Krleža u mreži nevježa

E, sad, je li Umjetnost s velikim U (a koja, srećom, nema ništa s ustašijom, štoviše! – sic!!!) mrtva ili nije, to je opet pitanje o kojemu je tijekom proteklih stotinjak godina napisano, i objavljeno, na milijune novinskih i knjižnih stranica, naslova, magisterija i doktorata, pa nekako i ne vjerujem da se tu više dade izreći nešto bog zna što novog, originalnog, riječju – drugačijeg. Ali je svakako važno da Umjetnost još uopće postoji na kugli zemaljskoj, odnosno, da postoje Umjetnici, kreativna sorta homo sapiensa, kojoj novac ipak nije najvažnija, a nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu
Napustili su nas Bednjanec, Mikuljan, pa nažalost i Pređo Vušović. No, ljudi umiru svakodnevno, i ne samo tzv. kulturnjaci, a što je činjenica na koju se mi, ljudi, nikad nećemo posve naviknuti, prestrašeni vlastitom smrtnošću. Mislio sam nešto napisati o tome, ali sam odustao, i to iz dva razloga; prvi, in memoriam-e bi trebali pisati njihovi bližnji, prijatelji, suradnici, kolege koji su ih svakako bolje poznavali od mene, i drugi, ionako se previše dotičem te tematike u ovim mojim kolumnicama, a što ne treba čuditi s obzirom na cjelokupnu situaciju u kojoj se i sam nalazim i pritom jedva snalazim. Pa sam, odustavši od oplakivanja mrtvih, kanio pisati o novoj predstavi zadarske kazališne kuće, sada HNK, pogotovo jer mi se predstava koju je napisao sam Edward Albbe a priori čini intrigantnom, ali i stoga što mi se ova sezona nije baš činila nešto posebnom, pa me do sada ništa naročito nije vuklo u njezinu veliku, ili malu, dvoranu. No, kako je premijera vrlo skoro, ako se ne varam već prekosutra, onda je logično da sačekam samu premijeru i sročim kakav – takav osvrt na izvedbu.
Pa sam htio više pisati o zd kult sceni općenito, ali općenite stavove ionako nitko ne shvaća ozbiljno, niti su uopće komu potrebni, jer po prirodi stvari, oliti ga de rerum natura, ne donose ništa značajno nova.  A onda sam još jednom pregledao sve u zadnjih mjesec dana objavljeno na culturnet-u i došao do zaključka kako me najviše zainteresirao članak o izvedbi Krležinih dramskih tekstova u Ljubljani, uz glazbenu pozadinu grupe Laibach. I nije poanta u samoj toj vijesti, u činjenici da je tekst intoniran izrazito negativno, jer da je izvedba Slovenaca, točnije glavnog aktera Mikija Manojlovića, dakle angažiranje srpsko-francuske i kazališno-filmske zvijezde s područja bivše YU bio čisto marketinški potez, već se sve to nekako uklopilo u priču oko Krleže a vezano uz izvedbu njegovih “Glembaja” na beogradskim ‘pozorišnim daskama’, a što je pak također bio veliki hit u srpskoj metropoli i na njihovoj kulturnoj sceni općenito. Poanta je, za mene osobno, bila u činjenici da se još jednom pokazuje kako sve može biti umjetnost, a rijetko što Umjetnost, odnosno kako je to nagovijestio još Hegel, a poslije i Nietzsche, novo doba, konkretnije kraj XIX. i samo XX. stoljeće donijeli su nam ono što se danas nerijetko naziva ‘smrt umjetnosti’.
 E, sad, je li Umjetnost s velikim U (a koja, srećom, nema ništa s ustašijom, štoviše! – sic!!!) mrtva ili nije, to je opet pitanje o kojemu je tijekom proteklih stotinjak godina napisano, i objavljeno, na milijune novinskih i knjižnih stranica, naslova, magisterija i doktorata, pa nekako i ne vjerujem da se tu više dade izreći nešto bog zna što novog, originalnog, riječju – drugačijeg. Ali je svakako važno da Umjetnost još uopće postoji na kugli zemaljskoj, odnosno, da postoje Umjetnici, kreativna sorta homo sapiensa, kojoj novac ipak nije najvažnija, a nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Da postoji Ljepota kao takva, kao fakt, ali i filozofijska kategorija, kao Kantov ding an sich, nešto što je razumljivo samo po sebi i po toj istoj logici i prebiva, bivstvuje, egzistira, postoji. I, što je još važnije, opstaje. Glede i unatoč, i uprkos svemu i svaćemu. I svakome.
I dok s cd-playera za promjenu, umjesto White Stripes i/ili King of Leon svira “Carmina Burana” Carla Orffa u izvedbi Salzburg Mozarteum Choir and Orchestra, kontam kako je naslov kolumne vezan uz Krležu. Drugim riječima, što je ono pisac htio reći?! Pa, dakle, to da je Krleža o svemu ovome, o smrti Umjetnosti i životu novog, o Drami i Književnosti, o komercijalizaciji vlastitog opusa sve već irekao, ili sve nagovijestio između redaka. Ako je odavno došlo dotle da Umjetnik gol šeće Zagrebom, drugi se reže žiletom i liže vlastitu krv, s treća naga jaše konjem kroz velegrad kano kakva moderna Lady Godiva, onda je i sam Godot dobrano već klasika. ‘Minuta tišine’ Johna Cagea na koncertu tzv. ozbiljne glazbe, ‘bijeli kvadrat na bijeloj pozadini’ Maljevića i drugih slikara odavno su prošlost, pa stoga, ako smo i već doživjeli tzv. smrt umjetnosti, iznova je oživjela i vratila se na kult scenu u nekom novom obličju, u drugačijem civilizacijskom kodu, u modernijem ozračju, s potpuno drugačijim čitanjem njezina temeljnog koda. A to opet znači kako nam je Krleža i dan-danas nužno potreban ne bismo li se pogledali u zrcalo i vidjeli sve naše (malograđanske) mane i promašaje. Njemu stoga ne treba glazba Laibacha da bi ga se postavilo na pozornicu. Dok je god Umjetnost živa, dotad je živ i Krleža. I vice versa. Sve drugo samo je loše ispričan vic!