ANOREKSIJA "Mislila sam da bijeli zubi i mršavost automatski znače sreću"

Išla sam od izgladnjivanja do kompulzivnog prejedenja. Bila sam djevojčica koja je uporno htjela biti nešto drugo. Moja mi je bolest davala vrijednost. Odredila bih granicu, koliko želim smršavjeti, u tome bih uspjela i to bi godilo mom egu. Ali cijena koju sam platila za taj uspjeh je bila previsoka. Bez slobode nema uspjeha, rekla je bivša anoreksičarka, 26-godišnja Neda Dropulić, jučer na predstavljanju svoje knjige "Anoreksija: Težina ljepote" jučer u Gradskoj knjižnici Zadar. Nedu je pozvalo Studentsko savjetovalište Sveučilišta u Zadru da gostuje u okviru Tjedna psihologije.

Predstavljanje je organizirano kao intervju studentica psihologije s Nedom, pri čemu je ona još jednom ogolila dušu i ispričala svoju priču. Na lijepoj Nedi ništa ne odaje dojam da je bila u paklu bolesti sedam godina.

Intimnu ispovijest je prenijela u svojoj knjizi koju prate i stručni komentari liječnika Darka Marčinka, pročelnika Specijalističkog zavoda za poremećaje hranjenja KBC-a Zagreb.

- Uvijek sam bila hipersenzibilna, kao da sam se rodila bez obrambenog mehanizma. Istovremeno, sve mi je uvijek bilo dobro, na sve sam pristajala, a zapravo nije, nego se nisam usudila reći. Sve je počelo u sedmom razredu. Nisam htjela biti anoreksična, htjela sam smršavjeti 4-5 kilograma i podignuti ocjene. Zaista sam smršavjela i svi su mi rekli da odlično izgledam. To je prvo samopouzdanje koje sam osjetila u životu i nisam taj osjećaj više htjela izgubiti. Uspjela sam i podignuti ocjene. Onda sam samo pomicala granice - na 50 kilograma pa na 45 pa na 40 i tako dalje... Jela sam sve manje, a do mene je bilo sve teže doprijeti. Mama je odmah primijetila bolest, rekla je Neda.

Bila je hospitalizirana u Vinogradskoj bolnici.

- Tamo su nas stalno nadgledali dok jedemo, išli s nama na zahod... Ali meni je tamo bilo loše jer nisam htjela biti zdrava. Ja sam htjela samo da me se pusti na miru i da se moja bolest ignorira. Zapravo sam tamo samo naučila još bolje lagati i skrivati hranu. Tamo su cure to radile nevjerojatno profesionalno. I onda sam to nastavila primijenjivati kad sam došla doma. Cijelo to vrijeme sam muljala, nisam bila iskrena, uvijek sam bila u nekim ulogama. To te potpuno umori. Izgubiš kompas, percepciju sebe i svega oko sebe, govori Neda, dodajući da je vješto manipulirala i roditeljima te jako koristila svoju bolest.

Ona ne želi optužiti ni društvo, ni roditelje, ni sustav. Kaže da stvarnost nije crno-bijela.

- Ja jesam gledala te djevojke u časopisima i mislila da bijeli zubi i mršavost automatski znače sreću. Možemo reći da je i sustav manjkav u nekim stvarima, ali nijedan psihijatar ti ne može pomoći, ako si ti sam ne želiš pomoći. Važno je izgraditi sebe, biti iskren, jednostavan, ono što jesi, govori Neda.