u svakom  društvu, bez obzira na politički i ekonomski sustav, bogatstvo, rasu ili kulturu. U  svim državama svijeta,  muškarci su izloženi nasilju  svojih partnerica, supruga i  prijateljica te se iz srama ne  usuđuju obratiti vlastima.
Nerijetko, njihove se prijave ne uzimaju ozbiljno, a  zakoni i međunarodni sporazumi koji bi trebali spriječiti  nasilje nad muškarcima ne  primjenjuju se ili uopće ne  postoje, dodaje Labura koji  smatra kako postoji jedna  opća klima prisutna u javnosti, medijima i ženskim  udrugama da su muškarci ti  koji obavezno vrše nasilje u  obitelji, dok bi trebalo svaku  situaciju sagledati ponaosob,  studiozno, a ne površno,  uključiti širi tim društvenih  čimbenika, socijalne djelatnike  i psihologe te ne posezati  za klišejima i trenutno uvriježenim stavovima u javnosti.