Livljanić: Benedikt XVI. se više bavio Crkvom, a manje diplomacijom

Čini mi se da se ovaj puta neće ići na prijelazno rješenje u izboru pape, već će se tražiti osoba na duži rok, dakle sigurno mlađa, ali sposobna da odgovori ovom vremenu koje pred Crkvu postavlja krupne zahtjeve i koja će nastaviti preobrazbu i obnovu Crkve, započetu na II. Vatikanskom koncilu

Značajno mjesto u bogatome životopisu Ive Livljanića – veleposlanika u miru, Zadranina rodom s Pašmana, intelektualca koji je robijao u komunističkom režimu i prvoga zadarskoga gradonačelnika u neovisnoj Hrvatskoj – zauzima njegova diplomatska služba u Vatikanu kao prvoga hrvatskog veleposlanik pri Svetoj Stolici.
* Gospodine Livljaniću, kako komentirate potez pape Benedikta XVI. koji je iznenadio mnoge, o svojevoljnom odlasku s dužnosti vrhovnoga poglavara Katoličke Crkve i što bi taj, može se reći presedan – barem kada je riječ o novijem dobu, mogao značiti za buduće pontifikate?
– Nema dvojbe da nas je taj čin veoma iznenadio, iako takva odluka ima svoje uporište i u kanonskom pravu, kan. 332, drugi stavak, gdje jasno stoji da se Vrhovni svećenik može odreći papinske službe pod jednim uvjetom – da to bude “slobodno i da se očituje prema propisima.” To je odreknuće, kao što znamo, izuzevši dva slučaja iz daleke prošlosti, bez presedana. I ne sporim nikome pravo da tu odluku promatra i analizira isključivo sa svog stajališta, tražeći u tome samo razloge diplomatsko-političke ili neke druge naravi. Ili pak objašnjavajući to kao bježanje od odgovornosti, kako se moglo čuti i pročitati ovih dana. Spekulacija, čega smo svakodnevno svjedoci, ne nedostaje!
Crkva čvrsto vjeruje da se izbor pape ne događa bez Božanskoga udjela. Ali je tu zasigurno prisutan i ljudski udio koji se ne može poreći. Stoga se i papino odreknuće valja promatrati pod takvim vidicima. Dakle, posve je sigurno, a ja osobno u to čvrsto vjerujem, da je papa Ratzinger, vrhunski teolog i čovjek snažne vjere, zbog ozbiljno narušena zdravlja i zbog visoke životne dobi, promišljeno i odgovorno u molitvi pred Onim čiji je namjesnik na zemlji, donio tu povijesnu odluku. Sigurno je tu svoju odluku, prije objave javnosti, podijelio sa svojim najbližim suradnicima. Veličina je svakoga čovjeka da, kada osjeti da sve teže odgovara zahtjevima vremena i društva, zbog različitih razloga, prepusti drugome svoju službu. Za mene je to čin mudrog, hrabrog, odgovornog, ali istovremeno i poniznog čovjeka.
Papino odreknuće nije ono što se u svjetovnom jeziku naziva “stavljanjem mandata na raspolaganje”, jer crkveno pravo jasno određuje da za provedbu te svoje odluke papi nije potreban ničiji pristanak, ničija suglasnost ni privola. Nad njim, kao vrhovnim svećenikom, ne postoji nikakvo drugo tijelo ili pojedinac koji bi bili ovlašteni prihvatiti takvu njegovu odluku. Što bi to moglo značiti za buduće pontifikate? Ne bi me iznenadilo da ovo odreknuće bude ohrabrenjem i budućim papama, kada se nađu u okolnostima sličnima ovima u kojima se našao papa Benedikt XVI.
Papina privrženost Hrvatskoj
* Može li odstupanje Benedikta XVI. s dužnosti uslijed zdravstvenih poteškoća i visoke životne dobi utjecati na izbor novoga pape, u smislu odabira mlađega rimokatoličkoga poglavara?
– Vjerojatno taj čin još uvijek aktualnoga pape, za koji neki kažu da desakralizira papinstvo i skida božansku aureolu s papine službe, može utjecati na izbor novoga pape. Već sama činjenica što je netko mlad ne znači da je sposoban za nove i velike izazove. Čini mi se da se ovaj puta neće ići na prijelazno rješenje u izboru pape, već će se tražiti osoba na duži rok, dakle sigurno mlađa, ali sposobna da odgovori ovom vremenu koje pred Crkvu postavlja krupne zahtjeve i koja će nastaviti preobrazbu i obnovu Crkve, započetu na II. Vatikanskom koncilu. Očekuje se da će novi papa biti dovoljno mudar i odmjeren, kao što je to Benedikt XVI., kako bi održao na okupu sve raznolike sastavnice unutar Katoličke Crkve, ali i da će biti teološki snažan te voditi računa da ne učini nešto što bi moglo dovesti do njene dezintegracije. A to nije lagan zadatak. Bit će za to potrebna i obilata pomoć Duha Svetoga, a s čime se u Crkvi uvijek računa.
* I Karol Woytila i Joseph Ratzinger tijekom svoga pontifikata bili su iznimno privrženi Hrvatskoj: Ivan Pavao II. tri je puta posjetio Hrvatsku, a Benedikt XVI. u osam godina papinstva jednom. Kako objašnjavate takvu privrženost Hrvatskoj dvojice posljednjih papa?
– Moram priznati da mi je lakše objasniti razloge, kako Vi kažete privrženosti Hrvatskoj Ivana Pavla II. On je došao iz Poljske, iz zemlje čiju su noviju povijest obilježile gotovo identične prilike, vladavina komunističkog sustava, kao što je to bilo u Hrvatskoj, kao dijelu bivše Jugoslavije. Kao ni jedan papa prije njega on je dobro znao koliko je za vrijeme toga režima pretrpjela Katolička Crkva i njeno vodstvo, kako kod njih tako i u svim ostalim državama pod tom totalitarnom vlašću. Dobro mu je bila poznata i sudbina Alojzija kardinala Stepinca kojega je neobično cijenio. Ali isto tako i stradavanja, ubojstva i mnogih svećenika i vjernika. Sve te okolnosti, a uz to i nametnuti nam rat u kojem se dobro znalo tko je napadač, a tko žrtva, sve je to posve sigurno utjecalo i na njegovu odluku, bez presedana u povijesti vatikanske diplomacije, da i prije završetka rata diplomatski prizna Hrvatsku kao suverenu državu.
Svojim prvim posjetom Hrvatskoj 1994., a rat je još trajao, došao nas je ohrabriti i izraziti svoje suosjećanje s nama. A tko se, barem od nas Zadrana, ne sjeća onih antologijskih riječi koje nam je taj veliki papa uputio u Zadru 9. lipnja 2003., kada je, obraćajući se nazočnom hrvatskom puku rekao: “Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojemu licu i što se odražavaju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata… Zemljo Hrvatska Bog te blagoslovio!”
Papa Benedikt XVI. bio je blizak suradnik Ivana Pavla II. Dobro je poznavao pa i dijelio njegova razmišljanja, pa tako sigurno i ona o Hrvatskoj. I držim da je i njemu Hrvatska bila u srcu zbog sličnih razloga. Kao potvrdu tome izdvojit ću samo jednu misao o kardinalu Stepincu iz njegove propovijedi 1998. u hrvatskoj Crkvi sv. Jeronima, kada ga je nazvao “braniteljem nezaštićenih i nemoćnih”, a isto tako i čovjekom “nade, vjere i ljubavi.”
* Kao prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, s relativno dugim mandatom, puno ste se puta susreli s Ivanom Pavlom II. Što Vam je posebno iz tih susreta ostalo u sjećanju i dojmilo Vas se?
– Moja je diplomatska misija pri Svetoj Stolici potrajala duže nego li je to uobičajeno, šest godina i četiri mjeseca. Dovoljno vremena za dosta osobnih susreta s papom. No, u mom najdubljem sjećanju posebno će ostati onaj prvi, najuzbudljiviji, u prigodi predaje vjerodajnica 3. srpnja 1992., kada sam papi Ivanu Pavlu II. mogao, kao autentični svjedok, gradonačelnik Zadra, prenijeti svu bol i patnju svojega grada, čitavoga hrvatskoga naroda u ratu koji je još i tada razdirao našu Domovinu, ali isto tako i kao svjedok koji je na vlastitoj koži osjetio grozote jednog opakog političkog sustava. Bio sam posve svjestan činjenice da se nalazim pred najvećim moralnim autoritetom toga vremena kao prvi veleposlanik Hrvatske u njenoj povijesti. Papa je znao predobro za sve boli i sva stradavanja što ih je Hrvatska tih godina, tih mjeseci proživljavala. I dok je izražavao svoje razumijevanje i svoju bliskost molio je da nikada ne dopustimo da naša srca, unatoč svemu tome, budu ispunjena mržnjom, jer mržnja je izvor novih zala, ona razara sve oko sebe.
Kako se ne sjetiti papina prvoga posjeta Hrvatskoj 10. i 11. rujna 1994., u vremenu kada je još gotovo jedna trećina Hrvatske bila okupirana. Nakon posjeta papa je novinaru Radio Vatikana priznao: “Osjećao sam se kao kod kuće. Ovo mogu doživjeti samo u Poljskoj.” Uvijek i svugdje Ivan Pavao II. je ostavljao dojam čovjeka posvemašnje jednostavnosti, otvorenosti, dubokog i iskrenog suosjećanja sa svima koji trpe, ali je isto tako posjedovao i silnu energiju, poglavito kada je trebalo dignuti glas protiv rata, nepravdi, gušenja ljudskih i vjerskih sloboda.
Zagovornik malih i opreznih koraka
* Jeste li se kao veleposlanik susreli i s Josephom Ratzingerom i gdje vidite bitnu razliku između ta dva pontifikata?
– Kardinala sam Ratzingera, tada prefekta Kongregacije za nauk vjere, upoznao 15. veljače 1998. kada je predvodio svečanu misu u hrvatskoj Crkvi sv. Jeronima u Rimu u povodu obilježavanja stote obljetnice rođenja i 38. obljetnice smrti zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Stepinca. Uz nekoliko hrvatskih nadbiskupa, sjećam se da je bio i naš tadašnji zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa. Poslije mise je bilo primanje u Zavodu i tada sam upoznao kardinala Ratzingera i s njim vrlo kratko porazgovarao.
O Ivanu Pavlu II. je bilo dosta govora, a rekao bih i o papi Ratzingeru. Moglo bi se još dodati da se Benedikt XVI. više bavio Crkvom, kao neosporni teološki autoritet, a manje je bio poglavar Države. Nije puno ni putovao i nije pokazivao ono zanimanje za diplomatsku aktivnost koja je obilježila mandat Ivana Pavla II. Papa Benedikt XVI. je više slovio kao tradicionalist pa i konzervativac, bio je zagovornik malih i opreznih koraka, nije bio za nagle promjene. Nije odbacivao nikoga pa ni one koji su se udaljili od Crkve, koji nisu prihvatili II. Vatikanski koncil. Međutim, ovaj njegov posljednji čin je nešto što je bilo gotovo nezamislivo u Vatikanu. To je ipak krupan korak! Vidjet ćemo hoće li to utjecati na buduće funkcioniranje Svete Stolice pa i na sam ustroj Crkve.
* Bili ste žrtva okrutnoga komunističkog progona i robijali ste u logoru na Svetom Grguru. Što takvo iskustvo donosi čovjeku i kako nakon toga nastaviti život bez osjećaja mržnje i osvete?
– Treba odmah na početku kazati da se radi o bolnom iskustvu, o zatočeništvu u pravom koncentracijskom logoru na otočiću Sv. Grguru koji se nalazi u blizini još zloglasnijega Golog otoka. Biti uznikom 2 godine i 3 mjeseca, a od toga 3 mjeseca u podrumskoj ćeliji, bez sunca i mjeseca, pa k tome dobiti, iz ruku istražitelja Udbe, presudu koju je potpisao sudac za prekršaje (sic!), kojega ni vidio nisam, baš kao ni odvjetnika, nije nešto što se jednostavno i brzo zaboravlja.
Ne bih govorio o pojedinostima, prvo zato jer su to vrlo ružna i tužna sjećanja, a i zbog toga jer sam o tome progovorio u vašem cijenjenom listu prije skoro četiri godine, a prije jedne godine je na Hrvatskoj televiziji prikazan dokumentarni film pod naslovom “Posebna ustanova” u kojem smo nas četvorica supatnika govorili o svojoj robiji na spomenutom otoku i uopće o tom mračnom razdoblju i režimu za koji će neki i danas reći da je to bilo vrijeme “socijalizma s ljudskim likom” i da je čovjek tada bio središte svega, najveća vrijednost. Treba li uopće kazati da je takvih političkih zatvorenika u brojnim drugim jugoslavenskim kazamatima bilo na tisuće i tisuće?! A bili smo tamo, jer smo se drznuli drugačije misliti i govoriti, zamislite vi krimena (!), kazati da nema političke slobode ni demokracije u jednopartijskim sustavima.
Bilo mi je posebno drago kada sam od nekolicine vrlo uglednih i relevantnih osoba koje su gledale spomenuti dokumentarac čuo da im se posebno dopalo to što smo o tim teškim vremenima i osobnim stradanjima i patnjama govorili vrlo smireno, dostojanstveno i da se nije osjetila baš nikakva mržnja ni osvetoljubivost. I ne krijem ponos zbog toga, kao i zbog činjenice da doista nikada nisam došao u iskušenje osvetiti se svojim denuncijantima, od kojih sam neke otkrio tek nakon uvida u svoj policijski dossier, kao ni policijskim progoniteljima, a susretao sam ih. Mnogi među jednima i drugima su, kada im je to zatrebalo, postali i veliki Hrvati i demokrati.
Vjerujte mi, čovjek se puno bolje, ugodnije osjeća kada u svom srcu nema takav težak i opak teret kao što je mržnja ili želja za osvetom. Jesam li im oprostio? Iako nisam imao prigode za taj čin, jer me baš nikada nitko od njih nije pitao za oproštenje, ja sam im oprostio, a nadam se, i to je neusporedivo važnije, da će im i Bog oprostiti, jer očito nisu znali što čine (?). Nažalost, ima još uvijek i nekih političara u Hrvatskoj koji drže da se uopće ne treba ispričavati zbog svega toga i zbog mnogih drugih još daleko okrutnijih zločina koji su se zbivali na našim prostorima na kraju rata, a i kasnije kroz duže razdoblje.
Istražiti sve zločine
* Trebaju li se istražiti svi komunistički zločini počinjeni koncem Drugoga svjetskog rata i u poraću, za što se mnogi u Hrvatskoj zalažu?
– Moj je odgovor tu vrlo kategoričan i kratak: Da, sve zločine treba istražiti i to temeljito. Dakako, ne samo one komunističke već isto tako i zločine svih ostalih totalitarnih režima. To je jedino pravedno, moralno i na taj se način možemo odužiti svim onim brojnim žrtvama bezumlja i okrutnih diktatura. I kada o tome govorim ne mislim čak toliko na pravednu kaznu koju sigurno zaslužuju počinitelji tih zločina. Malo ih je još i živih. Ono na što svi, posebice obitelji i rodbina tih žrtava, imaju pravo, jest istina o tome tko je, gdje i zašto naređivao i izvršavao masovne i pojedinačne likvidacije. Jedino nas istina može osloboditi i smiriti. Svjesno i namjerno prikrivanje tih zločina je svojevrsni zločin prema pravdi.
* Čime se danas bavite i kako vidite skoru hrvatsku, pa tako i zadarsku, budućnost u Europskoj Uniji?
– Čitam, sređujem svoje bilješke i vjerujem da će se jednoga dana naći povezane, složene i položene, ako ne pred čitatelja, onda u Državnom Arhivu. Zagreb, u kojemu provodim zimsko razdoblje, nudi i velike mogućnosti susretanja s ljudima od kojih se može čuti puno pametnih i lijepih stvari. Nisam ni politički, a još manje gospodarski analitičar i na ovo mi je pitanje dosta teško odgovoriti. Ono što svi manje-više znamo, a to potvrđuju i kompetentni stručnjaci, čitav svijet proživljava ozbiljnu gospodarsku krizu. Isto tako i Europska Unija. Međutim, oni kojima je Unija glavna preokupacija i koji o njoj sigurno znaju puno više od mene tvrde da je to samo prolazno stanje i da nas čeka bolja i sigurnija budućnost. Kažu da u ovom globaliziranom svijetu članstvo u EU znači kako političku tako i gospodarsku stabilnost. Očekuje se i znatno više investicija, a upravo toga nam nedostaje, pa onda i brži gospodarski rast, što dovodi i do povećane zaposlenosti. Optimizam je, dakle tu, a nikada nam nije toliko bio potreban kao u ovom vremenu.
Zadar je dio Hrvatske, koji uz to nije nikada bio na njenom začelju, i ako se sva ta predviđanja ostvare, ne vidim razloga da dobar dio kolača ne pripadne i našem gradu. A po svom smo mentalitetu i kulturi već davno Europljani.
Ratni gradonačelnik
* Bili ste prvi zadarski gradonačelnik u neovisnoj Hrvatskoj i vodili ste grad u najtežim trenucima novije zadarske povijesti, tijekom najžešćih srbočetničkih razaranja koncem 1991. godine. Što Vam je kao gradonačelniku tada bilo najteže?
– Da, bio sam prvi demokratski izabrani predsjednik Skupštine općine Zadar ili kako su tada svi to nazivali gradonačelnik. I bili smo svi sretni, jer nas je to novo demokratsko ozračje ispunjavalo realnom nadom da nam slijedi i ostvarenje tisućljetnoga sna o svojoj nezavisnoj, suverenoj, slobodnoj državi Hrvatskoj. San se i ostvario, ali je put bio posut trnjem i prolivenom krvlju.
Nevolje su započele vrlo brzo, već 17. kolovoza 1990. poznatom “balvan-revolucijom”, a koja je bila ujedno i najava krvavoga, nametnutog nam rata i svega onoga što on sa sobom donosi – val prognanika, a potom razaranja čitavih okolnih sela, raketni napadi i na samo središte Zadra, pa brojne žrtve. U svojoj bolesnoj, suludoj imperijalističkoj ideji o stvaranju “Velike Srbije” taj je agresivni rat pokrenuo Beograd služeći se nažalost i velikim brojem srbočetnika i iz našega neposrednog susjedstva. Mogu posvjedočiti isto tako da je u našem gradu bilo časnih građana srpske nacionalnosti koji su poručivali Miloševiću i njegovim brojnim istomišljenicima u Srbiji da gnušanjem odbijaju i samu pomisao da prihvate njegovu politiku rata u ime nekakve “zaštite ugrožene braće”, jer je ugroza dolazila samo od njega i njegovih istomišljenika, a ne od susjeda Hrvata s kojima su stoljećima dijelili dobro i zlo. Bilo je to doista apokaliptičko vrijeme, vrijeme posmrtnih govora i opraštanja od ubijenih hrabrih branitelja i nedužnih civilnih žrtava, granatiranja kuća, pa čak i crkava, spomenika kulture, groblja, sve to kao dio sotonske politike spaljene zemlje! Proživjeli smo stravične masakre u Škabrnji, Nadinu, pakao nad Zadrom 4., 5. i 6. listopada 1991., pa mučne pregovore koji su slijedili. Obraćao sam se čitavom svijetu moleći za pomoć, šaljući dramatične apele. Bili su to uglavnom sve vrlo teški dani, svih 661 koliko sam bio gradonačelnikom, i nemoguće ih je zaboraviti. No, sretan sam što je naš grad akcijama Maslenica, Bljesak i Oluja doživio, skupa s ostatkom čitave Hrvatske, svoje Uskrsnuće, svoje potpuno oslobođenje, nakon dugoga križnoga puta.