Život na selu

Svi smo mi potekli sa sela, ali nitko se time ne hvali, započinje Dedi naoko svoj monolog.
Pitanje je zaobilazno upućeno meni. Da, najveći broj nas je podrijetlom sa sela pa i ti Dedi, evo i Luka koji uzgaja na desetke maslina i loza.
Niste bar prekinuli sa selom i poljodjelstvom.
Mnogi rade marinirane i slane inćune, posjeduju nekoliko košnica i prave med, ovčji sir i janjetinu, ulovljenu i dorađenu ribu, prave ulje i vino.
Zapravo, ljut sam što je selo napušteno i ispražnjeno, a polja neobrađena i ostavljena. Ponosni smo koliko smo proizveli proizvoda za sebe, pomalo postiđeni, što nam ne uspijeva suzbiti osjećaj krivnje i nemoći da pomognemo suvremenom selu.
Puno je nedoživljenog, ostavljenog i promašenog da bismo to nadoknadili u gradskom životu.
Vezati se za tradicionalne seoske vrijednosti znači predahnuti i ojačati pred kriznim gradskim izazovima.
Malo je onih koji žive puni prirodni, seoski i poljodjelski život.
Žive ga u gradu napola u mislima u naslijeđenim, ali bitno promijenjenim uvjetima.
Zato pitanje vratiti se na selo nije sudbonosno pitanje, ali živjeti i misliti seoski jest.
Čovjek stareći i poštujući trajne vrijednosti sve više dolazi do spoznaje da je bivstvovanje u gradu gotovo nemoguće bez naslanjanja na selo, ne toliko u proizvodnom koliko u duhovnom smislu.
Sve veći broj starijih poljodjelaca uvjereno je da brinuti se o stoci i bilju, pripadati moru, ugađajući prirodi, znači produžiti i osjećati pravi istinski život.
Sve ostalo je preslika toga, misle i Dedi i Luka.
Vaš Bage