IN MEMORIAM Mons. Mustać: "Kao mlad svećenik otkrio sam što znači voljeti ljude!"

Slika korisnika mkvanja
Jučer u Zagrebu preminuo mons. Ivan Mustać (64), svećenik Zadarske nadbiskupije
Autor: 
Nijednu misu nisam imao bez emocija, nisam mogao dopustiti da samo odradim misu i na kraju kažem idite u miru, odnosno staviti sebi u glavu što me briga za ljude - izjavio je mons. Mustać u knjizi Gospa u Masliniku
Ostavio neizbrisiv trag u župi Uznesenja BDM na Belafuži - don Ivan Mustać

U knjizi Gospa u Masliniku, autora Nebojše Gunjevića i Šime Ćurka,  koja je predstavljena u studenome prošle godine, objavljen je razgovor s  mons. Ivanom Mustaćem. Našem novinaru Šimi Ćurku mons. Mustać je  iznio najvažnije događaje svoga života. U povodu njegove smrti donosimo dio tog razgovora...

Od 2012. je župnik u Biogradu na Moru, a kada govori o devet godina  službe na Belafuži ne dvoji da je to razdoblje -  neponovljivo! Mons. Ivan  Mustać, poput dvojice svojih prethodnika i nasljednika ostavio je trajni  pečat u župi koja je 1992., kada je došao, proživljavala tešku ratnu stvarnost. S odmakom od 17 godina naš don Ivica, kako smo ga zvali, prisjeća  se kako je to bilo na Belafuži na kraju drugog i početkom trećeg tisućljeća...

U kojim se okolnostima dogodio dolazak na Belafužu 1992. godine?

Prognani iz Benkovca

- Šesti rujna 1991. godine, kada je Domovinski rat već bio u punom jeku, napustio sam župu Benkovac nakon što je velika većina vjernika  otišla iz grada. Toga dana imao sam zadnji sprovod u Benkovcu. Potom  sam šest mjeseci vodio Caritasovo skladište u Gaženici, a kao župnik  nastavio sam s pastoralnom brigom o župama Benkovac, Korlat i Raštević, čije sam matične knjige ponio i uredno ih vodio i kao župnik u progonstvu. Najvažniji dio pastorala vjernika prognanika iz tih župa bile su  nedjeljne mise, ujutro u hotelu u Punta Skali, a poslijepodne u župnoj  crkvi u Petrčanima za one koji su bili smješteni u hotelu Pinija. Nama  svećenicima prognanicima bilo je teško sa svojim narodom napustiti  sve, ali posebno me dirnulo kada je vjernicima teže od njihovih srušenih  i spaljenih kuća, padalo to kada bi čuli da je u njihovim mjestima uništena crkva. Bila je to ratna 1992. godina u kojoj je stradao župnik don Ratko Šešan i nadbiskup Marijan Oblak poslao me na Belafužu. Nisam bio  spreman preuzeti župu kakva je bila Belafuža, ali sam na nadbiskupov  poziv tamo došao praktično preko noći. Imenovan sam upraviteljem  župe, a u isto vrijeme bio sam župnik Benkovca, Korlata i Raštevića i te  sam dužnosti imao sve do 1995. kada sam imenovan župnikom Belafuže. U najnormalnijim okolnostima bila bi velika promjena doći iz Benkovca, mjesta s vrlo malim postotkom katolika, kao i malih župa kakve  su bile Korlat i Raštević, u veliku gradsku i životnu župu kakva je Belafuža.

Što ste odredili kao prioritet po dolasku na Belafužu?

- Kad sam došao bio sam oduševljen činjenicom, premda je bilo ratno  vrijeme, da je preko 600 djece primalo časopis Mak Mali koncil. Cijela  vojska djece, a iza toga se vidio rad trojice svećenika koji su bili prije mene, župnika don Šime Perića i don Ratka. Vido sam tragove ozbiljne župne kateheze i rada s djecom, s vrlo urednim dnevnicima pohađanja vjeronauka. Zatekao sam dvije grupe odraslih katekumena koji su se pripremali za krštenje. Bilo je puno skupina djece i mladih s kojima je trebalo nastaviti raditi. Stavio sam u glavu da je potreban kontinuitet. Na  Belafuži je bilo puno prognanika, najprije iz zadarskog zaleđa, a potom  su sve više dolazili ljudi iz Bosne i Hercegovine, osobito Banja Luke. U  tim okolnostima prioritet je bio sačuvati što se može i nastaviti što su  moji predšasnici radili. Vidio sam veliku želju kod vjernika laika spremnih na suradnju. Premda je bio rat u koji su otišli mnogi mladi, bilo je i  mnogo onih koji su se htjeli angažirati u radu u svojoj župi.

Nova evangelizacija na Belafuži.

Nova evangelizacija

- Divno je kad netko od kolega donese neko lijepo pastoralno iskustvo.  Tako sam 1976. kao student u Zagrebu preko prof. Tomislava Ivančića  upoznao karizmatsku obnovu, pokret koji je nastao desetak godina ranije. Slušao sam seminar za osnovno kršćansko iskustvo kod isusovaca na  Fratrovcu gdje nas je bilo 50-ak. Kasnije sam kao mladi svećenik bio  uključen u takvu vrstu evangelizacije u župama Polača, Pristeg i Radašinovci u koje sam došao kao mladomisnik. Sa skupinom svećenika i  laika pokrenuli smo novi način evangelizacije tog dijela Zadarske nadbiskupije. Kad nas je posjetio nadbiskup Oblak, bio je začuđen kada je  vidio velik odaziv vjernika, kao i ambijent u kojem su ljudi bili u crkvi po  pet sati bez pauze. Za svih nas bilo je to veliko otkriće. S tim iskustvom  došao sam na Belafužu i stao na put kojem sam do tada kao svećenik  mogao samo sanjati. Naime, počelo se ostvarivati sve ono o čemu sam  kao student i mladi svećenik čitao, sve što sam maštao, svi dokumenti  Crkve.

Radili ste  s crkvenim pokretima i udrugama koje ste aktivno pratili.  Kažu da ste plakali na nekima od tih susreta.

- Kad je riječ o novim crkvenim stvarnostima, one su se počele pojavljivati same po sebi. Tek što sam došao, jedan mi je svećenik Austrijanac i  sa skupinom laika predstavio Marijinu legiju kod nas na Belafuži i u župi  na Puntamici. Bilo je to vrijeme rata i za nas je dolazak Marijine legije bila providnost božja. Potom je 1994. prof. Ivančić u Mocirama, pred punom dvoranom održao seminar. U to vrijeme upoznao sam svećenika  Andriju Vrane koji je vodio Mali tečaj kršćanstva Kursiljo. Treba reći da je  Kursiljo i prije mog dolaska bio održan na Belafuži, a onaj koji smo organizirali 1996. godine me toliko dirnuo da sam plakao. Bio je to vrlo uspješan tečaj održan u punom obimu jer su sudjelovali mladi, potom  odrasli, bračni parovi, sve skupa oko 40 ljudi što je optimalna brojka. Nakon toga svake godine održavali smo Kursiljo. Preko oca Francizeka Kowala, poljskog svećenika verbita koji je služio u našoj nadbiskupiji, primio sam u župu zajednicu Vjera i svjetlo koju je osnovao Jean Vanier. O  njemu, kao i o toj zajednici djece s posebnim potrebama, njihovim roditeljima i prijateljima zajednice, nisam puno znao. Vjera i svjetlo je za mene bilo novo iskustvo i od te sam djece puno više primio nego što sam im  mogao dati. Prvi put sam takvu djecu spremao za sakramente za koju su  neki smatrali da oni nisu sposobni za to. Međutim, brzo sam se uvjerio  da ta djeca jako dobro razumiju sakramente, premda se teško mogu izraziti. Posebno je bila primjetna njihova velika radost kada su primili sakramente. Općenito, rad s djecom bilo mi je veliko iskustvo jer sam prvi  put bio u situaciji da moram propovijedati najmlađima. Kad pred sobom  vidite punu crkvu djece morate njima prilagoditi propovijed i to sam  počeo učiti.

Neokatekumenski put

S Neokatekumenskim putem susreo sam se 1994. godine kada sam u  župi Sv. Josipa prvi put slušao kateheze i tako sam vidio što to znači kada  vjernici laici propovijedaju u Crkvi. Bio je to odgovor na sekularizaciju u  društvu i Crkvi. S toliko novih stvarnosti u župi imali smo ispunjenu pastoralnu godinu, s naglaskom na evangelizaciju u dva jaka crkvena vremena, došašću i korizmi. Po godinu dana unaprijed imali smo isplanirano kada će se održavati kateheze, duhovne obnove i sve što je dolazilo s  novom evangelizacijom.

Seminari nisu održavani samo na Belafuži.

- Sudjelovao sam u organizaciji velikih evangelizacija u Jazinama 1996.  gdje je seminar održao Dario Betancourt. U Jazinama smo 1998. i 2002.  dočekali Jamesa Manjackala, a vrhunac je bila 2000. godina kada je na  Belafuži bio Rufus Pereira. U međuvremenu, duhovne obnove održali su  i fra Zvjezdan Linić, potom fra Smiljan Kožul. Činjenica je da smo probali neke nove stvari i da su ljudi masovno dolazili. Kroz sve te seminare i  susrete vidjeli smo da Bog konkretno pomaže da se mentalitet i vjera  naših sugrađana podižu svakom novom evangelizacijom. Kada nešto radite nije uvijek lako odmah procijeniti činite li pravu stvar. Ipak, dugoročni plodovi toga rada još bolje se mogu vidjeti nakon nekoliko godina  pa i desetljeća, u što sam se uvjerio.

Pripreme za gradnju nove crkve.

- Već kada sam došao na Belafužu govorilo se o gradnji crkve i to na  mjestu gdje je danas parkiralište. Tada to nisu bili ozbiljni razgovori, no  oni su se dogodili vrlo brzo. Velika želja nadbiskupa Oblaka bila je da se  sagraditi svetište Gospe Maslinske, a u tom smjeru razmišljao je i njegov  nasljednik mons. Ivan Prenđa. Božja providnost, a vjerojatno i ključni  trenutak dogodio se kada je pok. Niko Bučić darovao teren na kojem je  prije 20 godina i izgrađena nova crkva. Treba reći da je Bučić, kako bi teren bio dovoljno velik, mijenjao svoje zemljište na Puntamici, a potpis s  kojim je napravio ovaj plemeniti čin dogodio se u trenucima dok je bio  teško bolestan. Ipak, nakon toga je ozdravio i bio na posveti crkve, što  nam je svima bila velika radost. Nakon darivanja terena krenuli smo u  izradu projekta povjerenog arhitektu prof. dr. Borisu Morsanu koji je za  svoj rad dobio i prestižnu nagradu društva arhitekata. Građevinsku dozvolu dobili smo 28. siječnja 1996. nakon čega smo formirali vijeće za gradnju. Šest mjeseci kasnije, 11. srpnja 1996. potpisan je ugovor s izvođačem radova, zagrebačkom tvrtkom Novogradnja d.d., a 22. srpnja  počeli su radovi. Konačno, 22. veljače 1998. crkva je posvećena. Uvijek  mi se čini da je crkva mogla biti barem dva metra duža. Opet, moja je  najveća bojazan bila da je nikada nećemo sagraditi. To je vrijeme kad se  u Zadru nisu uspijevali pokrenuti projekti dovršenja velikih objekata poput Poliklinike, Tehničke škole i Trgovačkog centra na Relji. Kada sam pitao ljude jesu li vjerovali da će se crkva završiti odgovarali su potvrdno,  dok bi moj odgovor bio kako nisam vjerovao da će se taj posao završiti.  Bogu hvala da se moja bojazan pokazala neopravdanom. Žao mi je jedino što nisam dovršio unutarnje i vanjsko uređenje, a to je ostalo mojim  nasljednicima. Bio je predviđen križni put akademika Bukala, u dvorištu  je trebala biti Gospa u bronci, rad akademskog kipara Ratka Petrića pa  mala fontana...

Završetak izgradnje i posveta nove župne crkve.

Za crkvu izdvajali po kunu

- Kao župa imali smo snažnu duhovnu pripremu kako bismo spremno  dočekali ulazak u novu crkvu, što se i potvrdilo time da je crkva uvijek bila puna. Čitava župa je živjela s gradnjom i pridružila se akciji sakupljanja novca. Imali smo 60 ekipa po dvije osobe, a uglavnom su to bile žene,  koje su išle svaki mjesec od kuće do kuće skupljati novac. Vjernike smo  pozvali da oni koji hoće svaki dan izdvoje jednu kunu za novu crkvu i  odaziv je bio odličan. Zato mogu zaključiti da je crkva građena s puno  vjere, ljubavi i darežljivosti.

Niste štedjeli vjernike vike, ali i šala s ambona. Kad bi misa već  počela znali ste s dvorišta „utjerivati“ ljude u crkvu.

- Svaki čovjek nosi svoje emocije. Nijednu misu nisam imao bez emocija, nisam mogao dopustiti da samo odradim misu i na kraju kažem idite u miru, odnosno staviti sebi u glavu što me briga za ljude. Te su se  emocije vidjele i kroz to da bismo javno čestitali onome tko je završio  studij, ili se oženio, dobio ili krstio dijete. Belafuža je polagano rasla kao  gradska četvrt sa sve većim doseljavanjem mladih obitelji koje smo s radošću primali u našu župnu zajednicu. Svaki je čovjek bio vrednovan i  zato sam jedno vrijeme znao tko što studira, koja obitelj u bilo čemu oskudijeva, ljude sam čekao na ulazu u dvorište, posebno ako sam imao  kapelana koji bi imao svetu misu. Ne kažem da je moj način idealan,  znao sam puno puta burno reagirati. Međutim, bilo mi je stalo do župe i  odgoja vjernika, posebno mladih u disciplini i odgovornosti, tako da i  ljudske osobine dođu do izražaja.

Poznata je vaša ljubav prema sportu, osobito košarci. Nekada ste na  kraju mise dijelili ulaznice za utakmice. Biste li to i danas napravili?

Kontakti s članovima Tornada

- U osnovnoj školi u sportskom dijelu nisam bio eksponiran. Dolaskom u srednju školu tjelesni odgoj nam je držao pok. prof. Leonardo Bajlo, koji je bio i kondicijski trener košarkaša Zadra. On me prvi uveo u  dvoranu Jazina i tako sam primio ljubav za košarku, ali i sport općenito.  U sjemeništu Zmajević znali smo sate i dane igrati košarku. Kao svećenik  sam imao kontakte s mladim ljudima koji su bili članovi Tornada, a bili  su blizu Crkve. Dio njih bio je u zboru mladih. Za sakramente sam pripremao košarkaše Zadra koji su dolazili na Belafužu na misu. Ulaznice?  Danas ih ne bih dijelio na misi.

Župni caritas imao je veliku ulogu u Domovinskom ratu.

- Ne znam je li se sačuvala sva dokumentacija koja je vrlo dragocjena  jer u jednom trenutku tijekom Domovinskog rata na Belafuži smo imali  tri tisuće korisnika. Radne i vrijedne ljude u župnom Caritasu predvodili  su pok. Franjo Đuraj, koji je uredno vodio kartoteku, zatim Živko Šimić  koji nam je bio na raspolaganju sa svojim kamionom, a mnogi župljani  nesebično su pomagali kao potvrda da Crkva stoji uz svoj narod koji se  našao u potrebi. Dolazili su ljudi i iz mojih bivših župa po vreću brašna i  tako sam vidio kolika je bila ljudska potreba u tim vremenima.

Župa je živjela punim plućima.

- Tek što je imenovan ordinarijem nadbiskup Ivan Prenđa od 25.  veljače do 2. ožujka 1996. bio je na pastirskom pohodu na Belafuži gdje  je obavio vizitaciju. Silno ga je obradovao način na koji je župa živjela. U  župnoj kući uvijek je bilo nekoga. Jedan je bio za računalom, drugi na fotokopirnom aparatu, treći se spremao za vjeronauk. Pa večernja slika u  kojem su pune sve dvorane gdje se održavao vjeronauk i župna kateheza... Nadbiskup mi je tada rekao: „Uživam ovo vidjeti“. Odlazeći iz župe  dao nam je popis onoga što je potrebno učiniti u sljedećih pet godina. Istaknuo je četiri točke: odgoj suradnika, otvoriti se crkvenim pokretima,  pastoralna zvanja, gradnja crkve. Kada je 2001. ponovno došao u pastirski pohod vidio je da smo napravili i više od traženoga.

Organizirali ste brojna hodočašća, posebno s mladima. Što ste iz toga dobivali vi, a što vjernici koji su vas masovno pratili?

Odlazak s Belafuže

- Crkva je u zapadnoj Europi otkrila plodnost hodočašća. Na duhovnoj  obnovi, na katehezama, na Kursilju, hodočašćima se u nekoliko dana  može napraviti više nego godinama s vjeronaukom. Ljudi tu imaju izravno iskustvo. Hodočašće je ozbiljna duhovna obnova.

Belafužu ste napustili 26. kolovoza 2001. kada ste imenovani generalnim vikarom. Je li bilo teško otići na novu dužnost?

- I jest i nije. Čovjek se poveže s tolikim ljudima koji su mi postali kao  djeca. U tome uvijek postoje zapreke objektivne i subjektivne, ali bilo je  sazrelo vrijeme i to je bio idealan trenutak za otići. Nisam to doživio kao  klasični premještaj, budući da je nadbiskup želio da iskustvo s Belafuže  kao njegov prvi suradnik mogu prenijeti i u druge župe i pomagati  svećenicima. Odlazeći s Belafuže iskreno sam zatražio oprost od svih, a  ono što me tada mučilo, a pratio me cijeli život, jest propust. Jeşsam li  nešto propustio. Došao sam na Belafužu s 36 godina i mislio da mogu  preskočiti crkvu koliko sam imao tjelesne i duhovne snage i ništa mi nije  bilo teško raditi.

Imate osebujan pristup, vjernici vas pamte po sklonosti šalama.  Odakle takav način komunikacije s ljudima?

- U djetinjstvu sam bio zatvoren, u osnovnoj školi i mladosti s puno pitanja sve dok nisam otkrio jednu stvar. Preko karizmatske obnove s 22  godine sam spoznao da Bog ima svoj plan sa mnom i to upravo onakvim  kakav jesam. Tada sam počeo otkrivati neke svoje strane, osobine, darove, općenito moj karakter i disati punim plućima. Na početku službe bio  sam u benkovačkom okruženju, kao mladi svećenik bio sam na obavijesnim razgovorima u policiji i po više puta. Sve to učinilo me da očvrsnem.  Uvijek sam imao ideju da ljudi kući sa svete mise moraju ići zadovoljni.  Nikada nisam planirao što ću reći na kraju mise, došlo bi spontano. Netko je to volio, netko nije. Na zornicama smo i počeli s nekim stvarima.  Tako smo nagrađivali najredovitiju djecu, mladi su dobivali prigodne diplome, jedni za dolazak, a drugi za kašnjenje na zornice. To je možda bilo dobro, a možda i nije, ali to je bio naš stil. Župljani brzo prihvate ako  se ozbiljno radi, premda je istina i da ne prihvaćaju svi župnikov ritam  rada i njegov način razmišljanja. U svakoj župi bilo je ljudi koji me nisu  prihvaćali, kojima se nije svidio moj način. Opet, bilo je ljudi kojima sam  se znao približiti, a najčešće su to bili siromasi, siromašne obitelji, potom osobe u raznim kriznim stanjima koja samo svećenik može prepoznati. U jednoj župi dobio sam kritiku od čovjeka koji je  redovito išao u crkvu. Rekao mi je: „Vi se više posvećujete onima koji ne idu u Crkvu, nego  nama koji idemo“. Ja sam mu odgovorio: Nikada ljepšu pohvalu nisam  čuo i kada bi to barem malo bila istina bio bih zadovoljan. Uvjerio sam  se da su ljudi koji su izvan Crkve vrlo osjetljivi na ljubav Crkve. To vidim  na sprovodima gdje uvijek nešto želim reći ljudima koji ne idu u Crkvu.

Belafuža je dala i dat će zvanja, to su plodovi. Ministranti, srednjoškolci su oženjeni ljudi, imaju djecu, brojnu djecu.

Plodovi rada - djeca

- Uvijek idemo katehizirati djecu, ali važniji su roditelji jer njihovom  evangelizacijom i katehizacijom riješena je i katehizacija djece.

Neostvarena želja kao svećenika.

- Uvijek je u srcu svećenika misijski poziv. Nisam imao priliku otići i  misijski poziv mi je neispunjena želja. Ali do kraja života tko zna, još nisam odustao od te želje.

Župe prije Belafuže.

- S 25 godina sam došao u Polaču, Pristeg i Radašinovce. Izletite iz  školskih klupa među ljude i shvatite da vas škola nije spremila za ono što  vas čeka na terenu. Kada me nadbiskup Oblak pitao za odlazak na poslijediplomski studij u Rim, nisam se osjećao spremnim napustiti moje  prve župe. Zavolio sam te ljude i taj kraj i za mene su ta mjesta prva ljubav koja zaborava nema, premda sam bio u neprijateljskom okruženju,  uvijek pod paskom policije. Nakon Oluje su mi donijeli cijeli dosje iz policije u Benkovcu. Ipak, kroz sve to sam sazrio i očvrsnuo i ne bih za sve  blago svijeta dao deset godina svećeničkog života u Polači, Pristegu i Radašinovcima. Kada je u ljeto 1990. počela balvan revolucija, nadbiskup  Prenđa, tada koadjutor, došao je kod mene u novu župnu kuću u Polači.  Brzo sam shvatio da je razlog njegovog posjeta bio taj da odem u Benkovac za župnika. Rekao sam mu da prenese nadbiskupu Oblaku da idem  u Benkovac. Premda je to već bio početak rata, premda mi je život bio  ugrožen, svaku noć su odjekivale detonacije u kućama, kioscima, autima  pa je tako i moj auto bio razbijen, ni to iskustvo ne bih dao za ništa. Tih  godinu dana u Benkovcu povezalo me s ljudima kao da sam tamo bio  deset godina.

Kako je bilo nakon više od 21 godine službe u župama sjesti u ured  generalnog vikara u kojem ste bili od 2001. do 2010., odnosno do smrti nadbiskupa Prenđe.

- Kao generalni vikar imao sam ured s pogledom na trg ispred katedrale sv. Stošije i rekao sam nadbiskupu Prenđi da ne mogu samo sjediti u  kancelariji i gledati kroz prozor ljude s njihovim problemima. U tim trenucima kao svećenika spašavalo me da sam cijelu godinu mijenjao župnika na Pašmanu gdje sam svaku nedjelju imao misu u Mrljanama, Neviđanima i Pašmanu. Više od pola godine mijenjao sam župnika u Poličniku i Suhovarama, cijelo vrijeme sam bio suradnik Kursilja i svaku godinu sam kao generalni vikar s ekipom katehista katehizirao. To me  držalo da se ne otuđim. Nakon pet godina dobio sam zaduženje da s kapelanom preuzmem župu katedrale. Premda sam volio izazove, a istovremena služba župnika i prvog biskupovog suradnika bila je izazov, danas vidim da to nije najbolje funkcioniralo, budući da sam se više posvećivao župi nego službi generalnog vikara. S druge strane, tada sam  najbolje iskusio što znači supsidijarnost u Crkvi jer nikada ništa nisam  radio bez biskupa koji mi je dao slobodu predlaganja ideja. Mogu zaključiti da sam se u službi generalnog vikara davao koliko sam mogao i  za ničim ne žalim.

Papa u Zadru

Bili ste predsjednik Organizacijskog odbora za dolazak pape Ivana  Pavla II. 2003. godine u Zadar.

- Posjet pape Ivana Pavla II. obilježilo je život nadbiskupije, ali i moj  život. Papa u Zadru je nešto neponovljivo. Neko vrijeme kada bismo  došli u Rim ljudi su me znali upravo po susretu s Papom na Forumu. Za  taj događaj naša se nadbiskupija duhovno pripremala kroz molitvu, klanjanja, probe pjevača, susrete redara, animatora... Uključili smo najbliže  ljude u organizaciju, ali ih i smjestili najbliže bini na samom susretu. Bili  su to članovi crkvenih pokreta, bratovština, župnih vijeća, potom ministranti, sakristani, orguljaši.. Kao vrhunac sjajnog ozračja bio je zbor s više  od tisuću ljudi u neposrednoj blizini Pape.

Organizacija Susreta hrvatske katoličke mladeži u Zadru 2010. godine.

- Pripreme za taj događaj trajale su dvije godine, a u jesen 2009. počela  je bliža priprava. Prvi događaj bio je seminar fra Zvjezdana Linića u Jazinama. Fra Zvjezdan mi je na kraju rekao da takav seminar nikada nije  imao. Zadnju večer sam mislio da će se srušiti tribine od pjevanja i radosti vjernika, među kojima je bilo najviše mladih. Dva tjedna prije susreta  održana je duhovna obnova za volontere. Susret je okupio 35 tisuća mladih, a održan je u divnom ozračju, počevši od procesije s križem koja je  krenula s Foruma do Športskog centra Višnjik gdje je i bila sveta misa.

Poseban odnos imali ste s nadbiskupom Ivanom Prenđom.

- Nadbiskup me primio u sjemenište kad sam imao 15 godina i od tada do njegove smrti bili smo jako povezani. Kada me imenovao generalnim vikarom svako jutro počeli bismo dan molitvom časoslova, nakon  čega smo slavili svetu misu. Na kraju dana, oko 22 sata, a nekad i kasnije,  također bismo se našli. Uvijek je tražio izvještaj što se radilo preko dana.  Njegova smrt 2010. me potresla i iznenadila. Raduje me da je u svojoj  oporuci spomenuo dvije osobe. To su njegova majka Ika i ja, gdje zahvaljuje svom generalnom vikaru za vjerno služenje i ljubav prema Crkvi.  To mi je nešto najljepše iz vremena u kojem smo surađivali.

Emotivno ste vezani s mnogim vjernicima. Među njima su i braća  Ivan i Luka Jadrijev.

- Kroz Vjeru i svjetlo otkrio sam jedan novi svijet djece s poteškoćama  u razvoju. U toj skupini su i Ivan i Luka koji nisu imali sakramente poput  svojih vršnjaka koji su išli u crkvu. Kada sam ih počeo pripremati nisam  znao što im reći. Nešto sam im govorio, a oni su samo šetali i činilo se da  sve to nema puno smisla. Međutim, silno me iznenadila njihova radost  kada su primili prvu pričest. Vidio sam što se dogodilo kada su se  uključili u Neokatekumensku zajednicu, kada je Luka redovito dolazio  na zornice, postao ministrant, uživao je i to je Crkva kao majka koja grli i  svoju djecu koja imaju poteškoća. To je znak da Crkva ima ljubav za svakog čovjeka.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)